Piše: Nikola MIHALJEVIĆ

Ono što je tinjalo ispod domoljubnog pepela, posebno zapaljivo posljednjih dvadesetak godina, planulo je površinom kao, najblaže rečeno, nesporazum među Hrvatima Hercegovine i Hrvatima Bosne. Bio je taj "nesporazum" vidljiv i bez posebnog atesta neke unutarhrvatske institucije, i znan odavno, ali je potvrđen, priznat i obnarodovan u magazinu za političku kulturu i društvena pitanja "Status" iz Mostara; časopisa nacionalističke povenijencije, leights varijante. Obnarodovao ga je u 14. broju časopisa, još lani, pod naslovom Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog; potreba ili iluzija, Ivo Lučić, profesor u Mostaru, doktor nekih nauka i agent (bivši?) neke službe. Neke od tajnih službi Republike Hrvatske. Obnarodovao ga je, kako i priliči agentu tajne službe školovanog uz rad, napadom na sve značajno što bi moglo imati veze s bosanstvom Hrvata-katolika u državi Bosni i Hercegovini.

Da ne bi bilo zabune, napad je došao iz busije hercegovinizirane institucije koja se zvala i još se zove Herceg-Bosna, političkog (da li propalog) projekta kojim je Hrvate-katolike u Bosni "zameo vjetar". Tim napadom, pisanog u formi naučnog rada, prozvalo se je bosanstvo Hrvata-katolika i institucionalno i osobno; i "Bosna srebrena" i Ivan Šarčević, i "Dobri pastir" i Željko Ivanković, i Ivan Lovrenović i Dubravko Lovrenović...,i sve ono za koje Ivo Lučić misli da jest i da je bilo protivno projektu koji bi pripomogao da se Hrvati-katolici u Bosni dobrovoljno žrtvuju za jedan kompaktani etnički čist hrvatski prostor. Budući da na vidiku nema drugog, taj prostor bi mogao (morao) biti samo prostor zapadne Hercegovine.

Ono što je tinjalo ispod domoljubnog pepela, posebno zapaljivo posljednjih dvadesetak godina, planulo je površinom kao, najblaže rečeno, nesporazum među Hrvatima Hercegovine i Hrvatima Bosne. Bio je taj "nesporazum" vidljiv i bez posebnog atesta neke unutarhrvatske institucije, i znan odavno, ali je potvrđen, priznat i obnarodovan u magazinu za političku kulturu i društvena pitanja "Status" iz Mostara; časopisa nacionalističke provenijencije, leights varijante. Obnarodovao ga je u 14. broju časopisa, još lani, pod naslovom Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog; potreba ili iluzija, Ivo Lučić, profesor u Mostaru, doktor nekih nauka i agent (bivši?) neke službe. Neke od tajnih službi Republike Hrvatske

Uredništvo časopisa "Status" i sam Ivo Lučić (vjerojatno, u suglasju) htjeli su Unutarnacionalnim/unutaretničkim dijalogom...iznuditi raspravu najmanje s prozvanima, i, dobrohotnošću uredništva, svima zainteresiranima. Mislili su, vjerujem, da bi se tek tom raspravom na temu koju je zakotrljao Ivo Lučić diglo na ozbiljan i nepristran, naučni nivo.
    
Previđajući da tu nema nikakve nauke, kratko se u kolo uhvatio Željko Ivanković, a i Dubravko Lovrenović, posebno s radom kojim je, komotno, mogao ponovno braniti doktorsko zvanje. Dva Ivana, onaj svjetovni, Lovrenović i onaj religijski, Šarčević, nisu se dali uvući u tu vrstu zabave, ispravno procjenjujući da se kod Ive Lučića i "Statusa" (uglavnom) radi samo o programatskoj operacionalizaciji kod poslova "prekompozicije teritorija Bosne i Hercegovine", kako ono "naučno" zovu etničku podjelu Bosne i Hercegovine.
    
Ivan Lovrenović je, doduše jednim drugim povodom, napisao, ..."da lučićevsku kvazinaučnu rabotu ne može opravdati nikakva otvorenost ni pozivanje na pluralizam", jer, doista, Ivo Lučić, posebno u ovom slučaju, i ne nastupa kao znanstvenik, nego kao operativni radnik SIS-a ili neke druge tajne službe, svejedno kako se ona zvala. Po onom prokušanom pravilu; jednom udbaš-vazda udbaš. Nije uopće nepoznato da takve, kvazinaučne, operativne metode koristile su i koriste sve takve i slične službe svake "strane". Ne bi, uostalom, ni bio neki veliki problem činjenica da je Ivo Lučić, u ratu devedesetih, bio operativni djelatnik tajne službe druge države koja je radila protiv Bosne i Hercegovine i, ovo treba posebno naglasiti, protiv bosanskih Hrvata, da on sam, naknadno, ne priznaje da je na tu činjenicu ponosan i da bi, u sličnim okolnostima, to ponovio. A da bi bilo potpuno jasno o kakvoj bi se to djelatnosti radilo, uputno je citirati stav na koji je Ivo Lučić, vjerojatno, morao dati prisegu. Taj stav glasi:
    
"Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne, izraženu l8. studenog 1991. godine u Grudama, donoseći povijesnu odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku; Hrvatska zajednica Herceg-Bosna daje puni legitimitet gospodinu dr. Franji Tuđmanu, kao predsjedniku Republike Hrvatske i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice da zastupa interese Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske."
    
Ovdje je legla sva nauka Ive Lučića. Najnoviji 15. br. "Statusa" to je i potvrdio.
    
Ivo Lučić, u odgovoru ili neodgovoru prozvanih, samo atestira ono što je načeo, doduše, još se više primičući onoj prizemnijoj, ad hominem metodi. Dobro ga je u tome popratio i jedan od urednika "Statusa", Alen Kristić, svojski se trudeći tekstom punim sofizama da ne prikrije uvrijeđenost izostankom reakcija, posebno dvojice Ivana, i sve to s rakursa koji on zove teološkim. Ako urednik časopisa "Status", Alen Kristić zna da "na matrici tog teksta (teksta Ive Lučića)...razmišlja i živi veliki broj katolika-Hrvata u Bosni i Hercegovini...", i ako zna da  "...rastakanje Bosne i Hercegovine bit će neminovno, bojim se čak na nasilan način." (oba citata AK) onda njegova reakcija i uvrijeđenost ima smisla, jer je on, izgleda, časopisu "Status" namjenio da se u njemu, časopisu, svi sudionici "...priuče na 'monološko zajedništvo', a sve iz rakursa teološkog.

U isti žrvanj, "potrebe ili iluzije" unutaretničkom dijalogu, u istom, 15. br. "Statusa" pridodao se i Nino Raspudić, još jedan gorljivi zagovornik citiranog stava Hrvatske zajednice Herceg-Bosne od 18.11.91. godine. Tekstom koji je sav jedan sofizam, od odrađuje, vjerojatno zadati mu "čas anatomije" na Ivanu Lovrenoviću, a pomalo i na Miljenku Jergoviću. Čerečeći Ivanu Lovrenoviću sve organe, kako se to, uostalom, na "času anatomije" zna raditi, ne ostavlja mu na miru ni dušu

U isti žrvanj, "potrebe ili iluzije" unutaretničkom dijalogu, u istom, 15. br. "Statusa" pridodao se i Nino Raspudić, još jedan gorljivi zagovornik citiranog stava Hrvatske zajednice Herceg-Bosne od 18.11.91. godine. Tekstom koji je sav jedan sofizam, od odrađuje, vjerojatno zadati mu "čas anatomije" na Ivanu Lovrenoviću, a pomalo i na Miljenku Jergoviću. Čerečeći Ivanu Lovrenoviću sve organe, kako se to, uostalom, na "času anatomije" zna raditi, ne ostavlja mu na miru ni dušu. On svojim tekstom, u maniri prikaza knjige Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića "Bosna i Hercegovina, Budućnost nezavršenog rata" s glavnim zadatkom, ne prikaza knjige, no prikivanja Ivana Lovrenovića na križ, kao, već od Ive Lučića prokazanog, antihrvata i jednog od važnijih neprijatelja maloprije citiranog stava.
    
Poklopac, za sada, na Lučićev Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog stavio je (čini mi se, arheolog) Darko Periša, "naukom" prikladnom sijelima u dugim, zimskim noćima, uz gusle i rakije do "preko prsta", sve "naučno" dokazujući da je i jugozapadna Bosna, Livno posebno, oduvijek Hercegova zemlja. To je ono podebljanje kojeg na vidiku nema, osim zapadne Hercegovine.
    
No, dobro. Ali kakav bi sve ovaj Lučićev i "Statusov" unutaretnički dijalog mogao imati na "nesporazum" između Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini? Posebno, ako ja znam, Ivo Lučić zna, i svi oni koji hoće da znaju-znaju, da su u projektu Herceg-Bosne bosanski Hrvati-katolici bili samo prikladan materijal za programirani ćar, koji bi bio dobiven "prekompozicijom bosanskohercegovačkog prostora". Zato i ne bi bilo pošteno da se ta pukotina, taj "nesporazum" adresira na bosanske ili hercegovačke Hrvate. Radi se, naime, o "nesporazumu" između Hrvata iz projekta Herceg-Bosne, doduše, kao većine, bili oni nastanjeni u Hercegovini ili Bosni i Hrvata zastupnika Bosne i Hercegovine kao svoje domovine, nezamjenjivom nikakvom "prekompozicijom bosanskohercegovačkog teritorija" Osim jednog zajedničkog interesa bosanskih Hrvata Herceg-Bosne (zar većine?)i Hrvata Hercegovine, iskazanog u izjavi od 18.11.91. godine u Grudama da "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna daje puni legitimitet gospodinu, dr. Franji Tuđmanu...o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske.",(treba li napominjati, isključivo na račun teritorija Bosne i Hercegovine) svi ostali interesi su im, po svim civilnim-građanskim standardima, morali biti u sukobu.
    
A kako, opet, svu hrvatsku politiku u cilju "prekompozicije" Bosne i Hercegovine i danas vode kadrovi iz ešalona devedesetih, svi sa zakletvom datom na Izjavu od 18.11.91. godine u Grudama, kada bi i htjeli, ne mogu iskoračiti dalje od ideje "utvrđivanja konačnih granica Republike Hrvatske", zvali se oni Ivo Lučić ili nekako drukčije. Zato i sve ono što Ivo Lučić, zajedno sa "Statusom", pokušava podastrijeti pod nauku ima samo karakter pragmatičnih, operativnih metoda s netom izrečenim ciljem.    

Da vrag nikad ne dolazi sam, u Lučićeva i "Statusova" kola uskočio je (da li nepozvan?) i jedan crkveni prelat. Ne bilo koji, no sam Vrhbosanski nadbiskup, pače, kardinal, Vinko Puljić. Izjavom da "Rat je duboko izmjenio etničko-vjersku ravnotežu u BiH u korist muslimanske zajednice, a na štetu Hrvata...", također je duboko poduprao Lučićeve i "Statusove" teze, i uspio je tamo gdje ni Četnički ravnogorski pokret ne uspjeva baš svaki put, uspio je osoliti sve muslimanske rane, baš oko dana 11.07., kada oni komemoriraju najvećem pokolju svoje "muslimanske zajednice", kako bi rekao kardinal Puljić, najvećem pokolju koji je stao u njihovu memoriju

Posebno je zanimljivo da Ivo Lučić (i "Status"?) u sve okrivljenike iz Unutarnacionalnog/unutaretničkog dijaloga učitava udbaški kod, radilo se o Bosni Srebrenoj, Dobrom pastiru ili svim ličnostima već pobrojanim u ovom tekstu, jer sve u njegovom bućkurišu dođe na isto. Najprikladniji, međutim, i najtočniji odgovor na ovu "zanimljivost" bio bi bijeg, ili prikrivanje tragova, od sveg udbaštva, ali stvarnog udbaštva, ugrađenog u cjelokupni projekt zvan Herceg-Bosna i sve pore HDZ-a, čiju politiku, i previše očevidno zastupa i Ivo Lučić i "Status".
    
I još jedna zanimljivost koju Ivo Lučić i svi njegovi raspudići nikada neće shvatiti. Rabota kojom se oni bave već je, kao sociološki problem, podrobno objašnjena. Objašnjena je terminom psihopatologije, dijelom nauke koja je iznjedrila nešto što bi se, uprošteno, moglo nazvati institucijom oceubojstva.
    
"Pucanj" u Bosnu Srebrenu, naprimjer, i nije ništa drugo do duhovni suicid i, po tom pravilu iz psihopatologije, oceubojstvo. Kada bi se malo dublje zagrebalo ispod površine, iz istog slučaja, s istog rakursa, našlo bi se u tom oceubojstvu i incestualnih primjesa pa bi se sve važno u njihovoj raboti, u oceubojstvu Bosne srebrene, našlo na jednom mjestu; duhovni suicid, oceubojstvo i incest, sve važno za psihopatologiju.
    
Kratko i ,opet uprošteno, objašnjenje bilo bi jednostavno. Bosna Srebrena jest stvorila Hrvate u Bosni i Hercegovini. Bez Bosne Srebrene ne bi bilo Hrvata u Bosni i Hercegovini, ona je njihov tvorac, otac hrvatske nacije u Bosni i Hercegovini. Zato je i "pucanj" u Bosnu Srebrenu oceubojstvo, a odvođenje bosanskohercegovačkih Hrvata na snubljenje novom ocu incestuozan je čin. To i jest onaj fluid, ona tanka crvena linija koja povezuje oceubojstvo s incestom.
    
To bi, ujedno, bilo i najjednostavnije objašnjenje Lučićevog "naučnog" rada.
    
Neki mi poznanici, pak, napominju da se u ovom slučaju ne radi o znanju ili namjeri, no je ovakvo mišljenje i ponašanje, ovako izraženo u Umutarnacionalnom/unutaretničkom dijalogu..., kod hercebosaniziciranih Hrvata ušlo u društveni kod, kao svojevrsan DNK zapis.
    
Da vrag nikad ne dolazi sam, u Lučićeva i "Statusova" kola uskočio je (da li nepozvan?) i jedan crkveni prelat. Ne bilo koji, no sam Vrhbosanski nadbiskup, pače, kardinal, Vinko Puljić. Izjavom da "Rat je duboko izmjenio etničko-vjersku ravnotežu u BiH u korist muslimanske zajednice, a na štetu Hrvata...", također je duboko poduprao Lučićeve i "Statusove" teze, i uspio je tamo gdje ni Četnički ravnogorski pokret ne uspjeva baš svaki put, uspio je osoliti sve muslimanske rane, baš oko dana 11.07., kada oni komemoriraju najvećem pokolju svoje "muslimanske zajednice", kako bi rekao kardinal Puljić, najvećem pokolju koji je stao u njihovu memoriju. Kao da je na "halucinogenom tripu" Jurice Pavičića, omađijan, on govori o ratnom profiterstvu "muslimanske zajednice" i pri tom potvrđuje da je muslimana u Bosni i Hercegovini više od 50%; samo ne kaže da je taj procenat bosanskih muslimana sapet na ca 24% bosanskohercevačke zemlje.

Ivan je Lovrenović poodavno ustvrdio i, čini mi se, pogodio; da će, poslije svih ratnih i inih gubitaka, na zidu bar jedne sobe svake hrvatsko-katoličke kuće u Bosni, uvijek biti mjesta za sliku Franje Tuđmana i sliku kućnog sveca. Atavističkim mjerilima vagano, bit će to postupak da se putom duha kućnog sveca i ovaj drugi sakralizira. Ne bi to, uostalom, bilo prvi put, da se satrap jednog naroda nađe među svetima u tom istom narodu

Ne racionalnog, nego nema ni ikakvog drugog objašnjenja za kardinalovo soljenje rana, osim, možda, ako tim činom kardinal ne zahvaljuje za poklonjeni mu pastirski štap, poklonjen od čovjeka i stranke koju međunarodne institucije, u vidu Haškog tribunala, gone kao zločinačku organizaciju.
    
Hoće li, na kraju, ona spominjana pukotina, ta brazda još tanja od tonskog zapisa na gramofonskoj ploči, a obnarodovana u Lučićevom Unutarnacionalnom/unutaretničkom dijalogu biti i prvim bojažljivim korakom koji bi govorio da bosanski Hrvati dolaze sebi? Teško.
    
Ivan je Lovrenović poodavno ustvrdio i, čini mi se, pogodio; da će, poslije svih ratnih i inih gubitaka, na zidu bar jedne sobe svake hrvatsko-katoličke kuće u Bosni, uvijek biti mjesta za sliku Franje Tuđmana i sliku kućnog sveca. Atavističkim mjerilima vagano, bit će to postupak da se putom duha kućnog sveca i ovaj drugi sakralizira. Ne bi to, uostalom, bilo prvi put, da se satrap jednog naroda nađe među svetima u tom istom narodu.

(DEPO PORTAL)