Pripremio: Đorđe Krajišnik

Budući da smo se u nekoliko ranijih nastavaka našeg feljtona nešto više bavili političkom pozadinom časopisa Bosanska vila, te radom i zalaganjem njenog urednika na pitanjima koja i nisu baš književne prirode, ovoga puta ćemo se osvrnuti na onaj Vilin dio koji se striktno odnosi na književnost. Tačnije, više ćemo prostora  posvetiti tome šta je ovaj časopis napravio na književnom planu tokom prve decenije svoga rada.

Treba međutim, kada je u pitanju gore navedeno, napomenuti da je koncept Bosanske vile tokom svih godina njenog postojanja bio ambivalantan. Pod time podrazumijevamo da je Vila, pored toga što je bila naslovljena kao časopis za književnost i zabavu, bila i list putem kojeg su se, istina na jedan perfidan način, afirmisale i odeđene političke ideje i težnje tadašnjeg srpskog življa u Bosni i Hercegovini. Stoga, iz današnje perspektive gledano Vila je u sebi sadržala elemente onoga što se u savremenoj književnoj teoriji imenuje kao angažovana književnost. Pa je tako i po tom svom segmentu postala jedna od nezaobilaznih stanica u razvoju književnosti na ovim prostorima. Ili kako je to u svojoj glasovitoj studiji o Bosanskoj vili izrazio Dejan Đuričković:  „Kao jedan od srpskih vođa u Bosni i Hercegovini, Kašiković je bio važna spona između Srbije i Srba u Bosni i Hercegovini i njegova društveno-politička djelatnost nerazdvojna je od kulturno-prosvjetne koju je vršio kao urednik Bosanske vile.“

Tokom 27 sedam godina provedenih na čelu Bosanske vile Nikola Kašiković je napravio  izuzetan intelektualni podvig. On je zapravo na svojim plećima iznio list koji je bio prekretnica u pokretanju i razvoju, iz ustajalosti i istorijskog nazadovanja, književnog i kulturnog života u tadašnjoj sarajevskoj čaršiji.  To svakako, kada se u obzir uzmu sve date okolnosti tog vremena, nije bio ni malo lagan i zahvalan posao. No, Kašiković je, uz povremene padove kako u kvalitetu, tako i u organizacijskoj koncepcji samog lista, uspio sve te godine održati Vilu te njome udariti temelje „pravom književnom stvaranju i srpskoj književnoj tradiciji u Bosni i Hercegovini.“ (1)

„Mada njegov način vođenja lista ponekad odaje utisak nekritičnosti i nedovoljno jasno izraženog usmjeravanja i povezivanja književnih snaga u Bosni i Hercegovini i tendencija koje su one ispoljavale, Kašikovićev urednički posao je ipak, polako ali sistematski, obrađivao i kultivisao neobrađeno književno polje u Bosni i Hercegovini, njegovao i podupirao i one izdanke na njemu koji nisu mnogo obećavali, ali koji su i na onako pustom polju ipak imali svoj smisao i značaj.“(2) 

Đuričković ovdje prije svega ukazuje na činjenicu da su se na stranicama Bosanske vile pojavljivali i neki autori čiji književni potencijali nisu mogli daleko dobaciti, tačnije da je Vilin urednik ponekad kriterijume časopisa spuštao i prilagođavao ih za književna imena koja nisu nikada došla do svoje afirmacije, niti postala plodonosna u književnom stvaranju. Ipak, uprkos tome, uprkos velikom broju slabo kvalitetnih autora, koje će mrak istorije zauvijek progutati i po njima baciti prašinu zaborava, ova činjenica je značajna jer nam svjedoči o svenarodnom karakteru Vilinom. Dakle, Kašiković je svjestan da neki autori i tekstovi ne zadovoljavaju svojim kvalitetom, te da i nisu najbolje rješenje za Vilu, dozvoljavao njihovo objavljivanje, stvarajući tako u svijesti, tada potpuno obespravljenog, srpskog naroda u Bosni i Hercegovini da u opštem beznađu ipak postoji utočište u kojem mogu naći svoje mjesto. Međutim, iz mnoštva autora koje je ubrzo progutao zaborav rodili su se i svoje prve književne korake na Vilinim stranicama započeli neki od najznačajnijih srpskih pisaca s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka. Prije svega važno je napomenuti da su svoje književne karijere u Bosanskoj vili započeli Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, djelomice Petar Kočić i drugi. Koji će u kasnijim godinama, posebno nakon Aneksije, pa sve do Sarajevskog atentata, biti prvo stalni Vilini saradnici, a kasnije i članovi uređivačkog kolegija. No, o tome više u narednim nastavcima našeg feljtona.

„Za Kašikovićevog uređivanja, prvi put u svojoj istoriji bosanskohercegovački Srbi počeli su uspostavljati čvršću kulturnu saradnju sa svojim sunarodnicima, Muslimanima i, kasnije, Hrvatima, stvarajući, naročito nekoliko godina pred Prvi svjetski rat, široku osnovu na kojoj je počela da raste i jača ideja jugoslovenstva.“  Do zbližavanja srpskih i muslimanskih intelektualaca došlo je već neposredno nakon austrougarske okupacije. Razlog tome jeste prije svega činjenica da su i jedni i drugi u naletu novog okupatora bili izloženi strašnim pritiscima i torturama, te samim tim i kulturnim uskraćivanjima i osporavanjima. Kao rezultat tog zbližavanja rodiće se, kasnije, plodna saradnja nekih od najznačajnijh muslimanskih pisaca i intelektualaca tog vremena sa Bosanskom vilom i njenim uredništvom. Od muslimanskih pisaca koji su objavljivali u Vili važno je, između ostalih, pomenuti Osmana Đikića, Safet-bega Bašagića, Musu Ćazima Ćatića i Hamdiju Kreševljakovića.

Na kraju, važno je naglasiti da je ova saradnja muslimanskih pisaca sa Bosanskom vilom umnogome doprinjela borbi za nacionalnu i kulturnu emancipaciju muslimanskog naroda, koji će u kasnijim godinama zajedno sa srpskim i hrvatskim sunarodnicima potpomoći izgradnji jedne drukčije Bosne i Hercegovine.

(1) Dejan Đuričković: Bosanska vila 1885 – 1914, “Svjetlost”, izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1975, str. 42
(2) Isto.
(3) Isto. 43

VEZANI TEKST:

BOSANSKA VILA 1885-1914.: Sukobi Nikole T. Kašikovića sa austorugarskim vlastima (2)

(BLIN MAGAZIN/đk)