Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Ovo je vrijeme kada te bombarduju reklamnim turističkim brošurama što nude odmore iz bajke. Listam jednu od stotine kojom su me zatrpali. Usamljeno ostrvo, more tirkizno plavo,romantični bungalovi i cijene da ne povjeruješ. Jeftinije nego da si ljetos doma! Onda čitam ime tog raja na zemlji – Lampeduza. Nekako mi poznato. Španjolsko ili italijansko? I onda sjevnu – nije li to mjesto od kojeg strahuje moj poznanik Abdulah, što je godina davnih utekao iz Tunisa dok je još onaj Burgiba bio predsjednik. Bojažljivo me prije kojeg dana pitao imam li koga u Italiji, a ja, onako mangupski, kakva Italija, imam u bivšoj Jugoslaviji.

Nekada  turistički raj pretvoren je u veliki logor. Desetine hiljada ljudi  na goloj zemlji, paničnih pogleda iščekuju spas. Izluđeni arapskim proljećem žele samo da su što dalje od diktatora i NATO-ovih bombi što su sve manje precizne.

- Uh i ti si onda morao bježati od onog rata – sjećam se kako me je sapatnički pogledao. Poslije mi je pričao kako sa strahom iščekuje vijesti o bratu i sestri što se pokušavaju domoći Lampeduze, najudaljenijeg italijanskog otočića, koji je bliži afričkoj obali nego  domovini. Uzbuđenim glasom objašnjavao mi je kako ljudi moraju bježati ako žele sačuvati život. Na obalama Tunisa i Libije je na stotine hiljada onih koji žele samo što dalje zaploviti vodama Mediterana. Na užarena bombama zahvaćena područja sjeverne Afrike stižu i oni što godinama uzalud iz Maroka pokušavaju da dospiju do obala Španije i kontinenta obećanja. Pročulo se među tim afričkim tražiteljima nove životne sreće da je do kapija Evropske unije lakše doploviti izmiješan sa nesrećnicima rata, nego preko Gibratalrskog tjesnaca. Među pravim Libijcima i Tunižanima je na hiljade lažnih žrtava nasilja. Ako se dokopaju krečnjačkih stijena Lampeduze, već su jednom nogom u Evropi o kojoj sanjaju. I kao u svakom ratu, uvijek ima onih što profitiraju na tuđoj nesreći.
 
Abdulaha nisam vidio već nekoliko dana, nadam se da mu je sestra sretno stigla do otoka spasa. Pojavio se jednog jutra. Nit govori, nit romori. Morao sam  da mu vadim riječi. Kada se otvorio, potekla je bujica strave, priča o velikoj ljudskoj nesreći na koju je svijet već oguglao. Kaže, bio je do juče na Lampeduzi. Nekada  turistički raj pretvoren je u veliki logor. Desetine hiljada ljudi  na goloj zemlji, paničnih pogleda iščekuju spas. Izluđeni arapskim proljećem žele samo da su što dalje od diktatora i NATO-ovih bombi što su sve manje precizne. Nije dočekao brata i  sestru.
 
- Kažu da je njihov brod  presrelo neko vojno plovilo i vratilo nazad na vruću libijsku obalu. Molim nebo da je tako i da nisu bili u nekom od brodova što svaku noć nestaju u dubinama Sredozemnog mora.

Priča da je i na Lampeduzi gotovo ratno stanje. Sa jakim sirenama i upaljenim reflektorima brodovi italijanske obalne straže pokušavaju spriječiti dolaske prenatrpanih, najčešće trošnih plovila u kojima  je svaki minut boravka susret sa smrću, utapanjem. Italijanski policajci, a u posljednje vrijeme i vojnici, često su u akcijama spašavanja nesrećnika koji zauvijek nestaju u talasima nadomak cilja o kojem su mjesecima sanjali.

- Najgore je onima koje je libijska vlast namjerno protjerala, ukrcala na brodove olupine sa planom da se tako još više oteža stanje na Lampeduzi i zaoštre odnosi među članicama Evropske unije.
 
Poznato je već koliko je Berluskonijeva odluka ,da svim izbjeglicama koje su se dokopale Lampeduze, podijeli  “papire” za nesmetani prelazak granica između 27 zemalja potpisnica Šengenskog sporazuma, izazvala žestoke reakcije, posebno Francuske i Njemačke. Preko Lampeduze na Stari kontinent pristiglo je već više od 85.000 izbjeglica. Mnoge zemlje uvele su zbog toga ponovo kontrolu granica, što je u suprotnosti sa dogovorom u Schengenu o slobodnom prometu ljudi i roba. Najdalje je u tome otišla, začudo, udaljena Danska. Bez pardona će vraćati sve izbjeglice koje se uspiju probiti do njene teritorije. Priča o jednoj velikoj ujedinjenoj Evropi polagano se topi.

Uz čuvare zakona, koji sve očitije gube moć kontrole nad situacijom na Lampeduzi, dosta je i onih što love u mutnom. Prijatelj Abdulah mi kazuje kako je upoznao i nekoliko ljudi sa naših područja koji su aktivno uključeni u šverc ljudi iz Afrike u Evropu.

- Što je stanje u Libiji teže i njihove “usluge” su sve skuplje. Sada već morate izdvojiti nekoliko hiljada eura ako želite da spasite najbliže. Za brata i sestru već sam dao oko 11.000 eura, ali još ih nema…

Suvremeni gusari nabavljaju stare, gotovo rashodovane brodove koje najčesce koriste za plovidbu u jednom pravcu. Morski ruski rulet igra se svakog časa sa svakim isplovljavanjem sa obala Libije ili Tunisa. Vjerovatnije je da se brodovi neće dokopati italijanskog otočića, nego što će doploviti do cilja. Do početka jula  utopilo se preko  12.000  nesrećnika na  putu ka otoku nade.

Suvremeni gusari nabavljaju stare, gotovo rashodovane brodove koje najčesce koriste za plovidbu u jednom pravcu. Morski ruski rulet igra se svakog časa sa svakim isplovljavanjem sa obala Libije ili Tunisa. Vjerovatnije je da se brodovi neće dokopati italijanskog otočića, nego što će doploviti do cilja. Do početka jula  utopilo se preko  12.000  nesrećnika na  putu ka otoku nade.

- Najgore je kada na mjestu jedne od najvećih svjetskih tragedija i mučilista osjetiš koliko oni koji mogu i trebali bi pomoći postaju hladni. Umjesto da budu solidarni sa ljudima koji nisu krivi za svoju nesreću, donose zakone što će jadnicima koji imaju samo goli život zaokružiti sliku pakla današnje civilizacije - ogorčen je Abdulah.

Za nekoliko dana ponovo ide na Lampeduzu. Ostatak dugo čekanog godišnjeg odmora provešće na obalama malog otoka nadajući se da će jedna od zahrđalih olupina, što posljednjim snagama sijeku uzburkane valove Sredozemlja, konacno donijeti draga lica brata i sestre.

To koliko svijet može biti hladan, nije mi trebao ni govoriti. Osjetili smo svi to nedavno na prokletim južnobalkanskim prostorima.