Piše: Emir Imamović (Depo.ba)

Prije pet godina u časopisu The Weekly Standard, Andrew Keen je objavio prvu od niza razornih kritika weba 2.0 i ere u kojoj, kako je rekao jedan od gurua iz Silikonske doline: "MySpace susreće YouTube, Wikipediju, Google... Na steroidima". Diplomac Berkelya i nekadašnji sarajevski student Keen, objavljuje 2008. godine knjigu Kult amatera, za čijeg pisanja mu se i prošla, 2010. godina, činila kao kraj svijeta: "Dok pišem ovu knjigu, postoji 53 miliona blogova na internetu, a  taj se broj udvostručuje svakih šest mjeseci. Za vrijeme koje vam je bilo potrebno da pročitate ovaj odlomak pokrenuto je deset novih blogova. Održimo li taj ritam, do 2010. postojat će preko 500 miliona blogova, koji će kolektivno kvariti i zbunjivati javno mnijenje u vezi sa svim – od politike, preko trgovine, do umjetnosti i kulture."

Iako se, dakle,  "novinari" po opskurnim islamističkim siteovima, poput Puta vjernika ili IslamBosne, i blogeri džihadlije sa biometrijskim pasošem Bosne i Hercegovine – ali i saradnici zvaničnog sitea Islamske zajednice BiH - poistovjećuju sa braćom po mreži i vjeri iz Libije, Egipta, Sirije, oni predstavljaju sve protiv čega su se arapski "građani reporteri" borili. Zalažući se za društvo u kojem će jedina zagarantovana sloboda biti sloboda ispoljavanja vjerske pripadnosti – što je bilo i jeste pravilo kako srušenih diktatura, tako i onih u Iranu ili u Saudijskoj Arabiji – domaće cyber gazije "kolektivno kvare i zbunjuju javno mnijenje u vezi sa svim – od politike, preko trgovine, do umjetnosti i kulture".

 Historija je, eto, tek pet godina nakon prvog Keenovog teksta odlučila pokazati kako svaki tekst ima svoj kontekst. Podnaslov Keenove, briljantno napisane, u mnogo čemu bolno tačne, upozoravajuće i zabrinjavajuće knjige, naime, glasi: "Kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali savremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti".  Zbilja, čitan sa zapadne strane, ovaj podnaslov nije ništa drugo nego detekcija korijena problema iz kojeg se, možda, nije rodila, ali zbog kojeg se rapidno razvija "era površnosti", kako Abdulah Sidran opisuje ovo doba. No, čitane iz Egipta, Libije, Tunisa... ovih 17 riječi zvuče kao bolan upit kakvog, recimo, Mubarakovog amidžića. Jer, "blogovi, MySpace, YouTube i ostali savremeni mediji koje stvaraju korisnici", uništili su izrabljivačku ekonomiju arapskih diktatura, iz baglama izvalili kulturu prinudnog obožavanja velikih dragih vođa i potpuno promijenili vrijednosni sistem nacija što su izdisale pod svojim vječnim liderima.

"Uživo: slom arapskih diktatura", egida je pod kojom je jedan ovdašnji islamistički site prenosio vijesti iz onih dijelova "Kuće islama" – kako britanski ljevičar Tariq Ali naziva svijet sa dominantnim muslimanskim stanovništvom  – u kojima je tehnološka revolucija pokazala svoje ljepše lice. Dok su, dakle, na jednoj strani svijeta "čitatelji novinari" obezvrijedili proizvodnju vijesti, postajući ravnopravni u web džungli sa profesionalcima, na drugoj su amateri omogućili najprecizniji uvid u zbivanja u zemljama ukinutih sloboda. I za to platili izgonom, zatvorom, nestancima bez traga...

"Međunarodni mediji sve češće koriste fotografije i videomaterijale sa lica mjesta koje šalju demonstranti. Tako je BBC-jev kanal na arapskom jeziku objavio video snimak jednog demonstranta iz Bahreina. Na tom snimku se jasno vidi kako vojnici pucaju u demonstrante. Riječ je o snimci koji je na Facebooku, Twitteru i YouTubeu pogledan i dalje proslijeđen nekoliko hiljada puta", piše u tekstu što ga je, baveći se vezom arapskih revolucija i novih medija, objavio Deustche Welle.

Internet je, o čemu naravno nema dvojbe, beskrajan prostor slobode. O društvenom kontekstu i pojedinačnoj svijesti, međutim, ovisi i da li će takva sloboda podrazumijevati i neograničenu neodgovornost. Arapski "građani reporteri" – kako, inače, glasi i naziv dokumentarnog filma o Burmancima koji kućnim kamerama bilježe stvarnost u toj izoliranoj državi, pa prosljeđuju snimke u inostranstvo – shvatili su kako je, uz borbu za prokleto pravo izbora, jednako važno dokumentirati tu borbu. Bez obzira na posljedice. A one, da ponovimo, nisu nimalo bezazlene: bloger Dschalal Al-Kwafi iz Libije je uhapšen i odveden na nepoznatu lokaciju, pet godina zatvora dobila je Talla Al-Maluhi, optužena da je, vodeći blog, špijunirala za SAD i odavala državne tajne.

Sa druge strane, manjak svijesti o onome što slijedi nakon uzurpacije javnog prostora, vodi do omalovažavanja prava na slobodno izražavanje, te reaktuelizira propitivanje tehnoloških mogućnosti zahvaljujući kojima je, recimo tako, moguće stvarati paralelnu medijsku stvarnost. Amerikanac Tom MacMaster je tako, iz dosade – što je jedino gore od toga da je bio plaćen -  pokrenuo blog pod imenom Amina Abdallah Arraf al-Omari, na kojem je ova "gay aktivistica" pisala o revoluciji u Damasku. Amina Arraf je stekla priličnu publiku, da bi, nakon što je MacMaster objavio kako je Amina oteta, tu vijest prenijeli The Guardian i BBC. Prevaru je otkrila Riječanka Jelena Lečić, čiju je fotografiju sa Facebooka MacMaster uzeo kako bi Amini "dao lice".

Arapski "građani reporteri" – kako, inače, glasi i naziv dokumentarnog filma o Burmancima koji kućnim kamerama bilježe stvarnost u toj izoliranoj državi, pa prosljeđuju snimke u inostranstvo – shvatili su kako je, uz borbu za prokleto pravo izbora, jednako važno dokumentirati tu borbu. Bez obzira na posljedice. A one, da ponovimo, nisu nimalo bezazlene: bloger Dschalal Al-Kwafi iz Libije je uhapšen i odveden na nepoznatu lokaciju, pet godina zatvora dobila je Talla Al-Maluhi, optužena da je, vodeći blog, špijunirala za SAD i odavala državne tajne.

Kada u Bosni - ne naravno onoj iz vremena sarajevske studijske godine Andrewa Keena, već ove sadašnje, u kojoj su neodgovorni amateri sreli islam reisa Cerića i to na steroidima - postoji mogućnost različitog prihvatanja određenog globalnog fenomena, onda slabe šanse imaju kreativni i neodgovorni kreteni poput MacMastera, dok autori poput Dschalala Al-Kwafija i Talle Al-Maluhi, nemaju nikakve.

Iako se, dakle,  "novinari" po opskurnim islamističkim siteovima, poput Puta vjernika ili IslamBosne, i blogeri džihadlije sa biometrijskim pasošem Bosne i Hercegovine – ali i saradnici zvaničnog sitea Islamske zajednice BiH - poistovjećuju sa braćom po mreži i vjeri iz Libije, Egipta, Sirije, oni predstavljaju sve protiv čega su se arapski "građani reporteri" borili. Zalažući se za društvo u kojem će jedina zagarantovana sloboda biti sloboda ispoljavanja vjerske pripadnosti – što je bilo i jeste pravilo kako srušenih diktatura, tako i onih u Iranu ili u Saudijskoj Arabiji – domaće cyber gazije "kolektivno kvare i zbunjuju javno mnijenje u vezi sa svim – od politike, preko trgovine, do umjetnosti i kulture".

Istovremeno, nesvjesno potvrđuju pomenutu tezu o tekstu i kontekstu. Dok je, dakle, arapska revolucija promijenila način čitanja podnaslova knjige Andrewa Keena, ovdašnji informatički džihad traži da se upitamo, ne kako, već koliko su "blogovi, MySpace, YouTube i ostali savremeni mediji koje stvaraju korisnici uništili našu kulturu i vrijednosti" (obzirom da je naša, bosanskohercegovačka ekonomija već uništena)? Odgovor je: toliko da je poslovično ignoriranje sadržaja koje plasiraju, saučestvovanje u zločinu. Kao što je saučestvovanje u zločinu bilo ne iskoristiti web 2.0 za izvještavanje o borbi za slobodu na trgovima Kaira ili Damaska. Slobodi koju bi, da ikako mogu, ovdašnji informatički pismeni islamisti markirali, pa onda pritisnuli "delete" na tastaturi.

(BLIM MAGAZIN)