Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Slučaj ukidanja britanskog lista News of the World pokazao je kako ponekad samo jedna greška može da pošalje medij u provaliju iz koje nema povratka. Vlasnik lista, gazda Rubert Murdoch je odlučio, a njegov sin javnosti saopćio da jedan od najstarijih svjetskih listova od ove nedjelje više ne postoji. Za manje upućene, prije nekoliko dana je bivši urednik ovog lista Andy Coulson uhapšen zbog skandala oko novinarskog hakiranja telefona poznatih ličnosti, političara te žrtava terorističkih napada i rata, ali i zbog optužbi za korupciju. Skandal oko prisluškivanja telefona poznatih osoba dosegao je vrhunac kada je otkriveno da su novinari News of the World-a prisluškivali i telefon 13-godišnje žrtve Milly Dowler, djevojčice koja je 2002. godine oteta, a potom ubijena. Kako je ova afera vrlo negativno odjeknula globalnom medijskom scenom, medijski magnat Murdoch, u čijem vlasništvu se nalazio ovaj poznati tabloid, odlučio je da ukine list. Odlučeno - izvršeno; od danas News of the World više ne postoji; preko sedam i po miliona čitalaca ostaje bez svog omiljenog lista.

Skandal oko prisluškivanja telefona poznatih osoba dosegao je vrhunac kada je otkriveno da su novinari News of the World-a prisluškivali i telefon 13-godišnje žrtve Milly Dowler, djevojčice koja je 2002. godine oteta, a potom ubijena. Kako je ova afera vrlo negativno odjeknula globalnom medijskom scenom, medijski magnat Murdoch, u čijem vlasništvu se nalazio ovaj poznati tabloid, odlučio je da ukine list. Odlučeno - izvršeno; od danas News of the World više ne postoji; preko sedam i po miliona čitalaca ostaje bez svog omiljenog lista.

Ovaj slučaj je otkrio ono što svi mi iz medijskog svijeta odavno znamo; novinari su pravi špijuni, vrlo često veći i od onih kojima je jedina profesija. Novinari su danas ti koji svojima kanalima, tajnim i dobro zaštićenim izvorima, lobističkim grupama, suradnicima u državnim službama, najčešće obavještajnim agencijama, crpe informacije koje su hrana za njihove medije. I tako dobrim dijelom vladaju svijetom. 

Posao novinara je da se bore za svoje informacije, što tajnije i što zaštićenije, to bolje. Oduvijek je bilo tako; borba za informaciju shvata se kao borba za istinu. Sjetimo se samo sada već davne 1973. kada je novinarska profesija odnijela veliku pojedu nad političarima; bila je to afera Watergate, kada su Bob Woodward i Carl Bernstein razotkrili slučaj umiješanosti republikanskog predsjednika Richarda Nixona u naručivanju prisluškivanja demokrata. Istraga je završila Nixonovom ostavkom.

Tada su se novinari izborili za pravo na tajnost izvora informacija, a javnost dobila iluziju da zakoni jednako vrijede za sve. Tajni izvor informacija novinarima Woodwardu i Bernsteinu bio je tzv. Deep Throat, čiji je identitet ostao tajna sve do današnjih dana, kada se napokon saznalo da je slavno Duboko grlo bio Mark Felt, jedan od vodećih ljudi FBI, desna ruka direktora Johna E. Hoovera. Afera Watergate bila je velika pobjeda novinarstva; slučaj sa News of the World pokazao je tamno naličje prava na prikupljanje informacija svim sredstvima i mogućnost njegove zloupotrebe.

Kako je to kod nas?

Osamdesetih smo imali tabloiod As kojeg je uređivao Džavid Husić, međutim bilo je to jedno light entertainment, benigno novinsko izdanje, sa ogromnim tiražem na prostoru bivše Jugoslavije. Dolaskom Mense Osmovića stvari su se donekle promijenile i ponekad bi i As znao da objavi pikantne političke informacije koje su do njih dolazile raznim (tajnim) kanalima.

Bosanska omladinska štampa sa kraja osamdesetih godina je ovu vrstu informacija koristila u velikoj mjeri; tada se u ovdašnoj novinarskoj praksi pojavljuje famozni redakcijski potpis Istraživački tim, što je, zapravo, bila samo medijska oblanda za skrivanje identiteta samog novinara ili izvora informacija koji je davao 'činjenice' sa kojima su tada Naši dani i Walter počeli praviti velike tiraže. Bilo je tu svega, od pravih novinskih eksluziva do čistih medijskih (ili političkih) podmetanja, ovisno o novinaru ili mediju koji je plasirao takvu vrstu tesktova.

Te godine, ti listovi i ti novinari danas čine okosnicu ovdašnje medijske scene. I sam sam u to vrijeme, kao mladi novinar i urednik u Walteru, Naših danima ili Slobodnoj Bosni, koristio taj potpis Istraživački tim; čini mi se da se on prvo pojavio baš kod nas, možda baš u Walteru, da bi ga onda preuzeli i hrvatski mediji – tjednik Globus, ali i zloglasni ST Marinka Božića.

U tome nema ničega lošeg; temeljno pravo novinara je da čeprkaju po tajnim spisima i dokumentima i štite svoje izvore, ali u svemu mora da postoji i neki profesionalni i etički kodeks šta, zapravo, od svega što saznamo trebamo i imamo pravo da objavimo. Obično se kaže kako treba objaviti sve što je u interesu javnosti. Međutim, ko će biti taj koji određuje šta je interes javnosti. Zato nikada nećemo biti sigurni da li je bilo u javnom interesu da se objavljuju Clintonove međunožne aktivnosti u Ovalnom uredu, koje je prvi objavio ugledni New York Times.

Bilo je sličnih slučajeva i kod nas; recimo, onda kada je nas nekoliko mladih novinara 1989. odlučilo da treba objaviti priču o (navodnoj) suradnji  Nenada Kecmanovića sa britanskim tajnim službama, iako su tadašnji tumači onoga što bi trebao biti javni interes bili protiv toga i željeli su da se čitav slučaj zataška. I Sam Kec, koji je prvo htio da se priča objavi, predomislio se, pa panično zvao da zaustavimo štampanje lista u štampariji Oslobođenja. Priču smo ipak objavili, Kecmanović se povukao iz izbora za bosanskog člana Predsjedništva BiH, umjesto njega na to mjesto je došao Bogić Bogićević, ostalo je povijest.

Takvih medijskih dilema ima i danas. Za moj ukus, recimo, nije baš primjereno kada jedan od novinara 60 minuta trči za  Harisom Silajdžićem u WC, pokušavajući ga isrovocirati da nešto lane, ali je, pokazalo se, imao potpuno pravo kada je u stopu, javno ili tajno, sam ili uz suradnju „prijatelja“ iz službi, ganjao Milorada Barašanina. I taj epilog znamo. Pravo je novinara da juri svoju priču do kraja; veliki Milan Kundera čak tvrdi da su novinari zbog toga nova svjetska sila, jer, piše on, svi ljudi imaju pravo da u sve sumnjaju, samo su novinari ti koji uvijek imaju pravo da insistiraju na odgovoru.

Zbog prirode posla su obavještajci, pripadnici tajnih službi upućeni na novinare i urednike medija. Znam neke koji su od prodaje informacija koje su davali novinarima napravili karijere, ali i one koji su zbog bliskih veza sa novinarima stradali. Zbog svega, oni, i jedni i drugi, imaju ogromnu moć. Ta moć traži i odgovornost; ako je nema, onda nam se svima može dogoditi kraj poput ovoga kojeg su doživjeli novinari News of the World – osramoćeni i bez posla.

I za kraj ovog malog zapisa o tajnim informacijama i njihovim izborima, novinarima i špijunima, jedna istinita anegdota, koja pokazuje da novinari zaista mogu i znaju biti bolje informisani i od onih kojima su tajne i povjerljive informacije beyond line isključivi posao. Bilo je to prije nekoliko godina; nađe mene u kasnim satima jedan bivši kolega, čije ime ne bih da spominjem; u birtiju došao sa tipom sa kojim je godinama radio u tajnim službama, onim  predratnim, ratnim, jednim dijelom i postratnim. Dakle, upućen čovjek u sve i svašta. A ono u šta je bio najviše upućen su događaji povezani sa tim mojim kolegom i sa mnom. Čovjek poče da priča, od afera prije rata – Kecmanoviću, Gospi u Međugoriju, informativnim razgovorima sa studentima na FPN, prelasku srpskih službi preko Drine i bosanski odgovor, Kecu i Nijazu, Aliji i Fikretu, slučejevima ratnim –o Seferu, Rasimu, Munji i Alispahiću, Muslimoviću i njegovim hodžama, pa onda serija poslijetarnih političkih i drugih igranki – Ševama, Herendi, Kemi i ostaloj aidovskoj raji; moj bivši kolega i ja smo ga slušali i pogledali se s vremena na vrijeme. Sve što je čovjek govorio bilo je uglavnom tačno; jer smo neke od tih stvari znali samo nas dvojica – taj bivši kolega novinar i ja. Očigledno je bilo da je čovjek, s vremena na vrijeme, u sklopu svojih redovnih poslova odrađivao i nas, a znao je ponenku pričicu iz naših privatnih života. Situacija je bila identična onoj u filmu Dušana Kovačevića Profesionalac, kada stari udbaš želi da ispriča svojoj žrtvi kako ju je pratio i priluškivao. Čak je tvrdio je da je, zbog simpatija prema nama, frizirao neke podatke u našu korist.

Njegova priča je trajala sve do narednog jutra. A onda se taj moj bivši kolega novinar prenuo iz slušalačke faze i krenuo u aktivu, pitajući obavještajca da li kocka. Ovaj je odgovorio potvrdno. Onda ga je ovaj moj bivši kolega novinar upitao zašto je, tada i tada, tu i tu, nakon što je u kocki izgubio sav novac, dao svom pokeraškom partneru, kao posljednji ulog, i vlastitu ženu na jednokratnu upotrebu. Obavještajac se tu zagrcuo, kašika sa kojom je srkao jutarnju supu zakratko mu ostade u zraku. Potom se hitro i bez riječi izgubio sa lica mjesta.

Ko se vatrom igra, od vatre može i da strada. Ovih dana su stradali Murdochovi novinari, ko će naredni put, ostaje - kako to vole reći novinarski veterani - da se vidi.

Svi predsjednikovi ljudi, 1975, trailer