Sarajevo, lipanj 2011.

Gospodine predsjedavajući, gospodo dopredsjedavajući Zastupničkog doma
Cijenjeni članovi Predsjedništva BiH,
Uvaženi gospođe i gospodo zastupnici u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH,
Vaše ekselencije, gospodine Visoki predstavniče, gospođe i gospodo ambasadori i predstavnici međunarodnih organizacija u BiH,
Predstavnici medija, dragi kolege i prijatelji,

Izuzetno mi je zadovoljstvo i čast da vam se, danas i na ovom mjestu, mogu obratiti tražeći od vas potvrdu imenovanja na funkciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Zahvalnost za pruženu mogućnost, dakako, dugujem Predsjedništvu BiH koje me je na navedenu funkciju imenovalo, te ovu prigodu koristim da je još jednom javno iskažem.

Funkcija predsjedavajućeg Vijeća ministara je jedna od najisturenijih u vertikali izvršne vlasti naše države. Stoga i njezino prihvaćanje shvaćam kao krajnje ozbiljan izazov. No, ona istodobno znači i odgovornost za sutrašnje djelovanje Vijeća ministara kao tima. Hoćemo li i dalje ostati zarobljeni razmiricama koje smanjuju, pa i ozbiljno narušavaju učinkovitost vrha izvršne vlasti? Hoćemo li i mi, kao i oni prije nas, djelovati poput raštimanog stroja koji ne može biti od koristi nikome, našoj zajedničkoj domovini posebice? Hoćemo li nastaviti praksu javnog komuniciranja koje održava, pa i produbljuje postojeće nepovjerenje i potiče strahove ili moramo učiniti sve da tu vrstu trendova zaustavimo i okrenemo ih u smjeru koji pothranjuje optimizam i nadu? Jesmo li konačno spremni na to da svi zajedno koncentriramo svu našu pamet i energiju kako bi mogli odgovoriti na pitanja stvarnog života koje mnoge od građana naše zemlje sve intenzivnije drže u neizvjesnosti i tjeraju na razmišljanje – ostati i čekati hoće li se što promijeniti ili otići?

Moj angažman u kapacitetu predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine posvetio bih i pomoći u ostvarenju preuzetih obveza nadležnih institucija Bosne i Hercegovine, koje bi trebale da u narednom mandatnom periodu izvrše promjene/usklađivanje Ustava Bosne i Hercegovine kroz implementaciju presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju „Sejdić i Finci“, kao i na realiziranju ustavnih promjene koje se odnose na druga pitanja koje usvoji Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine u skladu s demokratskim i legalnim procedurama.

Ako volimo svoju zemlju, ako volimo svoju djecu, ako želimo da im budućnost bude ljepša od života kojeg smo mi živjeli, u vezi s navedenim dilemama ne smije biti dvojbi. Bosna i Hercegovina jeste složena država, ali je i država i društvo s brojnim otvorenim procesima i potrebama da, u ime svih njezinih građana, na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu usuglasimo političke vizije, da uspostavimo procese povjerenja, da izvršimo strukturne reforme i pređemo put pridruživanja zajednici evropskih zemalja.

Mi to možemo. I ne samo to. Mi to i moramo – zbog svih nas i zbog budućnosti ove zemlje. Što se, pak, mene tiče, te ću premise imati stalno kao ideju vodilju. U tom ću kontekstu, kao svoj temeljni postulat djelovanja kroz Vijeće ministara, imati poštovanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti države Bosne i Hercegovine u skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum). U Bosni i Hercegovini, osim toga – i na tome ću svim svojim bićem istrajavati – treba da se poštuju temeljne europske i univerzalno prihvaćene vrijednosti – vrijednosti vladavine prava (pravne države), uspostavljanja demokratskih institucija i poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za svakoga, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.

Polazeći od Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjivog međunarodnog prava, presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda, presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju „Sejdić i Finci“ – potrebno je dosljedno i bez diskriminacije ispoštovati prava konstitutivnih naroda, ostalih i/ili nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini. Potrebno je osigurati institucionalnu jednakost konstitutivnih naroda, ostalih i/ili nacionalnih manjina. Cilj institucija države Bosne i Hercegovine treba da je što brže pristupanje euro-atlantskim integracijama (pristupanje u članstvo Eurpske unije i NATO saveza) što je neminovan proces za čitavu regiju. Moj angažman u kapacitetu predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine posvetio bih i pomoći u ostvarenju preuzetih obveza nadležnih institucija Bosne i Hercegovine, koje bi trebale da u narednom mandatnom periodu izvrše promjene/usklađivanje Ustava Bosne i Hercegovine kroz implementaciju presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju „Sejdić i Finci“, kao i na realiziranju ustavnih promjene koje se odnose na druga pitanja koje usvoji Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine u skladu s demokratskim i legalnim procedurama.

Dosljednim prihvaćanjem sistema vrijednosti – jedinstvenost razlika i patriotizma, vladavina prava, građanske i vjerske slobode, jednakost i ravnopravnostt naroda i građana, jačanje položaja pojedinaca u društvu i jačanje mehanizama sigurnosti i zaštite građana, jačanje državnih institucija i snaženje javne odgovornosti s daljom reformom javne uprave, borba protiv korupcije i kriminila, zaštita i poticanje proizvodnje i zapošljavanja, socijalna prava, jačanje zaštite prirode i očuvanje kulturne baštine i podrške institucija iz ove oblasti, odgovornost u javnom i medijskom životu, te nadasve, obnova dijaloga, uvažavanja i suživota – siguran sam da možemo izaći iz političke, ekonomske i socijalne letargije, da možemo ostvariti konsenzus u provođenju strateških ciljeva ekonomskog razvoja i produktivnog zapošljavanja, ostvarenja efektivne admistracije i socijalne uključivosti, te ostvarenja kvalitete socijalnog, edukativnog i kulturnog okruženja.

I. Temeljni programski ciljevi Vijeća ministara

Poštovane gospođe i gospodo,

Problem je, međutim, u sporom i vrlo zamršenom birokratskom aparatu, u različitim procedurama u pojedinim dijelovima zemlje, ali i političkoj trusnosti i nestabilnosti. Potrebno je, dakle, samo malo fleksibilizirati zakonske odredbe, usuglasiti ih u čitavoj državi i otvoriti se na svjetskom tržištu da bi se interes mnogih potencijalnih stranih investitora radikalno povećao. To poručuje jedan od stranih investitora u BiH. A mi, ako imamo pameti i mudrosti, iz tih poruka moramo izvući pouke i poduzeti mjere koje će BiH učiniti primamljivom za strane ulagače, a za sve njezine građane zemljom u kojoj se može planirati život.

Prethodnih sam dana, razgovarajući s vodstvima političkih partija, uporno ponavljao, a to ću – zbog podmetanja kojima sam u zadnje vrijeme izložen kako, eto, želim iskoristiti funkciju koju mi dodijeli Predsjedništvo BiH da ukinem entitetsko glasovanje itd, što nema nikakve veze s istinom i može biti samo plod podmetanja nedobronamjernih, ljudi kojima do BiH najvjerovatnije niti nije stalo – zbog takvih ću, dakle, podmetanja ponoviti i danas: Vijeće ministara kojim ću, ako mi ovaj visoki dom iskaže povjerenje, predsjedavati, ne želi na sebe preuzimati poslove koji su u ingerenciji drugih. Tom Vijeću ministara, među inim, ni u podtekstu neće biti pomisao da se bavi ustavnim preoblikovanjem BiH. Potpuno suprotno, Vijeće ministara ima obvezu djelovati unutar usvojenih ustavnih okvira, a oni su izraz političke volje građana ove zemlje koja je izražena kroz Parlamentarnu skupštinu BiH. Dođe li u međuvremenu, konsenzusom političkih volja u Parlamentarnoj skupštini, do promjena i u ustavnom ustroju, kakve god da one budu, zadaća Vijeća ministara je djelovanje unutar tih novih okvira i sukladno Ustavu.

Ali, zato su pred Vijećem ministara obveze koje se tiču realnog života ove zemlje i njezinih građana, a koje nisu male. Dapače. Uostalom, i u vezi s tim sam prethodnih desetak dana redovito apostrofirao nekoliko detalja, uz koje su vezane činjenice s kojima se, zbog naše zajedničke budućnosti, moramo čim prije sučeliti.

Prvi od njih se, najpojednostavljenije kazano, tiče gospodarstva, područja ekonomije u najširem smislu te riječi. Alarmirajuća je, naime, činjenica da je BiH po nezaposlenosti, koja prelazi stopu od 40%, na samom evropskom vrhu. Alarmirajući je, potom, i podatak, na kojeg upućuju sva istraživanja u nekoliko posljednjih godina, da se skoro četvrtina ukupnoga stanovništva nalazi ispod granice egzistencijalnog minimuma, a da još toliko građana živi na samom rubu te granice. Ta vrsta činjenica upozorava da se nešto, i to ovog časa – bez odlaganja – mora činiti kako bi se apostrofirani trendovi zaustavili, a njihovo razvijanje okrenulo u suprotnom, pozitivnom smjeru. A da bi se to dogodilo, BiH će morati tražiti odgovore na neka pitanja – među njima, prije svega, na pitanje kako otkloniti sistemske kočnice i stvoriti ambijent koji stimulira ulazak stranog kapitala. Da je to smjer koji nije dvojben ovih dana nas, sve zajedno, podsjeća još jedan strani ulagač u BiH. Nije po srijedi, veli on – a ja se i sam slažem s tim sudom – nedostatak interesa stranog kapitala za investiranje u BiH. Potpuno suprotno. Poslovni ljudi iz svijeta bez rezervi govore o prirodnim resursima BiH, njezinim prednostima u odnosu na druge zemlje, neiskorištenosti kapaciteta koje posjeduje i slično. Problem je, međutim, u sporom i vrlo zamršenom birokratskom aparatu, u različitim procedurama u pojedinim dijelovima zemlje, ali i političkoj trusnosti i nestabilnosti. Potrebno je, dakle, samo malo fleksibilizirati zakonske odredbe, usuglasiti ih u čitavoj državi i otvoriti se na svjetskom tržištu da bi se interes mnogih potencijalnih stranih investitora radikalno povećao. To poručuje jedan od stranih investitora u BiH. A mi, ako imamo pameti i mudrosti, iz tih poruka moramo izvući pouke i poduzeti mjere koje će BiH učiniti primamljivom za strane ulagače, a za sve njezine građane zemljom u kojoj se može planirati život.

BiH je, prema svim istraživanjima, barem što se percepcije njezinih građana tiče, na samom vrhu evropske piramide po korumptivnoj praksi, jedna od rijetkih zemalja u kojoj su institucije države nerijetko umrežene s podzemljem i svijetom kriminala. Možemo li s tom hipotekom u društvo evropskih zemalja? Ne, takve nas ne treba nitko!

Drugi bitan detalj, kojeg sam stalno apostrofirao, tiče se vraćanja autoriteta državnim institucijama. Nerijetko se, u krugovima političkih elita ali i javnosti, operira sudovima kako nam je nedovoljno izgrađena državna vertikala, da su nam neophodne i neke druge institucije na razini države i tome slično. Dobronamjernu se čovjeku, po mojem sudu, i nije problem složiti s tom vrstom sudova. Rijetko se, međutim, bilo tko bavi pitanjem postojećih institucija – njihovim ustavnim i zakonskim određenjem s jedne, te njihovim stvarnim dometima i učinkovitošću s druge strane. A to je, ako mi dopustite, isto toliko, ako ne i značajno više, bitno pitanje za funkcioniranje ove države. Imamo državne institucije koje, zbog različitih razloga, ali zbog izostajanja društvenog koncenzusa prvenstveno, ne funkcioniraju ili, pak, funkcioniraju s ispod 50% svojih ustavom datih kapaciteta. A posljedice su poražavajuće za cijelu zemlju. BiH je, prema svim istraživanjima, barem što se percepcije njezinih građana tiče, na samom vrhu evropske piramide po korumptivnoj praksi, jedna od rijetkih zemalja u kojoj su institucije države nerijetko umrežene s podzemljem i svijetom kriminala. Možemo li s tom hipotekom u društvo evropskih zemalja? Ne, takve nas ne treba nitko!

Ne manje je, potom, važan i detalj koji se tiče kulture političke komunikacije. Po tom detalju BiH je daleko za Evropom kojoj se želi priključiti. Što, uostalom, javnu komunikaciju političkih elita karakterizira u prethodnih petnaestak godina – nakon okončanja rata koji nam se dogodio? Pojednostavljeno, karakterizira je i vokabular i stil koji se služi podmetanjima – kakva sam, kao što već rekoh, ovih dana osjetio na vlastitoj koži – vokabular koji, sukladno tome, utjeruje strah u kosti, kod običnog čovjeka izaziva nepovjerenje, strahove, frustracije, pa i elemente mržnje, a time ga sve intenzivnije tjera i na razmišljanje je li sve to vrijedno strpljenja ili je pametnije otići i ostvariti drugdje život dostojan čovjeka. Ako je tako, a jeste, zadaća odgovorne politike je rad na promjeni takve kulture političke komunikacije. Bosni i Hercegovini je, definitivno, potrebna evropska kultura političke komunikacije, potrebna joj je komunikacija političkih elita koja ne zastrašuje, koja ne frustrira, koja otvara nadu da može drugačije, bolje i da je BiH kao država i društvo vrijedna i pažnje i strpljenja.

Poštovani gospođe i gospodo,

Svi ti detalji, a i mnogi drugi, dio su šireg, evropskog paketa Bosne i Hercegovine. A to, opet, znači da će se Vijeće ministara, zajedno s Parlamantarnom skupštinom BiH, te parlamentima i vladama entiteta, morati uhvatiti u koštac s pitanjima čije rješavanje je pretpostavka pridruživanja BiH euroatlantskim integracijama. U vezi s njima su i temeljni programski ciljevi ovog Vijeća ministara. Oni su, nažalost, i danas gotovo pa potpuno identični onima koje je moj prethodnik markirao u siječnju 2007. godine jer je, od tada do danas, na njihovom ispunjavanju činjeno i više nego nedovoljno.

Ovom prigodom želim Vašu pozornost usmijeriti samo na neka od tih pitanja kojima se Vijeće ministara kani intenzivno baviti u narednom mandatnom periodu. Podsjetit ću Vas da je jednim od strateških ciljeva BiH tada markirano članstvo u NATO savezu jer ono osigurava trajnu stabilnost i omogućuje temeljitije fokusiranje pažnje na pitanja ekonomskog i ukupnog društvenog razvoja. Četiri i pol godine nakon toga suštinski se promijenilo nije ništa.

Ovom prigodom želim Vašu pozornost usmijeriti samo na neka od tih pitanja kojima se Vijeće ministara kani intenzivno baviti u narednom mandatnom periodu. Podsjetit ću Vas da je jednim od strateških ciljeva BiH tada markirano članstvo u NATO savezu jer ono osigurava trajnu stabilnost i omogućuje temeljitije fokusiranje pažnje na pitanja ekonomskog i ukupnog društvenog razvoja. Četiri i pol godine nakon toga suštinski se promijenilo nije ništa. Ili još bolje, nedovoljno je činjeno da se ovaj cilj i ispuni. Stoga nam on ostaje strateški programski zadatak i u narednom mandatnom periodu. Želim vjerovati da će mo svi skupa imati i više volje i više pameti i mudrosti da se ispunjavanju ovog cilja i posvetimo. I da, pri tome, nećemo razmišljati po principu, ako prijedlog dolazi od drugih treba ga se paziti, dobro razmisliti što mu je u pozadini i kako se sve to može odraziti na nas – na naš entitet, našu naciju, našu političku partiju. Naprotiv, našu dosadašnju političku logiku moramo definitivno zarotirati. Loše za jedne, loše je za sve nas. Dobro za svakog pojedinačno dobro je za sve zajedno.

Puna implementacija Daytonskog sporazuma, potom, osigurana nije ni petnaest godina nakon njegova potpisivanja. A bez toga mi nećemo moći uvjeriti zajednicu evropskih država kako je Bosna i Hercegovina postala u potpunosti samoodrživa, kako joj više nije potreban ni OHR, ni visoki predstavnik, ni specijalni predstavnik Evropske unije, ni bilo kakva vrsta međunarodne supervizije, te kako je, u konačnici, BiH spremna za pristupanje velikoj obitelji evropskih država. Stoga se puna implementacija Daytonskog sporazuma i dalje postavlja kao strateški cilj djelovanja Vijeća ministara, ali i djelovanja Parlamentarne skupštine i svih ostalih nivoa vlasti u BiH.

U tom kontekstu bih, dakako, apostrofirao posebice pitanje povratka izbjeglih i raseljenih osoba, kojem je prethodnih petnaest godina, što god tko o tome mislio, poklanjana nedovoljna pažnja. Ili još konkretnije, na sceni smo imali puno više verbalnu nego stvarnu spremnost da se takav povratak i omogući. U prilog tome, uostalom, govore i činjenice – sredstva koja su u entitetskim i državnom proračunu za tu svrhu osiguravana, ali i broj onih koji su se svojim predratnim domovima vratili. Vijeće ministara pod mojim predsjedanjem spremno je da u toj oblasti, barem što se njegovih ingerencija i stvarnih mogućnosti tiče – budemo li podržani od ove skupštine i parlamenata dvaju entiteta – napravi korjenit zaokret, prije svega u implementaciji Strategije za provođenje Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma, kojeg je Parlamentarna skupština usvojila u lipnju 2010. godine, ali i u fokusiranju politike povratka na otvaranje radnih mjesta u povratničkim zajednicama čime bi se povratak učinio održivim i realno mogućim.

Visoko na listi prioriteta je u siječnju 2007. godine, a i danas je također, reguliranje pitanja državne imovine. Pri tome, dakako, mislim prvenstveno na imovinu koja je predmet Zakona o zabrani raspolaganja, nametnutog od strane OHR. Rješavanje ovog pitanja je i jedan od zadataka koji je pred BiH postavljen. Vijeće ministara će, u suradnji s Parlamentarnom skupštinom BiH, te parlamentima entiteta, na reguliranju ovog pitanja morati veoma intenzivno raditi. I u vezi s tim nam saveznik može biti samo pamet i mudrost, ne isključivost i ne nespremnost na dijalog i komromis. Na tim premisama svoj pristup u rješavanju pitanja državne imovine graditi kani i Vijeće ministara kojim ću, iskažete li mi potporu, predsjedati.

Danas smo još uvijek poprilično daleko od svijesti koja nam omogućuje pogledati se u ogledalu, progovoriti o svojoj odgovornosti za ono što nam se dogodilo, daleko smo od svijesti koja se ne iscrpljuje na pranju vlastite savjesti na račun prebacivanja tereta odgovornosti na sve druge. A taj i takav katarzični zaokret nam je potreban, pretpostavka je i uvjet svih ostalih.

Suradnja s Haškim tribunalom i dalje ostaje obveza BiH. Pri tome se, dakako, ne misli samo na privođenje i izručivanje Haškom tribunalu osumnjičenih za ratne zločine – jer taj dio posla je u najvećem dijelu okončan – nego i na obvezu BiH da na raspolaganje i dalje stavi svoje sudske kapacitete kako bi počinjeni ratni zločini bili procesuirani i kako bi se pod taj ružni dio naše zajedničke prošlosti konačno podvukla crta i omogućio proces katarzičnog sučeljavanja s njom svih nas zajedno i svakog naroda i građanina pojedinačno. Danas smo još uvijek poprilično daleko od svijesti koja nam omogućuje pogledati se u ogledalu, progovoriti o svojoj odgovornosti za ono što nam se dogodilo, daleko smo od svijesti koja se ne iscrpljuje na pranju vlastite savjesti na račun prebacivanja tereta odgovornosti na sve druge. A taj i takav katarzični zaokret nam je potreban, pretpostavka je i uvjet svih ostalih. Vijeće ministara će, u okviru svojih ustavnih nadležnosti, financijskih i drugih mogućnosti, činiti sve kako bi tom procesu i samo pripomoglo.

Sustavan pristup suzbijanju kriminala i korupcije ostaje visoko na listi prioriteta i ovog Vijeća ministara. Možemo o sebi misliti što nas volja, ali sva mjerenja, koja koriste ustaljenu međunarodnu metodologiju, upozoravaju. Bosna i Hercegovina je, što se percepcije njezinih građana tiče, pri samom evropskom vrhu po koruptivnoj praksi. Ako je po tome suditi, korupcija je u našoj domovini gotovo stekla pravo građanstva, postala je stil života. Razlozi tome se mogu tražiti na različitim stranama. Nemoguće je, međutim, ignorirati i činjenicu da u suzbijanju korupcije nije bilo ni dovoljno volje ni dovoljno sistemskog pristupa. Krajnje je vrijeme da se zaokret napravi i u vezi s tim. A Vijeće ministara kojim ću, izglasujete li mi povjerenje, predsjedavati, spremno je na takav zaokret. Kao što će, isto tako, biti spremno da se sučeli s kriminalnom praksom uopće. A sučeljavanje s kriminalnom praksom, opet, podrazumijeva društveni koncenzus, za kojeg osobno vjerujem kako ga je moguće osigurati, ali i značajne sistemske reforme – kako u organima gonjenja, tako i u oblasti pravne regulative, te organizacije pravosuđa u najširem značenju riječi. Na tim reformama sam, zajedno s Parlamentarnom skupštinom i parlamentima dvaju entiteta i Brčko Distrikta, spreman angažirati svu bosanskohercegovačku pamet i društvenu energiju.

Reforma sustava javnog emitiranja se, nažalost, ni u slijedeće četiri godine ne može skinuti s liste programskih prioriteta Vijeća ministara. Apostorifiram „nažalost“ jer sam i osobno bio akter u uspostavljanju toga sustava i u prilici sam osobno svjedočiti o trendovima u prethodnih dvanaestak godina. A oni, nakon što su jedno vrijeme doista obećavali, danas također nisu ohrabrujući. Podjele, koje karakteriziraju ovu zemlju uopće, svom silinom su se prethodnih nekoliko godina svalile i na oblast javnog emitiranja. Svaki iole ozbiljan monitoring će to uvijek nanovo i zorno pokazati. Trebamo li se, u vezi s tim, praviti ćoravi kod vlastitih očiju? Mislim da ne. I da se, svi zajedno, i bez rezervnih aduta u rukavima, moramo posvetiti pitanju reforme sustava javnog emitiranja. Što se Vijeća ministara tiče, učiniti ću sve da tako i bude – da imamo sustav javnog emitiranja koji je zajednički, ali i sustav čije sastavnice poštuju posebnosti svih nas pojedinačno, da imamo sustav koji je profesionalan, ali i sustav koji promovira pozitivno i konačno počima potiskivati ono što nas nepotrebno dijeli.

Kao čovjek iz visokog obrazovanja nemam dvojbi da je postojeći Okvirni zakon nedostatan, da ga treba dograđivati, ali i da se mnogo intenzivnije mora raditi na samom procesu reformiranja visokog obrazovanja, da se mora dosljedno provesti postupak akreditacije visokoškolskih ustanova i onemogućiti rad onih koji nemaju ni minimum potrebnih uvjeta za to prema evropskim obrazovnim standardima, da se konačno mora dovršiti posao zakonskog reguliranja kompetencija koje iz pojedinog zanimanja proističu

Pred Vijećem ministara je i dalje zadatak na reformiranju obrazovanja. Što se visokog obrazovanja tiče, usvojen je Okvirni zakon i stvorene temeljne pretpostavke za provođenje reformi. Međutim, kao čovjek iz visokog obrazovanja nemam dvojbi da je postojeći Okvirni zakon nedostatan, da ga treba dograđivati, ali i da se mnogo intenzivnije mora raditi na samom procesu reformiranja visokog obrazovanja, da se mora dosljedno provesti postupak akreditacije visokoškolskih ustanova i onemogućiti rad onih koji nemaju ni minimum potrebnih uvjeta za to prema evropskim obrazovnim standardima, da se konačno mora dovršiti posao zakonskog reguliranja kompetencija koje iz pojedinog zanimanja proističu itd. Slične zakone, međutim, treba donijeti i na nižim razinama obrazovanja jer našoj djeci, pored specifičnosti koje ne treba nijekati, imamo obvezu osigurati i zajedničke sadržaje i vrijednosti koje ih mogu povezivati. Što se mene, i Vijeća ministara kojim ću, ukažete li mi povjerenje, predsjedavati, takve spremnosti neće nedostajati.

Pred Bosnom i Hercegovinom je i obveza popisa stanovništva. Kako danas stvari stoje, moglo bi se dogoditi da BiH ostane jedina zemlja u Evropi koja neće provesti popis stanovništva u ovoj godini. To nije poruka kojom bi se itko od vlasti ove zemlje trebao ponositi. Dapače. S druge strane, bez popisa nemamo ni temeljnih pretpostavki izrade bilo kakve smislene strategije razvoja. Stoga moramo učiniti sve da se konačno usvoji Zakon o popisu stanovništva kako bi on i bio proveden, ako ne ove onda barem 2012. godine. Vijeće ministara će, dakako, učiniti sve da se to i dogodi.

Bosni i Hercegovini je od izuzetne važnosti i suradnja i dobri odnosi s njezinim susjedima. U zabludi su svi koji misle kako je život ovdje moguć i u uvjetima podizanja kineskih zidova prema drugima, onima u našem najbližem susjedstvu posebice. Stvarnost je potpuno suprotna. Te zidove moramo rušiti svugdje gdje postoje i najmanji tragovi njihova postojanja. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da odnose sa susjedima njegujemo na principima međusobnog razumijevanja, suradnje, rješavanja spornih pitanja i poštivanja suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti. Nije mi nakana ustvrditi kako je dugačak popis neriješenih pitanja koja čekaju da budu adaktirana. Ne treba, međutim, ni zatvarati oči pred onima koja postoje. Rješavanje pitanja državnih granica je, kao i pitanje izlaska BiH na otvoreno more – kada su odnosi s Republikom Hrvatskom po srijedi – bez dvojbi u toj grupi pitanja. No, uz neriješena međusobna pitanja BiH mora biti zainteresirana sa susjedima raditi i na svemu ostalome što je od obostranih koristi – na usklađivanju, primjerice, poreznih stopa kako bi se smanjila nelegalna prekogranična trgovina, na osnivanju zajedničkih policijskih operativnih grupa sa zadatkom da se koordiniraju operacije na hapšenju optuženih za organizirani kriminal na teritoriji svih zemalja regiona itd. Osobno sam, i posredstvom Ministarstva vanjskih poslova, spreman učiniti sve da se neriješena pitanja sa susjedima definitivno adaktiraju, ali i da se zajednički djeluje u oblastima od zajedničkog interesa i time otvori nova stranica u našim međusobnim odnosima.

II. Odrednice ekonomske politike

1. Stanje ekonomske ugroženosti

Poštovani gospođe i gospodo,

Stanje Bosne i Hercegovine se danas, ako mi dopustite, može odrediti kao stanje svojevrsne ekonomske ugroženosti. A to, opet, znači da su se pred Bosnom i Hercegovinom ispriječili – a oni imaju posebnu težinu – brojni izazovi i u području gospodarstva i u području ekonomske politike u najširem smislu te riječi. Tim izazovima moramo, i to bez odlaganja, ići u susret. U području gospodarstva vidljivi su makroekonomski izazovi, a oni su uglavnom fiskalne i vanjskotrgovinske naravi. Čine ih već naglašena visoka razina javne potrošnje, deficit tekuće bilance, deficit proračuna, visok javni dug i dugoročna stopa visoke nezaposlenosti. Bosna i Hercegovina je u društvu zemalja s relativno najvećim udjelom javne potrošnje u odnosu na bruto društveni proizvod. Ročno dospijevanje otplate kredita iz Stand by aranžmana s MMF-om bi moglo dodatno zakomplicirati socijalnu održivost zemlje.

Na razini Bosne i Hercegovine suočeni smo i s izazovom nedovoljne koordinacije ekonomskih aktivnosti između entiteta, županija i distrikta Brčko. Nužna je koordinacija na tim različitim razinama zakonodavne i izvršne vlasti i ona je fundamentalna pretpostavka snažnijeg nastupa ekonomije u međunarodnim relacijama. Usto, na razini BiH ne postoji ni statistika koja bi jasno pokazivala gospodarska kretanja (ne agregiraju se podaci na razini BiH iz statističkih zavoda entiteta).

Izvozni sektor se mora stimulirati putem izgradnje odgovarajućih institucija, tehnologijskom modernizacijom, obrazovanjem, rješavanjem netarifnih barijera – svega što BiH može izvesti, a ne nalazi se na popisu roba koje se mogu izvesti) i sl.  Pozitivan je, treba priznati, i ohrabrujući rast deviznih rezervi, doznaka iz inozemstva te ohrabrivanje stranih izravnih investicija. Ipak, deficit tekućeg računa rizik je makroekonomske stabilnosti.

Vanjskotrgovinski deficit, koji je upozoravajući, uzrokuje deficit tekuće bilance. Temeljni uzrok tome je u gospodarskoj strukturi u kojoj  mali broj proizvoda (petnaest proizvoda) čini 80% izvoza. Zato, izvozni sektor se mora stimulirati putem izgradnje odgovarajućih institucija, tehnologijskom modernizacijom, obrazovanjem, rješavanjem netarifnih barijera – svega što BiH može izvesti, a ne nalazi se na popisu roba koje se mogu izvesti) i sl.  Pozitivan je, treba priznati, i ohrabrujući rast deviznih rezervi, doznaka iz inozemstva te ohrabrivanje stranih izravnih investicija. Ipak, deficit tekućeg računa rizik je makroekonomske stabilnosti.

U sektoru bankarstva dominiraju komercijalne banke s ino kapitalom i one kontroliraju više od 90% financijske aktive BiH. Zaokret u toj oblasti podrazumijeva veći broj mjera, među inim i potrebu razvoja i nebankarskih financijskih institucija i instrumenata – svih vidova osiguranja, stambenih štedionica, burzi kao instrumenata razvoja tržišta kapitala, investicijskih fondova itd.

2. Temeljne slabosti i prednosti iz SWOT analize

SWOT analiza omogućuje markiranje i slabosti i prijetnji, ali i mogućnosti i prednosti BiH i njezina gospodarstva. Što se njezinih slabosti tiče, ključna je nefunkcionalna organizacija države čija je posljedica veliki broj djelatnika u javnoj upravi i previsoka razina javnih rashoda. Posljedica takve razine javnih rashoda je preveliko fiskalno opterećenje gospodarstva, a što ima negativne učinke na njegovu konkurentnost. U grupi bitnih slabosti su, bez dvojbi, i nedovoljna ulaganja u istraživanja i razvoj, siva ekonomija te naglašenost elemenata korupcije. Vidljive slabosti su u području obrazovanja, tehnološkoj opremljenosti rada, neadekavatne metode upravljanja složenim gospodarskim sustavima, neracionalna uporaba energetskih potencijala i energije, nedovoljno razvijeno jedinstveno tržište u BiH.

Iz tih slabosti slijede i određene prijetnje. Više je takvih prijetnji među kojima su posebno vidljive politička situacija u BiH, velika stopa nezaposlenosti, platna bilanca i devizne pričuve, veliki broj umirovljenika u odnosu na broj zaposlenih, nedovoljna briga i svijest za očuvanje okoline, odlazak iz zemlje mladih obrazovanih osoba, relativno zaostajanje u odnosu na okruženje a posebno nedovoljna konkurentnost domaćih tvrtki u odnosu na zemlje članice EU, socijalni pritisak na proračune gotovo svih razina organizacije države, nizak natalitet i nepovoljna demografska kretanja (povećanje udjela stanovnika treće životne dobi u ukupnom stanovništvu).

Bosansko-hercegovačke šanse su, prije svega, u mogućnosti razvoja energetskog gospodarskog sektora (solarna energija, energija vjetra, geotermalni izvori, energija biomase, rijeke i izgradnja hidrocentrala, ugljen i izgradnja termocentrala), bosanskohercegovačke šanse su, potom, u mogućnosti razvoja industrije (prerađivačke, drvne, industrije obojenih metala) i razvoja usluga, obrazovana radna snaga, neiskorišteni faktori proizvodnje, rad, kapital i zemlja (razvoj organske poljoprivrede i seoskog turizma).

Međutim BiH pokazuje i velike mogućnosti. Dopustite mi markirati barem najznačajnije među njima. Bosansko-hercegovačke šanse su, prije svega, u mogućnosti razvoja energetskog gospodarskog sektora (solarna energija, energija vjetra, geotermalni izvori, energija biomase, rijeke i izgradnja hidrocentrala, ugljen i izgradnja termocentrala), bosanskohercegovačke šanse su, potom, u mogućnosti razvoja industrije (prerađivačke, drvne, industrije obojenih metala) i razvoja usluga, obrazovana radna snaga, neiskorišteni faktori proizvodnje, rad, kapital i zemlja (razvoj organske poljoprivrede i seoskog turizma). Velika mogućnost je i snažnije integriranje u rastuća gospodarstva susjednih zemalja (bilo izvozom, bilo velikim zajedničkim projektima), potpora razvijenih zemalja reformama kao i uključivanje u programe EU (financiranje iz predpristupnih fondova EU), brza izgradnja koridora Vc, snažnije prometno povezivanje s lukama na moru  i rijekama (Ploče i Sava).
Među temeljne prednosti mogu se, na koncu, ubrojiti i geostrateški položaj, duga industrijska tradicija, multikulturalnost i na njoj temeljena mogućnost brzog otvaranja gospodarskih veza s najznačajnijim svjetskim gospodarskim subjektima (npr. Njemačka, Turska, Rusija itd.), makroekonomska stabilnost (posebno stabilnost tečaja konvertibilne marke), energetski potencijali i energetska mreža, nezagađen zrak, tlo i voda itd.

3. Ekonomska politike u mandatnom periodu

Ekonomsku politiku BiH u narednom mandatnom periodu Vijeće ministara bi temeljilo upravo na tim ulaznim parametrima. Tu politiku bi, međutim, Vijeće ministara temeljilo i u pravcu stvaranja pretpostavki za održivost i jačanje BiH kao jedinstvenog ekonomskog prostora u cilju zadovoljavanja temeljnih potreba svih građana ove zemlje – unutarnje društvene i makroekonomske stabilnosti, intenziviranja ekonomskog i socijalnog razvoja s produktivnim zapošljavanjem i iniciranjem i provođenjem reformi s ciljem pridruživanja EU.  Srednjoročnu platformu ekonomskog razvoja Vijeće ministara bi zasnivalo na strateškim ciljevima iz Razvojne strategije razvoja BiH i Strategije socijalnog uključivanja BiH, koji se odnose na:

(1)    Makroekonmsku stabilnost
(2)    Konkurentnost
(3)    Zapošljavanje
(4)    Održivi razvoj
(5)    EU integracije
(6)    Socijalnu uključivost

Zbog strukturne i ciklične ugroženosti fiskalnog sektora i alarmantno produbljene budžetske neravnoteže, tekuća ekonomska politika će podrazumjevati snažnu anticikličnu politiku, pri čemu mislim na politiku rasta proračuna u uvjetima smanjivanja potrošnje kako bi se povećanim proračunom djelovalo i na rast potrošnje.

S obzirom na, s jedne strane, ograničenosti ekonomsko-sistemskog manevra u provođenju anticiklične politike, ograničenosti, dakle, koje dolaze od monetarne politike (ograničenja Valutnog odbora – vezanosti tečaja KM za košaricu čime se smanjuje mogućnost promjene tečaja domaće valute) a, s druge strane, obzirom na značaj obnavljanja interesa za diskrecionu fiskalnu politiku u svijetu, fiskalna politika (po)ostaje najjači instrument putem kojeg država može uticati na poslovne aktivnosti i javne budžete u recesionom periodu. Ovo vrijedi tim prije što Bosna i Hercegovina prije izbijanja krize ne samo da nije do kraja iskoristila fiskalnu politiku u podršći ekonomskog rasta i zapošljavanja, već i što je  je u čitavom postratnom periodu fiskalna politika Bosne i Hercegovine funkcionirala na procikličnoj osnovi, na logici da porast potrošnje prati i porast proračunskih sredstava i obratno.

Ako je opredjeljenje na anticikličnu politiku, nužna je i svijest da je nju potrebno sprovoditi dvjema vrstama mjera: (1) redukcijom javne potrošnje i (2)  povećavanjem javnih prihoda. U principu, radi se o komplementarnoj strategiji provođenja anticiklične (kratkoročne) politike, s kratkoročnim/srednjoročnim strukturalnim reformama poboljšavanja poslovne okoline i politikama poticanja konkurentnosti domaćih kompanija.

Monetarno kreditna politika je ograničena vezivanjem domaće valute za euro i privatizacijom komercijalnih banaka. Razvojne banke entiteta nisu u mogućnosti da značajno utiču na kreiranje kamatnih stopa iz razloga ograničenosti raspoložive novčane mase za plasiranje kroz povoljne kredite u privredi.

Stoga, ako je opredjeljenje na anticikličnu politiku, nužna je i svijest da je nju potrebno sprovoditi dvjema vrstama mjera: (1) redukcijom javne potrošnje i (2)  povećavanjem javnih prihoda. U principu, radi se o komplementarnoj strategiji provođenja anticiklične (kratkoročne) politike, s kratkoročnim/srednjoročnim strukturalnim reformama poboljšavanja poslovne okoline i politikama poticanja konkurentnosti domaćih kompanija.

3.1.    Redukcija javne potrošnje

Redukcija javne potrošnje u Bosni i Hercegovini u kratkom roku podrazumjeva provođenje većeg broja mjera. Među njima naglašavam posebice slijedeće:

1) Vraćanje učešća javnih rashoda s 50% BDP  na nivo iz 2006., tj. nivo od 40% BDP;
2) Racionalizacija transfera privatnim licima i uvođenje principa prihodovnog censuza,
3) Kontrola udjela plaća u javnom sektoru,
4) Ograničavanje menadžerskih plaća,
5) Smanjenje budžetskih materijalnih troškova,
6) Poboljšavanje položaja socijalno najugroženijih kategorija.

3.2. Fiskalne mjere

Glavni izvor financiranja javne potrošnje su neizravni porezi, tj. porez na dodanu vrijednost. Polovina prihoda svih razina organizacije države su od neizravnih poreza, a druga polovina su prihodi od izravnih poreza i doprinosa (porezi na plaće, porezi na dobit…). To je značajna razlika u odnosu na zemlje EU kod kojih dominiraju izravni porezi i logika da veća snaga pojedinca za sobom povlači i obvezu većeg poreskog isdvajanja. Zato se stalnoj reformi sustavna izravnih poreza mora poklanjati posebna pažnja. U posljednjim godinama postignut je uspjeh u harmonizaciji sustava izravnih poreza i taj trend se mora nastaviti kako bi se izravnalo porezno opterećenje građana i poduzeća i osnažio gospodarski prostor BiH. Doprinosi za zdravstvo i mirovinsko osiguranje su visoki a proizlaze iz činjenice da je značajan broj građana oslobođen participacije, te da veliki dio stanovništva nije zaposlen.

Polovina prihoda svih razina organizacije države su od neizravnih poreza, a druga polovina su prihodi od izravnih poreza i doprinosa (porezi na plaće, porezi na dobit…). To je značajna razlika u odnosu na zemlje EU kod kojih dominiraju izravni porezi i logika da veća snaga pojedinca za sobom povlači i obvezu većeg poreskog izdvajanja. Zato se stalnoj reformi sustavna izravnih poreza mora poklanjati posebna pažnja.

Organizacija države uključuje velik broj autonomnih fiskalnih dijelova (institucije BiH, Vlada FBiH, Vlada RS-a, BD, 10 županija u FBiH, 79 općina u FBiH, 63 općine u RS-a, 3 izvanproračunska fonda u FBiH, 4 izvanproračunska fonda u RS-u, te dvije entitetske direkcije za putove) te je sustav fiskalnog upravljanja veoma kompliciran. Zato je koordinacija u sustavu fiskalne politike veoma komplicirana ali je od suštinske važnosti za makroekonomsku stabilnost zemlje. Drugačija kompozicija državnih razina nužan je preduvjet za adekvatnu fiskalnu politiku usmjerenu na smanjivanje javnog sektora, povećanje njegove učinkovitosti i smanjenje javne potrošnje.

Treba napomenuti da težnja za poreskim rasterećenjem privrede ne može biti ostvarena u kratkom roku, s obzirom na visoku rashodnu stranu budžeta. Provođenje razvojno djelotvornije fiskalne politike vjerovatno da je primjerenije u srednjem roku. Pošto ima malo prostora za fiskalne stimulanse, a u uvjetima djelovanja ortodoksnog Valutnog odbora i fiksnog valutnog tečaja (dakle, institucionalne nemogućnosti deprecijacije, kao poticaja povećanju izvoza), pitanje je kojim načinom finansirati rast i zaposlenost. Od domaćih izvora preostaje domaća štednja, niže plaće i socijalni transferi pojedincima, te otvorenost prema stranim investicijama.

U kratkoročnom pristupu su na raspolaganju još, moguće, mjere kao što su garancijski fondovi, faktoring poslovi (kojima se, zbog prebacivanja potraživanja za izvozne poslove na banke, jača likvidnost izvoznih kompanija), te sistem poravnavanja dugovanja uz snažno obaranje javne potrošnje.

3.3. Ograničenja monetarne politike

Za suzbijanje efekata recesije monetarna politika ima ograničene mogućnosti. Od monetarnih mjera moguće je uvođenje fleksibilnijeg mehanizma upotrebe obaveznih rezervi Centralne banke Bosne i Hercegovine kroz emisiju vrijednosnih papira u funkciji primjene instrumenata selektivne kreditne politike, kao kvalitativne monetarne politike, i obaranja kamatne stope kroz ponudu novca razvojem finansijskog sektora.

3.4. Strukturalne reforme i politike poboljšavanja poslovne okoline

Napomena o ograničenim domaćim izvorima, pretpostavlja otvaranje snažnijih šansi strukturalnih reformi i politika, i to: 

1)    Pravne reforme – pojednostavljivanje procedura za vođenje poslova;
2)    Giljotinje propisa;
3)    Reforme tržišta rada;
4)    Daljna privatizacija: usklađenost zakona i propisa, i donošenje novih zakonskih rješenja,
5)    Ujednačavanje poreza i doprinosa između entiteta,
6)    Reforma Fonda mirovinskog i zdravstvenog osiguranja kao preduvjeta za smanjenje doprinosa. Ovo čini urgentnom reformsku politiku s obzirom da je stopa rasta umirovljenika brža od stope rasta osiguranika, što vodi slomu mirovinskih fondova;
7)    Dozvoljene mjere zaštite u vanjskotrgovinskoj zaštiti: zaštitne mjere, antidamping i kompezatorne mjere (subvencije postaju prikladne mjere kojima neke zemlje pomažu svojim komapanijama u recesiji);
8)    Rekonstrukcija razvojnih banaka entiteta. Moramo se, naime, zapitati da li su današnje razvojne banke u funkciji uravnoteživanja regionalnog razvoja dvaju entiteta? Mislim da se na to pitanje ne može potvrdno odgovoriti. A to bi im morao biti jedan od prioriteta u djelovanju.

3.5.    Strukturalne reforme i politike/mjere poticanja konkurentnosti

1) Povećanje likvidnosti poslovnog sektora kroz mogućnost sistema obveznih multilateralnih kompenzacija i garancije za bankarska zaduženja,
2) Osiguranje povoljnih podsticajnih kredita putem razvojnih banaka (izvozna poduzeća, mala i srednja poduzeća, farmeri)
3)  Rast investicija, priliv izravnih stranih investicija (FDI), green field investicije (ulaganje stranog kapitala od nulte točke u gradnji poduzeća)
4)  Cluster industrija
5)  Konkurentnost u izvozu (CEFTA, EU)
6)  Smanjenje uvozne ovisnosti prvenstveno od prehrambenih  proizvoda,
7)  Sektorske podrške – elektroprivreda,
8)  Partnerstvo javnog i privatnog sektora,
9)  Suradnja sveučilišta i privrede,
10) Objektivizacija i ocjene stanja konkurentnosti privrede (benchmarking)

Vijeće ministara BiH će učiniti sve da spriječi mogući ekonomki kolaps i ojača Bosnu i Hercegovinu, te da osigura njezin napredak i razvoj za dobrobit svih građana BiH, pri čemu će se Vijeće ministara držati svojih ustavnih ovlašćenja... Postaraćemo se, osim toga, da redukciju javne potrošnje prati socijalni dijalog između svih relevantnih faktora (sindikata, poslodavaca, vlade, političkih stranaka, nevladinih organizacija), dijalog koji  može pripomoći učvršivanju socijalne kohezije društva.

I da zaključim, što se tiče odnosa prema sferi ekonomije u najširem značenju riječi, Vijeće ministara BiH će učiniti sve da spriječi mogući ekonomki kolaps i ojača Bosnu i Hercegovinu, te da osigura njezin napredak i razvoj za dobrobit svih građana BiH, pri čemu će se Vijeće ministara držati svojih ustavnih ovlašćenja. Ovakva, pak, politika djelovanja Vijeća ministara podrazumjeva ostvarenje i primarnu odgovornost institucija BiH:

(a)    Prema izgradnji jačih mehanizama koordinacije između državnog nivoa i entiteta u procesu ekonomskog razvoja i pridruživanja EU;
(b)    Prema kreiranju pozitivne poslovne okoline i jačanja održive pozicije domaće proizvodnje s njenom jačom osposobljenošću za izvoz, uključujući, s jedne strane, energetsku i infrstrukturnu integriranost u evropski  energetski prostor, a s druge strane, podršku sektorimaa koji generiraju zapošljavanje, kao što su prehrambena industrija, poljoprivreda, turizam i sektori bazirani na prirodnim resursima (otklanjanje prepreka za poslovanje kompanija na državnom, entitetskim, kantonalnim i općinskim nivoima);
(c)    Prema podršci uklanjanja prepreka koje imaju ograničavajući efekat na razvoj usmjeren ka socijalno isključenim grupacijama.

Postaraćemo se, osim toga, da redukciju javne potrošnje prati socijalni dijalog između svih relevantnih faktora (sindikata, poslodavaca, vlade, političkih stranaka, nevladinih organizacija), dijalog koji  može pripomoći učvršivanju socijalne kohezije društva. Uz kratkoročnu anticikličnu politiku, neophodan je i sistemski i politički integriran pristup bosanskohercegovačkoj cjelovitosti  s promijenjenom teorijsko-ideološkom  paradigmom i konceptom integriranja ekonomskog i socijalnog razvoja u srednjoročnom i dugom roku.

Umjesto zaključka

Poštovani gospođe i gospodo,

Umjesto samodovoljnosti potrebna nam je svijest o zajedničkoj sudbini, umjesto zatvorenosti potreban nam je zaokret prema koordinaciji svih aktivnosti – onih na razini države s aktivnostima na razini entiteta i Brčko Distrikta, ali i nižih razina organizacije vlasti. A koordinacija je, objektivno, nerealna ako nemamo dobru volju i svijest da nam jedino na taj način, i uz veliki angažman svih i svakog pojedinačno, može biti bolje.

Za programske ciljeve, na kojima tražim vašu potporu, bilo bi neozbiljno reći da nisu ambiciozni. Ali, oni nisu i neostvarivi. Ne isključujem da bi mi ponetko mogao spočitnuti kako sam, postavljajući ih, izišao izvan ustavnih okvira Vijeća ministara. Uvjeravam vas, to nije točno. Za ostvarivanje u ovom programu postavljenih ciljeva nije potrebno iskakanje iz Ustavom dopuštenih okvira. Ali, jeste neophodna promjena u logici. Umjesto samodovoljnosti potrebna nam je svijest o zajedničkoj sudbini, umjesto zatvorenosti potreban nam je zaokret prema koordinaciji svih aktivnosti – onih na razini države s aktivnostima na razini entiteta i Brčko Distrikta, ali i nižih razina organizacije vlasti. A koordinacija je, objektivno, nerealna ako nemamo dobru volju i svijest da nam jedino na taj način, i uz veliki angažman svih i svakog pojedinačno, može biti bolje. Neće nas, uostalom, ni Evropa ni svijet ozbiljno shvaćati sve dok uspjeh u svakom dijelu naše zemlje ne budemo osjećali kao uspjeh svih nas zajedno. Neće nas ni Evropa ni svijet ozbiljno shvaćati sve dok se uspjesi u Republici Srpskoj ne budu u Federaciji BiH doživljavali kao svoji vlastiti, i obratno. Unutarnja razjedinjenost, hoću reći, ne može biti naš joker prema svijetu kojem težimo. Samo zajedništvo ciljeva, i rezultati koji na njemu počivaju, može biti adut u našim rukama.

Poštovani gospođe i gospodo,

Na nama samima je odluka izbora između prošlosti i budućnosti, odluka izbora između Evrope i njezinih vrijednosti i balkanske sklonosti mitovima i isključivosti. Evropa, pak, ne znači i odricanje od vlastitog identiteta, vlastitih posebnosti, ali uz njih traži i spremnost na zajedništvo i djelovanje na onome što povezuje. Taj koncept Bosni i Hercegovini nudim kao koncept njezine budućnosti. Iskažete li mi povjerenje, na njemu ću, u kapacitetu predsjedavajućeg Vijeća ministara, osobno istrajati. Odluka je na vama. Odlučite li drugačije, na meni je obveza takvu odluku poštovati. To, međutim, ne znači da ću odustati od svoje borbe za BiH kao evropsko društvo i državu. Ali, znači da ću je nastaviti na način koji sam prakticirao i u prethodnih dvadeset godina – kroz civilno društvo i kao nezavisni intelektualac, djelujući na način da stalno u prvi plan isturam poštivanje svih posebnosti koje nas karakteriziraju, ali i sa sviješću da one ne mogu doći do izražaja u uvjetima podjela i nedostatka ljubavi za ono što nas spaja. A onog što nam je zajedničko puno je više nego su danas mnogi od nas spremni priznati.

Zahvaljujem!