Portparol Džejms Gilis kaže da podzemni Veliki hadronski sudarač (LHC), u kojem se čestice materije sudaraju u djeliću sekunde na brzini svjetlosti, funkcioniše izuzetno dobro.

- Izgleda prilično dobro. Dobivamo velike količine podataka za analitičare u laboratorijima širom svijeta, koji jedva čekaju da se bace na posao, iako znaju da će trajati mjesecima, a u nekim slučajevima i godinama, prije nego se dođe do nekih rezultata - rekao je Gillies.

Zvaničnici na Evropskom centru za nuklearna istraživanja nestrpljivo čekaju da prođu prve dvije sedmice rada na punoj snazi, jer su pokusi iz 2008. godine, kad je LHC krenuo s puno manjom snagom, morali biti zaustavljeni nakon 10 dana.

Stoga naučnici budno motre 27 kilometara dugački prsten LHC-a, koji je smješten ispod francusko-švicarske granice, u kojem se bilježi po 100 sudara čestica u sekundi, što je dvostruko više od prvog dana rada u punoj snazi.

Ženeva: Srušen rekord brzine protona

Zrake čestica su 30. marta najprije ubačene u LHC, a onda sudarene energijom od 7 tera – ili milion miliona – elektronvolti (TeV), za što naučnici tvrde da je veliki korak unaprijed u kosmičkim istraživanjima.

Primordijalna vatrena kugla

Ti sudari trebaju stvoriti simulacije malih Big Bengova, prvobitne vatrene kugle u kojoj je prije 13,7 milijardi godina nastao čitav svemir: sve galaktike, zvijezde, planeti, život te na kraju i fizički zakoni.

Istraživači iz CERN-a se nadaju kako će praćenjem ponašanja čestica nakon sudara moći otkriti 'tajne svemira', kao što je nastanak materije 'ni iz čega', zašto je materija dobila masu i ima li u svemiru više od trenutno poznate četiri dimenzije.

Iako postoje neke ideje o postojanju paralelnih svjetova, koje uglavnom dolaze iz područja znanstvene fantastike, o njihovom utemeljenju u stvarnosti neće se sa sigurnošću moći reći apsolutno ništa do 2013. godine, kada bi energija sudara čestica trebala biti udvostručena, na 14 TeV-a.

Ovo, kao i mogućnost postojanja više dimenzija, pojavljuju se na rubovima Teorije struna – koja govori da su temeljni sastojci svemira sićušne strune materije – o kojoj se znanstvenici spore već godinama.

Ta teorija donosi i ideju supersimetričnosti, prema kojoj svaka čestica ima svoj nevidljivi par. To bi pomoglo objasniti i fenomen zašto tamna tvar čini oko 25% našeg svemira, dok vidljive ima tek oko 5%.

Zagovornici fizike struna kažu, pokaže li se da su u pravu, da bi to mogao biti dugo traženi dokaz 'opšte teorije svega', koja bi mogla razriješiti kontradikcije između savremene kvantne teorije i Ajnštajnove opšte teorije relativnosti.

(dnevnik.hr, BLIN/mp)