U jednom broju zemalja se već  skoro četiri decenije obilježava 8. april ili travanj kao Međunarodni dan Roma. Tog su se datuma, naime, prije 38 godina, okupili predstavnici romskog naroda iz 14 zemalja u Engleskoj i osnovali Međunarodnu uniju Roma (IRU). Devetnaest godina kasnije, 8. aprila ili travnja, prigodom svojeg 4. kongresa u Varšavi, IRU je usvojila i zajednički standardni alfabet romskog jezika, pojasnio nam je Marcel Courtiade iz Pariza, najveći živući  romski lingvista, koji predaje romski jezik na orijentalistici sorbonskog sveučilišta. Od tada se ovaj datum polako i uvodi u kalendar podsjećanja civiliziranih naroda i koristi, u pravilu, kako bi se skrenula pažnja javnosti i na težak položaj romskog naroda u sopstvenom društvu, ali i na visoku vrijednost njihove kulture i doprinosa u Europi i u svijetu. I ovo sa podsjećanjem, međutim, ide krzmavo i šlampavo, kao i sve što je vezano uz probijanja nevidljivih zidova koji onemogućuju ravnopravnost Roma. U Europi itekako već poznati romski književnik Jovan Nikolić, kojeg prijatelji zovu  samo „Joff“,  znade  gorko konstatirati: «Osmi april ti dođe kao prvi april»!                                          

Istini za volju, od kada se 08. travanj kako tako etablirao u europskim društvima, položaj Roma se popravio u zakonskoj ravni, dakle na papiru. U stvarnosti su, međutim, i dalje suočeni s nevidljivim i brojnim preprekama, koje se  moraju nazvati tihom diskriminacijom.  Zašto je tako i u tzv. društvima obilja, nije lako objasniti. Naglašena indiferentnost većine spram konkretnog položaja i teškog povijesnog usuda ovog naroda postaje se tek svjesno kada u pojedinim društvima nahrupi potmula eruptivna agresija prema Romima, dakle otvoreni pogromi. Tada tu i tamo ponetko i stane u njihovu zaštitu...                                        
Verbalna i fizička agresija potječe vjerojatno iz totalnog nepoznavanja povijesti i kulture ovog naroda. Vjekovima usađivane predrasude o njima kao neradnicima i lopovima ubiru i danas i posvuda svoje  plodove. Ovde se opet suočavamo s diskriminacijom u samom tretiranju romske istorije: umjesto činjenica, već dosta precizno poznatih, još se uvijek ponavljaju različite legende. Primjerice, kako su nekoć  davno poslani iz svoje pra-postojbine da uveseljavaju narode koji im se nađu na njihovom putovanju. Uvaženi Marcel Courtiade nam je prošle godine baš u svezi s tom i takvom legendom objasnio da su  pra-Romi bili kulturna i umjetnička elita indijskog društva, deportirana 1018. godine iz svoje prapostojbine, grada Kanaudža u dolini Ganga, zato što su bili potrebni sultanu Mahmudu za kulturno-umjetnički procvat njegovog grada Gaznija u Avganistanu. Mnogo toga je, dakako, još uvijek nejasno u svezi s Romima, ali je sigurno da su zanatstvo, smisao za pripovjedanje, muziku i ples, umjetnost uopće, ono što su sačuvali s mukom kao obilježja svojeg identiteta.  Sama riječ „Rom“ potječe od sanskrita Rromba i znači „sveti umetnik hramova“. Kad su Romi došli u Europu, dobro su znali za svoje indijsko poreklo, ali ih nitko ovdje nije tretirao ozbiljno, logično je objašnjenje koje nam je dao Marcel Courtiade. Tek mnogo kasnije, prije dva stoljeća znanstvenici su „otkrili“ otkuda su se nekoć zaputili Romi na svoje neobično putovanje kroz vrijeme i prostor.   

                                                  
Znalo se, dakako, da su posvuda u Europi prisutni od Srednjeg vijeka. U mnogim zemljama se pretpostavljalo njihovo egipatsko podrijetlo, o čemu svjedoče i imena za Rome u Španjolskoj (Gitanos), u Engleskoj (Gypsies), u Francuskoj (Gitans), koja su nastala povezivanjem ovih ljudi s egipatskom garnizonom, pod kojima su služili pra-Romi 1099. godine (zvani tada Angulani ili Gulami), u vreme njihovog prvog kontakta s Europljanima u Jeruzalemu. Na Balkanu su Romi, pak, označeni pojmom koji je prvotno neutralno označavao neku sektu (Athiganoi-Atsiganos), prisutnu u Bizantu odnosno Vizantiji vjekovoma prije Roma, da bi protokom vremena ovim pojmom bili «žigosani“. Iz tog pojma se inače oformilo i pejorativno ime za Rome – prvo «Ţigani» u Rumunjskoj – gdje su bili Romi robovi preko 500 godina, pa «Zingaro» na italijanskom, «Tsigane» na francuskom, «Zigeuner» na njemačkom, ili, pak, «Cigani» na slavenskim jezicima, s tim da se na češkom za Rome kaže «Cikáni».

Ako je vjerovati europskim historičarima, do «otkrića» stvarne romske pra-postojbine došlo je u Europi 1763. godine pukim slučajem. Izvjesni student teologije u Utrechtu, po imenu Stefan Valyi (ili Waali), podrijetlom iz Mađarske, upoznao je u Leydenu u Nizozemskoj kolege studente Induse iz Sri-Lanke (Cejlona), koji su se predstavili da su iz „Malabara“, jer se tada i time označavala cijela Indija. Valyi je, pak, bio prvo iznenađen njihovom sličnošću s Romima iz svoje mađarske domovine, a bio ubijeđen da imaju isto podrijetlo kad im je pričao o „Cinganima“, što su oni razumijeli  kao „Sinhalima“. Oni su inače govorili latinski međusobno, tadašnjim «jezikom obrazovanih» i rekli su  da se njihov otok tako zove. Poslije toga je uslijedio njegov daljni kompleksan studij ovog fenomena, praćen prije svega od strane  slovačkog učenjaka Samuela Agostinusa ab Hortisa, kao i Peter Pallasa, Johanna Rüdigera, William Mardsena, Christiana Büttnera i Jacoba Bryanta, objasnio je Marcell Courtiades. Naravno, time su se nastavili baviti i brojni drugi stručnjaci – lingvisti, historičari, etnolozi. Indijsko podrijetlo Roma je bilo i definitivno potvrđeno.

                                                       
U međuvremenu se smatra općeprihvaćenim da su Romi na putu od Indije za Europu duže vrijeme proveli u azijskim dijelovima Turske, gdje su se brojne romske skupine zadržale sve do danas. Njihov potonji dolazak u Europu povezan je, pak, s ekspanzijama Seldžuka na prostore Male Azije, u vremenima kad se tamo govorilo grčki, armenski i kurdski, a službeni jezik je znao biti i perzijski, o čemu svjedoče brojne perzijske i grčke riječi u njihovom vokabularu. U svakom slučaju, već u 15. stoljeću Romi su bili raspršeni po cijeloj Europi, pa, čak, i po Engleskoj i Škotskoj. Ne baš od tada nego od malo kasnije (početak 16. stoljeća) traju nesporazumi između domorodaca i doseljenika, za što glavnu krivicu ne može da snosi narod čiji je simbol «točak koji se okreće», dakle vječito putovanje u nepoznato. Nego, domicilno, većinsko stanovništvo, koje je od romskog doseljeničkog naroda zahtijevalo da se prilagodi strogim sopstvenim pravilima, kako bi se utopili u jedinstveni obrazac života, ili je Rome prosto stavljalo izvan zakona. Tek se u novije vrijeme Romima počelo pomagati da se integriraju u društva u koja su došli, uz mogućnost da njeguju svoju kulturu i identitet. Zbog toga su i ostali tako dugo i posvuda na rubovima društva...                               

«Približno točno vrijeme iseljavanja iz Indije se inače ustvrdilo daljnjom usporedbom jezika, jer u romskom jeziku nema onih promjena koje su se desile posle njihova odlaska u indijskim jezicima, odnosno posle 11. stoljeća, kazao nam je Marcel Courtiade. Dokazi indijskog podrijetla Roma nisu pronađeni inače samo u jeziku, nego i u sličnim običajima, u očuvanim društvenim strukturama, izboru poziva, sličnosti metoda obrade željeza, ustvrdili su etnolozi i povijesničari. Stručnjaci vele da se najtočnija putanja seobe Roma od Indije za Europu može rekonstruirati baš na osnovu raznovrsnih romskih dijalekata, objasnio je Marcel Courtiade. Na osnovu činjenice da razvoj jezika slijedi izvjesne zakonitosti, mogli su lingvisti priličito precizno rekonstruirati vremena i mjesta boravka Roma na njihovom putu iz Indije u Europu. Ovo se pravilo ili zakonitost ima zahvaliti engleskim jezikoslovcima Ralph Turneru i John Sampsonu, dok je povjesničar Martin Bock već 1936. godine ustvrdio: «Broj pozajmica, to jest posuđenih riječi (Lehnworter) u jeziku Roma korespondira s dužinom njihova boravka u različitim zemljama. Na osnovu ovog objašnjenja možemo s velikom preciznošću odrediti migracijske pokrete Roma na putu iz Indije za Europu»...

„Cigani su, kao i Cirkuzanti, kratkog veka“, u za njega tipičnom mol-raspoloženju piše Jovan Nikolić, „osvetljavajući kao sveća sa oba kraja svoju i tuđu tamu, gore i sagore. U cirkuskoj areni naše civilizacije, njima je, da bi preživeli, svaki dan života bio nova predstava. Svaki dan – premijera. Cirkusanti, kao i Cigani nose masku namesto svoga lica. I jedni i drugi zarađuju tako što proizvode i prodaju muziku i zabavu, obmane i čarolije, gatanja i prevare, magije i iluzije, maglu i mesečinu…, a kada se u ljudima nagomila rutina, kliše svakodnevnog života do vrha nepodnošljivosti, oni zavape u pomoć Cigane i Cirkuzante, razlete se po kafanama i cirkuzima da uz pomoć zabave i iluzija iz sebe evakuiraju škodljive supstance. Panem et circenses, plebejska higijena duše. Cigani i Artisti, savremeni gladijatori. Higijeničari i ambasadori ljudskih duša“ (Nikolić, J., Ambasadori ljudskih duša ili NICHTGEMALTE TRÄNE, Katalog uz svjetsku izložbu “Kunst der Roma”, Stadtmuseum Köln, 2008.).  

                                                           
Književnik Nikolić se ne libi umjetnički uporabiti pojam «Cigani», iako je i njemu, dakako, jasno što je politički korektnije. U Nikolićevom eseju se, međutim, ne radi o sociološkoj i političkoj korektnosti, nego o pokušaju otkrivanja «ciganske duše», tog bitka zaboravljenog i potcjenjenog naroda, zašto mu je i bila potrebna usporedba dva „drevna naroda“ – «Cigana» i «Cirkuskih artista».  «Klovnovi su deca čovečanstva”, sekta koja je odbila da odraste u znak protesta prema okupatorima i uzurpatorima stvarnosti, onima koji su 'odrastanju naseli’ “,veli Nikolić, a “Cigani su, pak, siročad ovoga sveta, oni do danas ni status dece nisu stekli, iako im infantilnost ne nedostaje. Naprotiv. Ali, oni u socio-civilizacijskom smislu još nisu ni rođeni, oni još fetusni položaj nisu napustili. Zastali između postojanja i nepostojanja ispod molitveno (kao kod embriona) sklopljenih ručica dece prosjaka i prosjakinja, kriju tajnu svoje neuništivosti…                                                                  
Borba za romsku ravnopravnost je posvuda, dakle, na samom početku. Vrijeme je, pak, sazrelo i prezrelo da Rome počnemo gledati kao ljude ravne sebi. Time ćemo se – ako već ništa drugo - otisnuti na put bez povratka: otkrivanja ljudskosti u sebi.

I za sami kraj, Romima za praznik te svima onima koji se bave beskrajno teškom rabotom otkrivanja čestica ljudskosti u sebi prepuštamo Joffovu „Suzu“, posve osobeni oproštaj s njegovim pokojnim ocem. Prije toga kažimo o velikom romskom pjesniku čiji dijelovi obitelji žive i u BiH (Breza) još barem par posve osobnih  riječi. Danas sam svojim studentima kazao da sam ponosan što imam među svojim prijateljima i Joffa. Ako ću pravo, on mi je posebno blizak i drag i zbog toga što  je u neprestanoj potrazi za identitetom i balansom,  u taj bi se procijep, uvjeren sam, mogla sažeti i njegova životna i umjetnička muka. Potječe iz umjetničke obitelji,  Rom je po ocu (saksofonisti) i Srbin po majci (pjevačici), pa je njegovo podrijetlo u istoj mjeri bilo i ostalo i blagoslov i prokletstvo. U SR Njemačku je doselio 1999. godine i uspjelo mu se u proteklim godinama etablirati u cijeloj Evropi, jer ga se i definitivno prepoznalo kao jednog od najmarkantnijih predstavnika suvremene europske romske literature, tj. “nezamjenjivi literarni glas, kojega se – kad se jednom čuje – ne zaboravlja”. Poezija mu je prevedena na više od 20 jezika («Soba s točkom» / «Zimmer mit Rad», «Beli gavran – crno jagnje» / «Weisser Rabe - schwarzes Lamm», et cetera) ...

Jovan Nikolić: Suza

Kad se otvori sanduk, ti ćeš mu staviti sat na ruku i novčanik u unutrašnji džep sakoa.
Šta će mu sat?
Nisam te ništa pitala i radi kako ti se kaže!
Gospode mili, kad otvore kovčeg i kad ugledam svoga oca mrtvog, daj mi snage da se onesvestim.
Žut kao voštanica.
Oko temena i donje vilice vezana mu bela marama.
Na stomaku ukršteni,  dugi lepi prsti.
Tresem se i plačem iznutra.
Zubi mi cvokoću dok mu na ruku vezujem sat. 
Hrabrim se: Ovo nije moj otac, ovo je njegovo odelo. Bog mu dao za života.
Donose saksofon na crvenom jastuku od svile. Prislanjaju mu pisak na usne.
Sviraj Dragiša! Sviraj! – ženski glas vrisnu iz gomile.
Mnogi se zaplakaše. Razleže se lelek i ču bubanje o prsa.
Očeve modre usne dodiruju pisak, nečujno, poslednji put.
Sestra ga blago pomilova po licu.
Njemu se utom otvori jedno oko. Vrisak ! Stade strka.
Ustuknuše i popovi. Sestra i ja se pogledasmo.
Iz toga otvorenoga oka, niz ugašen obraz skotrljala se krupna suza.
Vodnjikav trag presijava se na suncu.

(U ovoj kolumni korišteni su i dijelovi eseja o Romima, rađenog za mostarski časopis za političku kulturu „Status“, broj 14, koji ovih dana izlazi iz tiska.)
Uzarići, 08. travnja 2010. godine