Prošli me tjedan nazvala gospođa Nesisa iz UNHCR-a. Kaže mi: “Sabina, u ponedjeljak će vam doći neki važni gosti, budite svi kod kuće”. Hajde reko’, bit ćemo. Ja mislila doći će neke međunarodne političke glavešine, da nas prebrojavaju, šta ti ja znam - tako je uzbuđenim glasom priču započela 31-godišnja Sabina Karaman čiju je obitelj u ponedjeljak, u naselju Međeđa pored Višegrada u Republici Srpskoj, posjetio najslavniji holivudski par Bred Pit i Anđelina Džoli, piše hrvatski Jutarnji list.

Sabina je u Goraždu išla u srednju medicinsku, jako se, kaže, zaljubila, zatrudnjela, te zbog udaje prekinula školu. Ona i suprug Sabahudin danas imaju četvero djece: 12-godišnju Anesu, 10-godišnju Neiru, 8-godišnjeg Adnana i 6-godišnju Amelu. Do rata su, kaže, živjeli u Višegradu, kad je buknulo, otišli su u 35 kilometara udaljeno Goražde, uselili su, kaže, u neku praznu srpsku kuću, pa ih sklonilo u drugu ... Od ljeta 2003. do novembra prošle godine živjeli su u zabačenom selu Brodar.

- Užas bolan, šta da ti pričam, draga moja. Šuma, nigdje nikoga, struje nema, vode nema. Šest godina uz voštanice živjeli. Nešto prije Nove godine preselili smo u naselje Međeđa, dobrom voljom moje strine koja nam je privremeno dala prizemlje. Nas šest u 30 kvadrata, svi spavamo u dnevnoj sobi jer ona druga vlaži. Barem imamo struju. Eto djeca prije pet mjeseci prvi put vidjela kompjutor, šta više da ti kažem - zvonkim je glasom pričala u telefon.

Sabina ne radi. Nešto sitno se, kaže, bave poljoprivredom, “imaju baštu i njivu, posiju nešto ...” Mjesečni dječji doplatak iznosi 195 konvertibilnih maraka, što je oko 95 eura za četvero djece.

Pričajte, kako živite?

- Elem, sjedimo tako u ponedjeljak oko podne u našoj dnevnoj sobi koja isto vlaži. Kad najednom na vratima Anđelina Džoli. Stoji onako prelijepa. Ja oči razrogačila, pomislih - sanjam li ovo. Iza nje uđe Bred. Ja oću da vrisnem, ne mogu da vjerujem, možete li zamisliti koji je to šok bio. Kako ih, bolan, neću prepoznati. Gledam i ne vjerujem. “Haj. Ja sam Anđelina”, kaže mi glumica i pruži ruku. Ja se potpuno izgubila - prisjeća se Sabina.

- Toliko sam se zbunila da ih nisam ničim ponudila, ni sokom, ni kafom. Bila sam grozna domaćica. Sjeli su na kauč i rekli: “Pričajte nam kako živite”. Sve ih je zanimalo, a najviše djeca. Gospoda iz UNHCR-a predstavila su nas kao hrabru obitelj koja se trsi i bori za djecu u nikakvim uvjetima. Morali smo im pričati kako je djeci u školi, postoji li nacionalna netrpeljivost, učimo li ih ljubavi i toleranciji, imaju li osnovne stvari, dobivamo li kakvu novčanu pomoć ... - nabraja Sabina.

Slavni je par, nastavlja, kod njih proveo sat vremena. Dok su razgovarali, Bred je nešto zapisivao , a Anđelina se, kaže, nije odvajala od djece, cijelo vrijeme ih je grlila. Za to su vrijeme, nastavlja Sabina, oko kuće bili ljudi iz sarajevskog UNHCR-a i mnogobrojno osiguranje.

- Nemate pojma kako su Bred i Anđelina topli ljudi. A meni neprijatno reći da smo siromašni. Bilo me je sram reći - “pomozite nam”, samo sam izustila da nisam ni sanjala da ću imati takve goste - prepričava Sabina uzbuđeno.

Nešto kasnije Bred je, kaže, muža Sabahudina upitao za financije.

- Muž slegnuo ramenima, zamucao. U jednom trenutku ja uhvatih Breda za ruku i samo izleti iz mene, valjda sve što mi se godinama skupljalo, i provalim: “Ne ide nam, Brad, ništa nam ne ide od ruke. Dobili smo 2006. traktor za onu našu njivu, svako malo se kvario. Eno ga, neki se dan potpuno raspao. Kroz frižider nam promaha”, u dahu nam priča.

- Što vam je na to rekao?

- Odgovorio je pitanjem: “Kad bi vas netko podržao, bi li uspjeli organizirati dostojniji život za sebe i djecu?” Kaže mu muž: “Definitivno”. On i Anđelina su se pogledali, opet je nešto zapisao - otkriva Sabina, puna dojmova.

Na rastanku, kada se rukovao sa Sabahudinom, Brad mu je dao omotnicu. U njoj je bilo 500 eura. Htjeli su im, kaže Sabina, vratiti, ali samo su odmahnuli rukom.

Paparaci pred izbama

- U komšiluku su me poslije zezali - “poljubila si Breda Pita”. Djeca su pitala: “Koja je ono draga i lijepa teta?”. Najmlađoj Ameli dala je čokoladu, Amela čuva omot. Nisu ih djeca prepoznala, pa mi televizor dobismo tek prije pet mjeseci, djeca bez struje odrastala. Struju sad imamo, ali nemamo toplu vodu, nemamo bojler. Vodu grijemo u loncu, valjda ćemo nekako ... - uzdahnula je Sabina koja ni u snu nije mogla vjerovati da će njihovu hladnu i vlažnu izbu jednog aprilskog prijepodneva opkoliti paparaci.

Slavni je par posjetio i izbjeglički centar Splavište u kojem, nekoliko kilometara od Goražda, živi stotinjak ljudi. Među njima je i 43-godišnja Suada Šehić. Do rata je, kaže, imala “normalan život u vlastitoj kući, u selu blizu Višegrada”. Muž je radio u građevini, dobro je zarađivao, rastavili su se prije 17 godina. Kao što je to učinio sa stotinama hiljada drugih, rat je obilježio i njezinu sudbinu. Nakon tri seljenja, Suada se skrasila u Splavištu.

- Uvjeti su nikakvi, da te Bog sačuva. Živim sa 18-godišnjim sinom Denisom u 24 podrumska kvadrata. Jedna soba, hodnik i kupaonica. Katastrofa. Izjela ga vlaga, ni životinja ne bi tako živjela, kamoli da dijete tako odrasta - opisuje Suada. Isprva nevoljko, no ubrzo u dahu, još uvijek pod dojmovima, telefonom je opisala posjet jednog od najslavnijih glumaca svijeta.

- U ponedjeljak ujutro vratila se iz općine, krenula nešto pojesti, kad silna halabuka vani. Pogledam kroz prozor, crni blindirani džipovi ispred kuće. Ništa mi nije jasno. S vrata začuh glas: “Jel’ ovdje stanuje Suada?” Pomakne se čovjek u odijelu, a iza njega uđe Bred Pit. Ja se zapanjila. Gdje će to da bude, mislila sam da bulaznim! Silni se tjelohranitelji natisnuli u moj sobičak. Bred mi je pružio ruku i toplo se nasmijao, a mene sramota gdje živim - ispričala je Suada.

Znam vas s televizije

- Pružila sam ruku i rekla: “Znam ja vas s televizije” - nastavila je zadihano. - I najednom u plač. Grunilo iz mene. Isplakala sam i rat, i izbjeglištvo, i seljakanje po prihvatnim centrima, sve gore od gorega. Nikako se smiriti pred Bredom Pitom. Nakupi se u čovjeku tuge. Rat prohujao, ostala neimaština i jad, to sam mu rekla. “Bred, gdje mi je perspektiva za dijete, jedva skucam 50 eura mjesečno, sretna sam ako i nađem da očistim koji kafić”.

On je divan čovjek. Sjedio je, gledao me onim toplim očima, svaku je riječ upijao od prevoditeljice i zapisivao. Kad je odlazio, dao mi je nešto novca i rekao: “Gdje god da budem, u Veneciji, Berlinu ili Holivudu, nikada vas neću zaboraviti”. Vidiš mu u očima da govori istinu. Sin i ja vjerujemo da će biti tako, ako i ne bude, eto, drago mi je da smo iskreno porazgovarali - pozdravila nas je Suada dok joj je glas drhtao od emocija i neke skrivene nade.

(Jutarnji.hr, BLIN/tg)