U to vrijeme su hrvatske i muslimanske snage pod blokadom držale "posavski koridor", koji je povezivao bosansku Krajinu i Srbiju, čime je bilo onemogućeno da se potreban kiseonik dostavi kopnom.

Jedini put kojim je kiseonik bilo moguće dostaviti bio je vazdušni, ali zbog zabrane leta nad teritorijom BiH od Savjeta bezbjednosti UN avionu koji je trebalo da iz Beograda dostavi kiseonik Banjaluci nije bio dozvoljen let.

Prva od 12 beba, zbog ovakvog drastičnog kršenja ljudskih prava, umrla je 22. maja, a posljednja 19. juna 1992. godine.

U znak sjećanja na 12 surovo ugašenih tek stvorenih života, ulica u banjalučkom naselju Paprikovac, gdje se nalazi Klinički centar Banjaluka u kojem su istovremeno i rođeni i umrli, zove se "Dvanaest beba".

Poslije ovog strašnog zločina uslijedila je odlučna reakcija Republike Srpske da uspostavi "koridor života" kako bi se, između ostalog, spriječilo ponavljanje sličnih tragedija.

Republika Srpska ima obavezu da se nikada više ne ponovi tragični događaj iz 1992. godine i ovaj težak zločin.

Posebno pitanje je zašto do danas niko nije odgovarao za 12 prerano ugašenih života i smrt trinaeste Slađane Kobas, koja je uslijedila nakon 13 godina od istih posljedica?

Očigledno je da se niko od moćnika iz međunarodnih krugova , koji su u to vrijeme gospodarili životom i smrti na ovim prostorima, ne smatra odgovornim za ovaj zločin.

Devetnaest godina poslije tragedije ostaje da se pitamo da li će ikada biti utvrđena odgovornost za ovu tragediju.

Ili su čak i bebe u tzv. nacionalnoj kvoti koja važi za prebrojavanje žrtva i zločinaca na prostorima BiH, a koja Srbe, iz čisto političkih razloga, markira kao najodgovornije i najmanje stradale u proteklom ratu?

(Srna, BLIN, sv)