Umjetnički izraz kantautora Arsena Dedića protkan je sjećanjima na odrastanje kraj mora, rani odlazak iz doma, propali brak, ali i jednu ljubav za sva vremena u kojoj je našao inspiraciju za sve

Flautista, slikar, kompozitor, književnik i kantautor Arsen Dedić ni sam sa sigurnošću za sebe ne može da kaže koje od ovih zanimanja bi mu bilo primarno jer ga svako podjednako čini kompletnom ličnošću. Napisao je muziku za preko sto pozorišnih predstava, oko pedesetak velikih filmova i televizijskih serija uključujući Prosjake i sinove, Glembajeve i U registraturi. Ipak, najvećim uspjehom smatra to što je prije više od pet decenija sreo svoju životnu partnerku Gabrijelu-Gabi Novak, s kojom i danas živi u srećnom braku. Ovaj vječiti šarmer i nekadašnji srcelomac za kojim su žene sjekle vene i plakale uz njegove romantične pjesme, rođen je 28. jula 1938. godine u Šibeniku, a sa muzikom se susreo još kao dijete u rodnom gradu, gde je uz svog oca shvatio da ga muzički taktovi u potpunosti opčinjavaju.  

- Imao sam profesora muzike Ivu Čepinu kojeg sam obožavao, ali i strahovao od njega. Svojom palicom za sviranje bubnjeva svaki put kad bih pogriješio neki takt, opalio bi me po prstima i natjerao da se popravim. Kasnije sam shvatio da je to savršen način vaspitavanja koji podrazumijeva da ne treba imati milosti – priča Arsen kojeg su roditelji u djetinjstvu tokom ljetnjeg raspusta slali u Zagreb kod ujaka kako bi se saživio s atmosferom velikog grada. Ipak, rodnu kuću pored mora napustio je 1957. godine, ističući da se od tada u Zagrebu nalazi samo na privremenom radu.

- Šibenik mi i sada nedostaje, ali tada su jednostavno okolnosti bile takve da sam morao da se preselim. Ipak, svaki svoj rođendan, dok mi je majka bila živa, obilježavao sam u svom rodnom domu. Sjećam se kako je ona ustajala rano ujutro, založila bi vatru, ubrala dvije smokve, skuhala kafu i nakon toga došla u moju sobu da me probudi. Pomislio bih da je to pravi život kada sa osamdeset osam godina ujutro sa sinom pojedeš smokvu i popiješ rakiju.

I sada često idemo u Šibenik iako mi je postao zamoran. Recimo, nedavno sam boravio u svom rodnom gradu četrdeset dana i za to vrijeme imao preko sedamdeset posjeta. Jednostavno, pod takvim uslovima nisam u stanju ni da mislim, a kamoli da se odmorim – govori legendarni pjevač evocirajući uspomene na Šibenik u kojem je proveo mladost. U hrvatsku prijestonicu pošao je, između ostalog, i zbog obrazovanja. Mada je najprije upisao Muzičku akademiju koja je po njegovoj ocjeni bila prezahtjevna, ubrzo ju je zamjenio Pravnim fakultetom, a potom i Likovnom akademijom. Najviše je volio da slika brodove i more. Ipak, kao student koji potiče iz prosječne radničke porodice, od nečega je morao da se izdržava, zbog čega se nedugo po dolasku u Zagreb kao pjevač pridružio italijanskom ansamblu koji je svirao na Ribnjaku, centru kulturnih dešavanja. Baš tada, otkrio je još nekoliko kreativnih strana svoje ličnosti. Naime, počeo je piše tekstove i komponuje, ali pošto nije planirao da se time ozbiljnije bavi, lični identitet skrivao je pseudonimom Igor Krimov. Ni do danas nije razjasnio zbog čega se odlučio baš za to ime i prezime.

- To je porodična stvar - kaže Arsen koji je u prvim momačkim danima važio za velikog zavodnika, ali mu je srce osvojila studentkinja Vesna Suligoj s kojom se poslije nekoliko mjeseci vjenčao. Sa svega dvadeset četiri godine dobio je ćerku Sandru.

- Polusvjestan sam toga vremena jer smo se Vesna i ja vjenčali 1962. godine, a već u proljeće 1965. bili smo razvedeni. Od te tri godine zajednice, dvanaest mjeseci podizali smo Sandru, a isto toliko bio sam i u vojsci. Vesna se ponovno udala i sada živi negdje u okolini Zagreba. Bila je talentovana za slikarstvo, što je prenijela na Sandru koja je kasnije studirala dizajn i tim poslom godinama se uspješno bavi u Americi – priča umjetnik kome uloga roditelja i danas ima najvažniji smisao života.

- Sa mojom Sandrom čujem se svaki dan telefonom. Što sam stariji, to imam veću potrebu za njom, a i ona za mnom. Na moju neizmjernu sreću, uskoro će se prvi put ostvariti u ulozi majke. Kako se ona, baš kao i moja sadašnja supruga Gabi, udavala tri puta, Story bi mogao da pozajmi kombi i vozača kako bi njih dvije odvezao u Hag da im se sudi zbog tolikih udaja – u svom šaljivom maniru priča Arsen.

Oduvijek spreman da sam iskroji svoj život, muzičar je nakon povratka iz vojske odlučio da započne novi život ne tražeći ništa ni od koga, a sve vrijeme vođen očevom uzrečicom: Neka mi ne daju, što su mi davali. Tako je i nakon razvoda od Vesne iz stana otišao sa jednim kartonskim koferom. Doslovno ga je na ulici pokupio njegov prijatelj Boško Petrović i smjestio u radnu sobu svog pokojnog oca. U istoj zgradi uskoro je iznajmio stan i ozbiljno se posvetio studiranju, a pošto se vratio Muzičkoj akademiji, ubrzo je stekao i diplomu.

- Da tada nisam počeo potpuno novi život, možda nikada ne bih došao do Gabi. Kada sam je upoznao, bila je udata. Najprije smo bili prijatelji i saradnici, a kada se razvela, nije mi baš mnogo vjerovala jer je kao koleginica zgranuto svjedočila o mom prethodnom životu. Ubrzo je moje prijateljice jednu po jednu slala kući.

U jednom trenutku oboje smo uvidjeli kako ne možemo da živimo jedno bez drugog. Odlučili smo da od toga ne pravimo veliku ljubav, već smo jednostavno počeli da živimo zajedno. Ostala je u drugom stanju, a potom u vrlo dramatičnim okolnostima izgubila bebu. Neko ju je pozvao telefonom dok sam bio na putu i rekao da sam se zapalio u autu. Taj šok izazvao je pobačaj. Gabi je kasnije pristala da se uda za mene, ali tek pošto nam se rodio sin Matija, i evo skoro četrdeset godina smo zajedno u okolnostima u kojima žive bračni parovi, a gdje ima i svjetlih i tamnih  trenutaka. I juče smo se posvađali. Rekao sam joj da se moj život sveo na slušanje nje kako suši kosu, sjecka hranu, telefonira unuci... A ja sve što želim da joj odsviram, sviram joj u leđa. Nije meni lako – priča Arsen koji ističe da su mu život odredile žene, na prvom mjestu Gabi, potom majka, pa unuka Lu, ali i poneki prijatelj. Često umije da istakne kako, poput pravog Dalmatinca, euforično sklapa prijateljstva, ali ih i ruši.

- Ne mogu da kažem da imam mnogo prijatelja, ali ni da sam sam. Ima ljudi u koje mogu da se pouzdam, a među njima su Tonko Marojević, moj pijanista Branko Bulić, kum Davor Vogrin i moji prijatelji iz Šibenika – opisuje umjetnik koji se posljednjih godina suočio sa teškim zdravstvenim tegobama. Naime, njemu je prije šest godina izvršena transplantacija jetre na klinici u Padovi. Tom prilikom presađena mu je jetra tridesetogodišnje devojke koja je noć prije njegove operacije umrla od srčanog udara.

- Postoji floskula da je zdravlje najveće bogatstvo i to uvjerenje nije  uzaludno. Svi smo mi u ratu, i to izgubljenom, a ako si uz to još i bolestan, onda si u istom tom ratu, ali razoružan, bez mogućnosti da se braniš. Da sam savršen, baš i nisam, ali u ovim godinama to ne mogu ni da budem. Najvažnije je to što je ustanovljeno kako ništa suštinsko u meni nije poremećeno. Volim da citiram Oskara Vajlda: Umirem, ali ne na svom nivou! (smijeh)

Ipak, ako bi morao da odabere vreme kada je bio najsrećniji, Arsen bira ono koje provodi sa Gabi, sinom, ćerkom, ali iznad svega sa unukom Lu.

- Djeca se vole, a unuci se obožavaju. Samo živim za to da mi ona dođe i da joj pričam. Izuzetno sam slab na osmijehe svoje unuke, a kada me poljubi, u potpunosti zaboravim na sve nedaće. Zbog svojih nasljednika, u stanju sam da zaboravim na sve ružno – iskren je Arsen koji je svoja osjećanja pretočio u petnaest knjiga pjesama, a dobitnik je brojnih nagrada, među kojima i nekoliko Zlatnih arena.

- Mislim da se nagradama ne treba pretjerano zanositi, a od njih povremeno moram i da se odmorim. Iskreno govoreći, najsrećniji sam kad ujutro ustanem i vidim bijeli papir jer u tom slučaju istog časa mogu da počnem da pišem – naglašava Arsen ističući da, kada bi mogao ponovo da živi i krene ispočetka, ne bi ništa radio.

- Kad god bih uzeo olovku u ruke, otac mi je govorio: Pazi da ti ne uhati ruku, a ja sam čitavog život radio. Čim otvorim oči, oštrim olovku, pa i sada, moram da priznam, čekam da završimo ovaj razgovor i počnem da pišem – zaključuje Dedić. Story/DEPO PORTAL/a.k.