Izvještavaju: Naida Balić, Zvjezdan Živković i Duška Jurišić iz Sarajeva, Nejra Aganović iz Mostara, Tuzle i Travnika i Dražen Remiković iz Banja Luke

Tridesetjednogodišnja Kristina Tina Ćorić vratila se iz Amerike 1998. u podijeljeni Mostar. Iako je tamo dobila stipendiju, odlučila se vratiti jer je htjela nešto uraditi za svoju zemlju – objašnjava ona svoj povratak. Ona je danas primjer uspješne menadžerice u kulturi i ponosna je na tim entuzijasta i volontera s kojim je oživjela Omladinski kulturni centar (OKC) “Abrašević” u Mostaru.

Kristina Tina Ćorić: Budžetska sredstva se uglavnom dodjeljuju bez kriterija, a iznosi su jako mali te nije realno očekivati puno provođenje apliciranog projekta. Uglavnom se dodjeljuju onim najvećima koji već raspolažu izuzetno ambicioznim budžetima

Iz rata je ovaj centar izašao kao ruševina puna smeća, koju je 20-ak mladih očistilo i udahnulo joj život. Danas se u ovom centru organizuju brojne manifestacije, od bioskopskih predstava u gradu bez bioskopa, do izložbi ili susreta i ćaskanja u kafeu, koji je jedinstven – nije etnički podijeljen. Ipak, Tina ne može biti zadovoljna. OKC “Abrašević” dobiva minimalna sredstva iz budžeta Grada – ove godine čak je smanjena suma sa 12.000 na 5.000 maraka, za troškove struje, a iz Hercegovačko-neretvanskog kantona nikada nije dobio ništa. Skoro 90 posto potreba ovaj centar pokrije iz stranih donacija, a 10 procenata se zaradi pružanjem raznih usluga, samostalno.

"Budžetska sredstva se uglavnom dodjeljuju bez kriterija, a iznosi su jako mali te nije realno očekivati puno provođenje apliciranog projekta. Uglavnom se dodjeljuju onim najvećima koji već raspolažu izuzetno ambicioznim budžetima. Odluke su često vođene ličnim vezama i iskustvima, preporukama sa strane, kao i preporukama iz političke sfere. Veoma rijetko je ocijenjeno da se projekti dodjeljuju prema određenim propozicijama iz poziva, kvalitetom projekta, dosadašnjim uspjehom...”, kaže ona. Etnički ključ, umjesto umjetničkih vrijednosti, također je važan kriterij za dobivanje novca iz budžeta. “Trinaest institucija finansira Grad, a kako je grad podijeljen, moraju se poštovati obje strane i novac se daje po etničkom ključu”, objašnjava Tina.

Širom zemlje, u oba entiteta, Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, iako su neka sistemska rješenja različita, čuju se isti vapaji. Nezadovoljstvo je prisutno ne samo u nezavisnom sektoru, koji ipak najviše strada, već i u javnim institucijama kulture, gdje strada produkcija pošto novac odlazi najvećim dijelom za plate i održavanje zgrada.

Sve manji budžet za kulturu nagoni mnoge da postave pitanje jasnog nagrađivanja onih uspješnijih naspram neefikasnih, a raste ogorčenje nezavisnog sektora koji se odmjerava sve češće s javnim institucijama koje, iako ne dobiju dovoljno, ipak dobiju mnogo više i – što je najvažnije u teškim ekonomskim vremenima – zagarantovano. Otkako je, u proljeće ove godine, sa zakašnjenjem formirana nova vlada u entitetu Federacije Bosne i Hercegovine, pa i na nižim kantonalnim nivoima, rastu očekivanja brojnih kulturnih uposlenika prema ministrima da uvedu red u haotično stanje dodjeljivanja sredstava i uspostave jasne kriterije i viziju razvoja, uz nagrađivanje uspješnih menadžera, ma iz koje sfere dolazili, kroz definisanu strategiju i akcioni plan.

Imati na nivou cijele države ministarstvo kulture koje bi pomoglo institucijama da apliciraju za EU fondove, također je želja mnogih, koja ostaje nerealizovana u vremenu velikih entitetskih podjela.

“Za početak, novi ljudi iz grada, Federacije i kantona koji odlučuju o kulturi, treba makar da upriliče neki sastanak, ili dođu da nas posjete, da razgovaramo”, smatra Tina Ćorić. Novim ministrima, koji su suočeni s nedovoljnim budžetima za kulturu, prva je ipak briga da održe u životu javne institucije kojima su osnivači, pa se nezavisnom sektoru daje često po principu nezamjeranja i svima po malo. Dok se ne nađu rješenja o transparentnom nagrađivanju, lični entuzijazam, izgleda, ostaje jedini pokretač uspješnih kulturnih inicijativa u Bosni i Hercegovini, i u javnom i u nezavisnom sektoru. “Nije mi žao nimalo što nisam ostala u Americi, treba raditi da bude bolje, uprkos svemu”, kaže uz dozu optimizma Tina Ćorić.

Ljiljana Labović - Marinković: Ministarstva u BiH rade na principu spojenih sudova, ali praznih. Na pitanje kako preživljavamo, reći ću vam – nekako. To vam je bosanski haiku odgovor koji je ovdje jako zastupljen kada su u pitanju finansije

Deset kantonalnih ministarstava u Federaciji, dva entitetska ministarstva, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, brojna općinska odjeljenja, sa uposlenom armijom pomoćnika i savjetnika – upravljaju kulturom i budžetima u Bosni i Hercegovini. Svako ministarstvo ima svoje kriterije, mahom uopćene i nejasne kulturnim radnicima, kao i komisije koje se bave raspodjelom novca, čija se kompetentnost ponekad dovodi u pitanje. Novca za kulturu je sve manje.

Ljiljana Labović-Marinković, direktorica Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci, smatra se uspješnim menadžerom javne institucije koja uspješno privlači publiku unatoč malom budžetu za produkciju - ove godine 45.000 maraka. U muzeju rade 22 zaposlena, s platama u prosjeku ispod 500 maraka, tvrdi ona i komentariše ironično kompleksnu strukturu ministarstava BiH: “Ministarstva u BiH rade na principu spojenih sudova, ali praznih. Na pitanje kako preživljavamo, reći ću vam – nekako. To vam je bosanski haiku odgovor koji je ovdje jako zastupljen kada su u pitanju finansije.”

Kompleksnost finansiranja kulture, s kojom ukorak ide i netransparentnost i konfuzija u redovima kulturnih radnika, potiče od ustavnog rješenja Bosne i Hercegovine, donesenog unutar Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je kulturu u dva entiteta regulisao na različite načine. Ne postoji ministarstvo kulture na državnom nivou, a nema u ovom trenutku kulturnih institucija koje bi oba entiteta prihvatila kao zajedničke. Otuda je oblast kulture od državnog značaja, ma kako ga definisali, djelimično podržana u okviru Ministarstva civilnih poslova BiH s minornih tri miliona maraka. Ovaj grant za sufinansiranje institucija kulture u BiH, otvoren je za javni i nezavisni sektor.

Iz kabineta ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine Sredoja Novića kažu: “U Bosni i Hercegovini nema državnih institucija kulture, već je kultura, prema Ustavu, decentralizovana i u nadležnosti je entiteta. Ministarstvo civilnih poslova nije nadležno za finansiranje institucija kulture.” Na nivou entiteta Republike Srpske vodi se centralizovana politika, gdje Ministarstvo prosvjete i kulture izdvaja zagarantovani budžet za sedam institucija kojima je Vlada osnivač, a nezavisni sektor se prijavljuje na raspisane konkurse. Ove godine ukupni budžet je 10,4 miliona maraka. Od toga 10,1 milion ide na javne institucije, a 300.000 za nezavisne projekte. Nezavisni dodatno dobiju još 120.000 maraka od Ministarstva finansija. Irena Soldat-Vujanović, pomoćnica ministra za resor kulture u Republici Srpskoj, kaže da je iznos za programske aktivnosti u kulturi praktično prepolovljen u odnosu na prošlu godinu, a u proteklih nekoliko godina ta sredstva su u stalnom padu.

U Federaciji, nijedna javna institucija nije u nadležnosti Federalnog ministarstva kulture i sporta, već su kantoni, kojih je deset, dužni iz svojih budžeta izdvojiti zagarantovana sredstva za javne institucije kulture kojima su osnivači. Federalno ministarstvo raspolaže sa 10 miliona maraka, što je, prema Salmiru Kaplanu, ministru kulture i sporta u Federaciji, nešto više nego prošle godine.

Ovaj novac izdvaja se za kulturne manifestacije, sanacije kulturnog naslijeđa, i za četiri fondacije – za film, scensku, muzičku i likovnu umjetnost, izdavaštvo i bibliotečku djelatnost. Najveći dio novca u Federaciji za kulturu imaju kantoni, a od njih Kanton Sarajevo, sa devet općina, ima na raspolaganju oko 25 miliona maraka, što je manje za milion u odnosu na prošlu godinu.

Najveći broj kulturnih aktera je u ovom kantonu, a Kanton Sarajevo je osnivač 14 institucija koje mora održati u životu. Svi ostali – nezavisni sektor, kao i sedam institucija koje imaju neriješen pravni status na nivou države – upiru oči također prema njemu. Ovaj kanton finansira i manifestacije, poput Sarajevske zime, Sarajevskog filmskog festivala i neke druge.

Novoizabrani ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Ivica Šarić, koji se već jednom okušao u ovom poslu, od 2002. do 2006., kaže da u toku godine ovaj budžet podrži i oko 300 nezavisnih projekata. U ovom trenutku, nijedna institucija u Federaciji ne raspolaže kompletnim podacima koliko koji kanton odvaja za kulturu, a takve informacije nema ni za izdvajanja lokalne samouprave.

Strategija bez novca i akcije Posebna nejasnoća prati pitanje Strategije za kulturnu politiku. Naime, u 2008. godini tadašnje Vijeće Ministara BiH je usvojilo Strategiju kulturne politike Bosne i Hercegovine. Očekivalo se da se potom usvoji Akcioni plan za njenu sprovedbu, kojeg do danas nema.

Jasmila Žbanić: Prava strategija kulturne politike bi trebala biti ispitivanje stanja na terenu i rad sa umjetnicima, kulturnim menadžerima, ljudima koji rade i kreiraju kulturu, inače će kulturna politika biti niz floskula. Ako vlade svih nivoa shvate da je kultura strateški važna za BIH, ako se shvati koliki su gospodarski i civilizacijski učinci kulture na sve segmente društva, tek onda možemo imati rad na pravoj strategiji i akcionim planovima

Na nivou Federacije, do sada je osam kantonalnih ministarstava kulture poslalo saglasnost za provođenje Akcionog plana, ali se još čeka odgovor dva kantona, kako stoji u pisanim odgovorima dobijenim od ministra Salmira Kaplana. Za kulturne uposlenike u Federaciji ovaj dokument je ili nejasan ili se i ne zna da postoji, pa se insistira na donošenju nove jasne, fokusirane strategije sa setom kriterija.

Jasmila Žbanić, međunarodno nagrađivana filmska režiserka i scenaristica te osnivačica udruženja umjetnika “Deblokada”, kaže: „Prava strategija kulturne politike bi trebala biti ispitivanje stanja na terenu i rad sa umjetnicima, kulturnim menadžerima, ljudima koji rade i kreiraju kulturu, inače će kulturna politika biti niz floskula. Ako vlade svih nivoa shvate da je kultura strateški važna za BIH, ako se shvati koliki su gospodarski i civilizacijski učinci kulture na sve segmente društva, tek onda možemo imati rad na pravoj strategiji i akcionim planovima.”

U Republici Srpskoj, međutim, usvojeni su i Strategija kulturne politike i Akcioni plan, za period od 2010. do 2015., za koje u Ministarstvu prosvjete i kulture u Banja Luci tvrde da su dokumenti ovog entiteta usaglašeni s državnim. Ali, mnogi koji se bave kulturom u RS-u smatraju da je ta strategija mrtvo slovo na papiru i da se ne može govoriti ni o kakvoj strategiji kada u kasi nema novca.

Ljiljana Labović-Marinković kaže: “Priča o strategiji kulture je Potemkinovo selo. Nije jasno kako se neko usuđuje da priča o nekakvoj strategiji kulture u društvu koje je po svim osnovama devastirano, a pogotovo po onoj kulturnoj.”

Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, kao i ministarstva Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske spremna su obrazložiti pravila po kojima dodjeljuju novac iz budžeta, a to važi i za kantone u Federaciji. Ali, kulturni poslenici – iz većih gradova i malih općina, iz javnih institucija i iz iznurenog nezavisnog sektora u Federaciji BiH, skoro jednoglasno zaključuju: Umjetnički kvalitet i menadžerska uspješnost su u drugom planu. Nagrađivanje se dešava na osnovu etničkih, partijskih, prijateljskih i kolegijalnih kriterija. U Republici Srpskoj, s druge strane, s gorčinom zaključuju da su kriteriji jasni, ali se tamo nema šta dodjeljivati, toliko je malo para za raspodjelu.

Novica Bogdanović, umjetnički direktor nezavisnog “DIS teatra” iz Banja Luke, kaže da su kriteriji Vlade i gradskih vlasti do sada bili transparentni i razumljivi. “Opet vam ponavljam da nije problem raspodjela, nego količina sredstava koja se dodjeljuje. Možda i ima nekih političkih shema u dodjeli, ali ja do sada, iskren da budem, nisam naišao na to”, kaže Bogdanović.

Direktor nevladine organizacije “AlterArt” iz Travnika Darko Saračević kaže da generalni kriteriji postoje. Kada je riječ o Travniku, strategija Općine ima i dio koji se tiče kulture, “ali je tako nejasno napisan da je iz nje proistekao još nejasniji akcioni plan, te centri za kulturu veoma jednostavnim godišnjim izvještajima (često i lažnim podacima) pravdaju utrošena sredstva”. Ova organizacija dobila je u prošloj godini od Općine 1.000 maraka, iako je traženo 5.000. “Kada se uporede iznosi ostalih odobrenih projekata od strane Općine, zaključak je da su svima davali ili 1.500 ili 1.000 maraka. Generalni je zaključak da projekti nisu pregledani i ocjenjivani na osnovu kvaliteta, već... onako ... ’de da se niko nikom ne zamjeri,” kaže Saračević.

“Na godišnjem nivou nekoliko udruženja s prefiksom ‘od javnog značaja’ dobiva mnogo veća sredstva od ostalih, a nemoguće je pronaći pisane kriterije po kojima udruženje stiče, odnosno pravda taj prefiks”, dodaje on.

Adnan Busuladžić: Imali smo, naprimjer, ministra kulture koji je po profesiji glumac i koji je ipak, uz sve poštovanje i pozitivne stvari koje je uradio, po logici stvari možda imao malo više afiniteta prema svojoj branši nego prema ostalim umjetničkim granama

Sličnu procjenu ima i direktor Mostarskog teatra mladih (MTM) Sead Đulić, koji je odnedavno u sporu s Gradskom upravom Mostara oko plaćanja doprinosa radnicima i završnih računa teatra: “Po raspodjeli sredstava, ali i po projektima koji se finansiraju, utvrdili smo da je jako važno kad pišete, recimo iz Mostara, kojem narodu pripada potpisnik aplikacije... Sve je obavijeno velom tajne. Kriteriji su, uglavnom nepoznati, ako negdje i postoje. Odluke se donose kada je godina već poodmakla, što na određen način neke projekte diskvalifikuje u startu. Često je upitna i kompetentnost pojedinih članova komisija koje donose odluke. Stranački i rodbinski kriterij je iznad svega.”

Adnan Busuladžić, direktor Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, koji spada među sedam institucija koje se smatraju od državnog značaja, ali nemaju osnivača, pa samim tim nemaju ni zagarantovane prihode, smatra da BiH nema dovoljno novca, ali i ono što ima “mislim da bi se moglo malo drugačije raspodijeliti”. On vidi manji problem u politici nego u tome što su ljudi koji odlučuju subjektivni: “Imali smo, naprimjer, ministra kulture koji je po profesiji glumac i koji je ipak, uz sve poštovanje i pozitivne stvari koje je uradio, po logici stvari možda imao malo više afiniteta prema svojoj branši nego prema ostalim umjetničkim granama.”

U istu grupu institucija spada i Umjetnička galerija BiH. Kustosica galerije Ivana Udovičić kaže da za oblast umjetnosti uopće nema kriterija: “Ako odete do bilo kojeg ministarstva, reći će vam da je sve transparentno, i da se može provjeriti. E, kriteriji su druga stvar. Slikovito rečeno, scenska umjetnost je plakala nakon što im je otišao ministar (koji je po profesiji glumac), a opera jedva dočekala što je došao njihov čovjek.”

Ivica Šarić, ministar za kulturu i sport Kantona Sarajevo, inače prvak Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, kaže o kriterijima: “Teško je razgovarati o bilo kakvim kriterijima kada nedostaje bilo kakva stručna kritika... Posjećenost predstava je malo opipljivo razmišljanje, jer možete imati populističku predstavu s upitnim dignitetom i možete imati klasičnu predstavu koja ima edukativnu ulogu i koja neće imati tako dobru posjećenost. Čuo sam da je na Skenderiji nedavno gostovao neki Aca, pjevač, da je imao posjećenost, toliko mladih se odavno nije okupilo na jednom mjestu, to ne znači da je uspješan koncert i uspješan menadžer.”

Kako u Federaciji Bosne i Hercegovine, tako i u Republici Srpskoj, zakonska regulativa štiti javne institucije kulture, kao budžetske korisnike, bez obzira kakve rezultate daju i kakve menadžere imaju. Otuda se gorčina osjeća u nezavisnom sektoru, kojem ostaje da se bori međusobno na javnim konkursima za male preostale fondove. Njihovi predstavnici kažu da žele da se dobar menadžment i uspješan rad nagrade, ali ne samo u okviru nezavisnog sektora nego da se preispita opravdanost davanja zagarantovanih suma javnim ustanovama, koje gutaju novac, dok se uspješnija nezavisna stvaralaštva moraju boriti za opstanak i racionalno poslovati.

Haris Pašović: Mislim da je veliki odliv sredstava, to je kao da ložite kod kuće, a svi prozori otvoreni. Ne možemo mi sebi priuštiti da Danis Tanović kao član više filmskih akademija, Jasmila Žbanić, koja je dobitnica priznanja, Dino Mustafić, Šejla Kamerić, Maja Bajević... svake godine s papirićima stoje u redu ispred ministarstva i čekaju da li će nam neko dati deset, dvadeset, trideset hiljada... Nije to poniženje za nas, to je poniženje za ovu zemlju

Mario Lukajić, glumac Gradskog pozorišta “Jazavac” u Banja Luci, umjetničke neprofitne organizacije, kaže da je ovo pozorište bilo na finansijskom izdisaju krajem prošle godine, ali da se ove godine situacija nešto popravila. “Imate Narodno pozorište Republike Srpske, gdje je blizu 100 zaposlenih i gdje je godišnji budžet dva miliona. Oni su imali oko 150 predstava i 30.000 posjetilaca. Imate ‘Jazavac’, koji ima nula budžeta i nula zaposlenih, s preko 90 predstava i 16.000 posjetilaca. Ne predbacujem ništa Narodnom pozorištu i ovo je samo jedan u moru primjera, ali je očigledno da je cijela priča oko kulturekulture u Republici Srpskoj jako nelogična i da nešto pod hitno treba da se mijenja”, smatra Lukajić, koji je do prošle godine bio direktor “Jazavca”.

Ovo pozorište je prva i jedina teatarska kuća iz Bosne i Hercegovine koja je igrala na repertoaru jednog od najvažnijih pozorišta na Broadwayu – u teatru “La MaMa”. U Federaciji BiH najveći dio iz budžeta Kantona Sarajevo namijenjenog za ovu oblast dobija Narodno pozorište Sarajevo – koje ima Operu, Balet i Dramu – 6,3 miliona maraka. Pozorište ima 226 zaposlenih, i samo za njihove plate i doprinose odlazi 4.264.200 maraka. Ipak, direktor Gradimir Gojer kaže da novca uvijek nedostaje za produkciju predstava, pa svake godine mogu napraviti tek dvije do tri premijere Drame, dvije premijere Opere i jednu do dvije premijere Baleta. On kaže da pozorište posluje rentabilno, te da su mu kapaciteti na godišnjem nivou popunjeni do 80 posto sjedišta.

Gojer kaže: “Baletski ansambl je prije rata imao 40 baletana, a sada imamo 20. Sektor drame danas ima 20-ak glumaca, a nekad ih je bilo 50. Naša institucija je doista kadrovski devastirana.”

S druge strane, nezavisna teatarska kompanija “East-West Centar”, na čelu s renomiranim rediteljem Harisom Pašovićem, ima samo pet uposlenih, a za svoju produkciju iz javnih budžeta dobija 10 do 20 posto novca, dok ostatak osiguraju sami. S najnovijom predstavom “Evropa danas” napunjena je sarajevska dvorana Zetra, do posljednjeg mjesta, gledaoci su sjedili i na podu.

Haris Pašović smatra da je potrebno napraviti reformu u kulturi u BiH: “Mislim da je veliki odliv sredstava, to je kao da ložite kod kuće, a svi prozori otvoreni. Ne možemo mi sebi priuštiti da Danis Tanović kao član više filmskih akademija, Jasmila Žbanić, koja je dobitnica priznanja, Dino Mustafić, Šejla Kamerić, Maja Bajević... svake godine s papirićima stoje u redu ispred ministarstva i čekaju da li će nam neko dati deset, dvadeset, trideset hiljada... Nije to poniženje za nas, to je poniženje za ovu zemlju.”

Gojer, iz komfornije pozicije direktora institucije na znatnom budžetu, dodaje: “Nisam vidio da je država uložila neki ozbiljniji iznos u Harisa Pašovića i njegove predstave, niti da je država ozbiljnije uložila, naprimjer, u balet.”

Ne osjećaju se samo u nezavisnom sektoru ugroženima, jer je, zbog rezultata koji se postižu, često nejasno koja od javnih kulturnih institucija zaslužuje da se nagradi više. U Banja Luci, na samo 200 metara od uspješnog Muzeja savremene umjetnosti, čiji je godišnji budžet oko 460.000 maraka, a koji se izdržava sredstvima iz budžeta Vlade Republike Srpske, nalazi se Banski dvor, koji se izdržava iz budžeta Grada Banja Luke, i za koji se često postavlja pitanje umjetničkog kvaliteta programa.

Salmir Kaplan: Ako neko misli da ću biti ministar Salomon, i da ću provoditi apsolutnu pravdu na zemlji, odmah neka zna da to neću moći

Na društvenoj mreži Facebook postoji i grupa pod nazivom “Hoćemo momentalnu smjenu Milorada Petrića”, direktora Banskog dvora, koja trenutno broji 665 članova. Između ostalog, primjedbe se odnose na organizaciju dočeka Nove godine, kada se angažuju folk zvijezde iz susjedne Srbije, te trubači i tamburaši, kada Banski dvor dodatno dobije od Grada u prosjeku po 50.000 maraka. Ta suma je nešto veća od sume odvojene za produkciju ove godine u Muzeju savremene umjetnosti RS-a, koja iznosi 45.000 maraka.

Banski dvor je gradski kulturni centar Banja Luke u kojemu se organizuju književne večeri, koncerti klasične i ozbiljne muzike, kao i likovne izložbe. Institucija se finansira iz gradskog budžeta i za ovu godinu je dobila 1.114.000 maraka. Budžet Banskog dvora premašuje ukupnu cifru budžeta svih gradskih pozorišta.

Krov Banskog dvora prokišnjava, fasada je dotrajala, potrebna je restauracija kompletnog objekta, ali od dodijeljenog novca ove godine će 639.000 maraka otići na plate zaposlenih, kojih ima 37, dok će se za režijske troškove izdvojiti 465.000 maraka. Direktor Milorad Petrić kaže da je ova ustanova od početka ove godine organizovala 58 manifestacija, od čega 37 koncerata, koji su imali 12.600 posjetilaca.

Na optužbe da nerazumno raspolaže sredstvima, on odgovara: “Niko neće ozbiljno da se pozabavi problemom Banskog dvora, nego samo gledaju moju kancelariju u kojoj je namještaj vrbaskog bana Milosavljevića, i govore kako izvodim bijesne gliste i baškarim se u srednjovjekovnom namještaju”.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, jedna od “ničijih” institucija – sa 120 godina tradicije, koji čuva neprocjenjivo blago i koji mora održavati 15.000 kvadrata, te mu samo za struju mjesečno treba 5.000 do 6.000 maraka – dobije od Ministarstva civilnih poslova BiH 850.000 maraka i još 168.000 od Kantona Sarajevo. Godišnje nedostaje oko 350.000 maraka, a direktor Adnan Busuladžić kaže da osigurana sredstva pokrivaju tek sedam od 12 plata, te da je cijeli muzej u opasnosti.

“Sve je istovremeno ugroženo – metal nagriza korozija, tkanine insekti, papir vlaga...,” kaže on. Dok ovaj muzej propada zbog institucionalnih rješenja unutar Bosne i Hercegovine, manji muzeji u Republici Srpskoj imaju osigurano budžetsko finansiranje. “Muzeji u Bijeljini, Trebinju i Banja Luci imaju težinu i značaj, ali te institucije nisu ni približno u rangu Zemaljskog muzeja BiH, i to treba jasno reći...”, dodaje on.

Dok se budžeti za kulturu iz godine u godinu smanjuju, prva briga kantonalnih ministara za kulturu i sport u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, jeste da održe u životu javne institucije kojima su osnivači. Za rad kantonalnih javnih institucija izdvaja se oko 15 miliona maraka, a nešto više od tri miliona moraju zaraditi same. Njihov uspjeh visoko ocjenjuje ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Ivica Šarić.

“U situaciji kada se kultura bori s nedostatnošću sredstava i kadrova, programi koji se nude publici, pozitivne umjetničke kritike i nagrade koje osvajaju na međunarodnim smotrama i rezultati umjetničkog, stručnog i kulturološkog rada predstavljaju izuzetna dostignuća”, dodaje on.

Ivica Šarić: Teško je razgovarati o bilo kakvim kriterijima kada nedostaje bilo kakva stručna kritika... Posjećenost predstava je malo opipljivo razmišljanje, jer možete imati populističku predstavu s upitnim dignitetom i možete imati klasičnu predstavu koja ima edukativnu ulogu i koja neće imati tako dobru posjećenost. Čuo sam da je na Skenderiji nedavno gostovao neki Aca, pjevač, da je imao posjećenost, toliko mladih se odavno nije okupilo na jednom mjestu, to ne znači da je uspješan koncert i uspješan menadžer

Nažalost, sve kulturne institucije trpe manjak novca u budžetima, a uz to je i nemoguće uspostaviti sistem da svi budu zadovoljni, kaže Šarić. Šarić također kaže da ne vidi veliki problem u vezi s iznosom za nezavisnu produkciju, koji je ove godine oko tri miliona maraka. On posebno naglašava da je potpuno neshvatljivo da se porede javne ustanove kulture i nezavisne produkcije. “U javnim institucijama vrlo su jasni pokazatelji njihovog rada, uspješnosti, dok kod nezavisnih produkcija nije uvijek moguće vidjeti pokazatelje uspješnosti”, kaže Šarić.

Većini kulturnih radnika i umjetnika iz nezavisnih udruženja s teritorije Federacije ostaje da se nada novcu iz budžeta Federalnog ministarstva kulture i sporta, koje nije osnivač ni jedne javne ustanove kulture, te novac dodjeljuje za razne kulturne produkcije i manifestacije.

Aktualni ministar kulture i sporta Federacije BiH Salmir Kaplan kaže: “Ako neko misli da ću biti ministar Salomon, i da ću provoditi apsolutnu pravdu na zemlji, odmah neka zna da to neću moći.”

“Uz najbolje namjere prema svim oblastima kulture i umjetnosti u Federaciji BiH, neću moći ispuniti očekivanja da svi budu potpuno zadovoljni. Film je najskuplja umjetnost, koja nas ujedno najbolje predstavlja u svijetu. Naši filmovi su nagrađeni Oscarom, Zlatnim medvjedom, a tu je i Sarajevo Film Festival, najbolji i najveći festival u regionu, priznat u Evropi i svijetu. Sve su to uspjesi veoma značajni za afirmaciju naše države i zato zaslužuju veliku finansijsku podršku Federalnog ministarstva kulture”, smatra Kaplan.

S druge strane, u Republici Srpskoj, u Ministarstvu prosvjete i kulture tvrde da su plate zaposlenih i troškovi javnih ustanova prioritet, dok je iznos koji je ostao za produkcije “nedovoljan”. “Dakle, za plate i materijalne troškove mora biti, a za sadržaj je toliko koliko smo uspjeli obezbijediti u budžetu”, objašnjava pomoćnica ministra kulture Republike Srpske Irena Soldat - Vujanović.

Ona kaže da je svjesna da su ova sredstva nedovoljna za kulturu, ali da je Ministarstvo izuzetno zadovoljno učincima koje postižu javne ustanove kulture: “Ministar je pokušao da ne smanjuje budžet za programe, ali postoje prioriteti, vi ljudima morate da date plate. Ne očekujem da će oni dati pretjerane rezultate, tako da se ti ljudi koji vode institucije ne mogu kriviti i da ne postignu ništa, kada imamo u vidu koliki su im godišnji budžeti.”

Odgovor na neke nedaće moglo bi biti formiranje ministarstva kulture na nivou države, smatraju mnogi u Federaciji BiH, a sarajevski kantonalni ministar, Ivica Šarić vjeruje da se od te ideje ne bi trebalo odustati.

Ali, političke podjele između dva entiteta su takve da formiranje ovog ministarstva nije na vidiku. Otuda se čuju glasovi da se, i u međuvremenu, mora nešto uraditi, prije svega na komunikaciji između predstavnika ministarstava i kulturnih uposlenika, oko gorućih pitanja: kako razvijati unutrašnjost, koja je zapostavljena, regionalno sarađivati, pristupiti EU fondovima, nagraditi dobre menadžere, pravednije raspodijeliti novac.

Za Ljiljanu Labović Marinković, iz Banje Luke, ministarstva se trebaju povezati i omogućiti ustanovama kulture saznanja kako da pristupe evropskim fondovima za kulturu. „Ako već oni ne daju novac, neka omoguće da se dođe do nekog drugog novca“, objašnjava ona.

Za Jasmilu Žbanić bilo bi odlično kada bi se imalo državno ministarstvo zbog ozbiljnije kulturne politike i strategije, većih ulaganja, većih projekata i evropskih fondova, ali bi ona željela, da se i na lokalnom nivou kao i u Federaciji vidi stimulisanje dobrih kadrova i posvećivanje veće pažnje manjim mjestima.

“Situacija u manjim sredinama, pak, pokazuje da se kultura sistematski destimulira. Prije rata, svako selo je imalo kino, predstave su se održavale u domovima kulture, ulagalo se u kulturnoumjetnička društva... Postojala je centralna ideja o tome koliko je kultura važna. Petnaest godina poslije rata [Drugog svjetskog], od ruralne i nepismene, zemlje kakva je bila bivša Jugoslavija, postala je zemlja koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, Oskara za crtani film, žestoku kulturnu industriju. Za 15 godina poslije ovog rata [1992-1995], od zemlje sa visokosofisticiranom kulturom dobili smo ruralnu državu“.

Dok se ne pokrene proces široke javne rasprave, za sada, kao posljednje utočište, kulturi ostaje – optimizam njenih menadžera. “Više od dvije decenije se bavim menadžerskim poslovima u kulturi... Uvijek postoji plan B, i tako do Š. Ja sam vječiti optimista i rukovodstvo kulturnih institucija... treba da zasuče rukave, da radi i da rizikuje!”, zaključuje Ljiljana Labović Mariuković.

(BIRN)