Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Nikada nisam skužio što li lukmiru zovu tako kada je uglavnom ispunjena krastavcima. Najbolja mi je kada malo odstoji u frižideru pa onda u nju umačeš vruć somun sa ćurokotom. Topla hljebna masa u dodiru sa ohlađenim specijalitetom počinje da “cvrči”, a ti je s merakom prinosiš ustima. Topi se pod jezikom i osvaja ukusom koji donosi dah ljeta i nekog  izleta uz brzi, bistri potok, pod gustom krošnjom, u sjeni što prkosi suncu i plusevima.

Jedan moj prijatelj, što je iz fine kuće utekao, ima pravu psovku za one što su zaboravili na staru dobru – ispeci pa reci. On bi na sve to, kao da je znao da će jednog dana biti aktuelno, uzviknuo: - Ma, koji vam je  krastavac!

Ovdje, gdje sam sada, ubi nesnosna žega. Holandija se pretvara u Saharu, bilježi povijesno dugački sušni period. Kiša nije pala više od dva i po mjeseca. Presušuju kanali kojim je izbrazdana niska zemlja i stručnjaci od vode ubiše se kontajući kako  hektolitre dragocjene tekućine presipati iz jednog u drugi sustav za navodnjavanje. Srećom, pa su početkom proteklog stoljeća ogradili more. Od slane, decenijama, pravili slatku beskrajnu pučinu i sada je pumpaju do nemilosti. Pola te vodene mase odlazi u nepregledne gradove mamutskih staklenika, u kojima se, među redovima raznog voća i povrća što se gube u perspektivi ,uglavnom iskazuju radnici iz bratske članice Evropske unije, Poljske. Šljakaju za upola jeftinije od važnih ljudi u klompama. Beru i slažu na hiljade tona plodova kojima je čovjek zagospodario raznim tehničkim uređajima pod vještačkim svjetlom i toplotom. Paradajza, krastavaca, paprika, salata ima i u decembru, januaru, avgustu, septembru. Nema tu godišnjih doba,  prirodnih zakonitosti. Samo na krastavcima ubere se godišnje skoro milijarda eura. Nisam mogao bolju zemlju odabrati za voljenu lukmiru. Imaš najsvježijih krastavaca kad  god poželiš.

Znam, čuo sam nešto o nekoj bakteriji, ali kada sam preživio one “ikare” iz ratnog Sarajeva, nema te “baje” koja mi nešto može. Lijepo svakog vikenda odem na desetak kilometara udaljeni najveći pokriveni bazar u Evropi i baš kao u stambolskoj Kapaličaršiji cjenkam se sa brkatim ljudima oko zerzevata za lukmiru.

Čini mi se da još ni ne priđem tezgi, a već čujem na našem:

- Šta treba, zemljak?

Naučili turski trgovački mangupi sve jezike. Kada  pitam kako znaju da sam  “anamo naš”, odgovaraju  imate velike glave baš kao i mi. Kao da su nam isti preci bili. Nešto mislim, nije nemoguće. Kada su u ovim zadnjim ratovima serijski napadali naše sestre, žene, majke, što to nisu mogli raditi i vijekovima prije. Koliko li je tek naše krvi izmješano, koliko li su tek naši preci tajili, skrivali porodičnu sramotu skrnjavanja časti žena od mrskog nam brkatog janiča.

- Dva kilograma krastavaca!

Raširio oči kao da je ugledao vanzemaljca.

- Hoćete li ponoviti? - uzvraća zbunjeno.
- Krastavce želim. Koliko koštaju?
- Za tebe, zemljače, džaba. Prvi si koji ih kupuješ u zadnjih 30 dana. Jedva uspijevam prodati nešto paradajza i paprika. Od krastavaca bježe k’o ludi.
- Pravo da ti kažem, dragi Turčine, ništa i ne pratim oko te bakterije. Svakog čuda za tri dana. Prepadali su nas onom atomskom centralom u Černobilju, pa preživjesmo. Nedavno japanskom, neki dan pepelom vulkana sa Islanda... Kada bih sve to uzimao za ozbiljno - niti bih jeo, niti pio.

Kod tog gigantskog trgovačkog centra u orijentalnom stilu nikada slobodnog parkinga. Zato, hajdemo busom ćiku. Nosim svoj cekerčić i pitam srednjovječnu gospođu da li je  sjedalo do nje slobodno. Prvo ljubazno klimnu glavom, znatiželjno odmjeri i skoči kao oparena. Šta joj bi? Pogledavaju me zatim saputnici  preko puta. I oni se žurno digoše. Oko mene sve više slobodnih mjesta. Bježe, kao nekada, od crnaca u američkim gradskim prevozima ili, kao sada, kod nas od pripadnika manjinskih naroda što su zalutali u pogrešne entitete.

Neprimjetno pokušavam da otkrijem šta je to na meni što plaši ljude. Znam da sam se tog jutra obrijao. Kosa je cakum-pakum. Mirišem na najnoviji dezodorans. Možda je on?  Jeste da se intenzivnije “čuje”, ali kažu taj je sada ‘in’. Da nije nešto sa novim farmerkama. Da nisam zaboravio etiketu ? Bus se zaustavlja i gospođa, koja me je prva napustila, izlazeći duže zagleda u ono što nosim. Bacim i ja oko i nasmijem se na sav glas, da se čak i vozač okrenuo. Iz cekera mi proviruje nekoliko glava od krastavaca. Onako sjajne, zelene, umjesto da osvajaju ljepotom, zrače panikom. Mogu misliti koliko je dugo ta jadna dama poslije prala ruke, proklinjući neznanca što je vitlao izvorima ešerihije koli.
Čim sam uletio u kuću, uključim TV, kompjuter, internet. Daj da vidimo šta je to toliko opasno sa krastavcima. Što sam više čitao, kao da sam postajao bolesniji. Bio sam kao studenti početnici na medicini. Što su više učili o simptomima raznih bolesti, osjećali su se sve  bolesniji. Da li  baciti krastavce ili postati jedan od one dvije hiljade i nešto zaraženih u nekoliko država Evrope? Počeo me i stomak boljeti… Otvaram neku od stranica najtiražnijeg holandskog dnevnika “De  Telegraaf”, kad tamo  anketa na temu: da li se usuđujete jesti krastavce? Za učesnike ankete  nekoliko nagrada u vidu najnovijih mercedesa. Napet sam od ruskog ruleta sa krastavcima. Lukmira ili život? Da li sam već fasovao bajnu bakteriju, koliko će inkubacija trajati? Kažu, oko  desetak dana.

Dok su oko mene danima umirali od straha, ja sam veselo nekoliko puta smazao porcijice božanstvene lukmire. Uvijek je pripremam sa nekoliko komadića mladog luka i koliko hoćeš na pljoske isjeckanih krastavaca,sve zalijevano punomasnim jogurtom. Znam, neki će reći nije to prava lukmira, to ti je krastavac salata. Nije važno, za mene nema bolje.

I dok privodim kraju ovaj svoj nekrolog o životu, kojem je glave došao krastavac, pobjedonosno javljaju da je i Švabo-babo konačno priznao da ešerihija koli nije stigla preko meni najdražeg povrća iz Španije ili Holandije. Nakon toga, kao razjareni bikovi skočili iz zemlje sve rjeđih korida i traže stotine miliona eura odštete od brzopletog  Berlina. Kažu da i Rusija ponovo otvara granice do skora nepoželjnoj  evropskoj “zelenjavi”.

Prije kojeg dana sada već do daske zbunjeni Nijemci, koji su se nekada ponosili pedantnošću i organizacijom, poslije krastavaca, paradajza, salate i drugog povrća, okriviše mahune mladog graha. Kao ešerihiju je donio pasulj. Strah me je šta će reći sutra, zato bolje i da ne čitam. Jer lukmiru mi niko ne može, da izvinite na izrazu, ogaditi.

Jedan moj prijatelj, što je iz fine kuće utekao, ima pravu psovku za one što su zaboravili na staru dobru – ispeci pa reci. On bi na sve to, kao da je znao da će jednog dana biti aktuelno, uzviknuo:

- Ma, koji vam je  krastavac!

(DEPO PORTAL)