Sarajevski pisac koji se proslavio kao scenarist filmova 'Sjećaš li se Dolly Bell' i 'Otac na službenom putu' govori o Bosni nakon rata, političkom angažmanu, bijegu u provinciju i radu na autobiografiji

“Kad bi Bog imao smisao za pravdu, učinio bi da odnekud dobijem neke velike pare, pa da se nakon 50 godina bavljenja malo ozbiljnije - posvetim književnosti. Sve ovo dosad ispada kao neki amaterizam”, govori u šali Abdulah Sidran, sarajevski pjesnik, pisac i scenarist, koji se početkom 80-ih proslavio kao autor scenarija za najbolje filmove Emira Kusturice “Sjećaš li se Dolly Bell?” i “Otac na službenom putu”.

Iako, kako kaže, dijabetičar s tri bypassa, Sidran je prošlog tjedna nakratko boravio u Zagrebu kako bi predstavio svoju prvu knjigu tiskanu u Hrvatskoj nakon ranih 70-ih, kad mu je u Zagrebu objavljena knjiga poetskih proza “Potukač”. Sada je to knjiga “Partizansko groblje” u izdanju Naklade Ljevak, za koju je pjesnik i prevoditelj Sinan Gudžević, Sidranov dugogodišnji prijatelj, napravio izbor najreprezentativnijih njegovih pjesama.

Za Sidrana je to vrlo važan događaj jer smatra da ga mlađe generacije u Hrvatskoj slabo poznaju kao pjesnika, a u Hrvatskoj mu, nakon objavljivanja knjige poezije, slijedi još važnija stvar – na jesen će, također u Nakladi Ljevak, biti objavljena njegova romansirana autobiografija “Otkup sirove kože”.

Već nekoliko godina živite u u selu kod Goražda. Jeste li zbog sukoba s dijelom sarajevskih intelektualaca napustili Sarajevo? Navodno ste jednom izjavili da biste, da živite u Sarajevu, nekoga ubili.

Moramo to uzeti metaforički. Hiljadu je razloga zbog kojih bi svaki normalan čovjek u oznijim godinama poželio da se skloni u neku tišinu i samoću. Postane teško disati sti zrak s dvoličnjacima i ignorantima. Ako već, njihovom zaslugom živim u poniženju, hajde onda da se barem ne susrećemo. Nemam više snage ni da šaljem ni da primam lažne osmijehe, niti da izgovaram kurtoazne rečenice. Dopuštam da se sve ovo što pričam može podvesti pod jedno: starost i bolest.

Kako doživljavate Sarajevo danas?

Kakvo je da je, današnje Sarajevo je - rezultat. Možda je moglo biti i puno gore, kroz kakav je pakao prošlo. Nije ni pošteno ni pravdeno prigovarati mu ono što nije njegova krivnja. Stotinu i pedeset hiljada sarajevskih i okolosarajevskih Srba nisu otjerali Bošnjaci, nego su otišli sami, odvela ih Miloševićeva politika, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

Oni su Miloševiću bili potrebni da njima popuni ispražnjene i genocidirane gradove istočne Bosne i Podrinja.

U Sarajevu su vam zamjerali i što ste protestirali zbog preglasnih zvučnika na sarajevskim džamijama?

Jesam, ali tu nema lijeka. Glasnoća od 120 decibela nema nikakav religijski smisao. Kad su pokraj zgrade u kojoj stanujem napravili novu džamiju, sa zvučnicima u visini mojih prozora, pet puta dnevno na kuhinjskim policama doslovce su se tresli tanjuri. U definiciji decibela, mjera za snagu zvuka, donja granica se određuje kao 'granica čujnosti', a gornja kao 'granica bola'. Mene je to istinski, strahovito boljelo, nisam to mogao podnositi. Vi ste u Zagrebu, primjera radi, donijeli uredbu da se crkena zvona ne čuju nakon 23 sata navečer do 7 ujutro. Ima mnogo primjera kako se u civiliziranim društvima uređuju te stvari. U Frankfurtu su odlukom najviše sudsk instance crkvene vlasti birale: ili će stišati zvonjavu, ili platiti akustičke troškove za svaki stan čiji korisnik smatra da mu glasnoća remeti privatni život. Ni vjerske n svjetovne sarajevske vlasti ne pomišljaju da na tome porade, a onoga koji o tome javno govori proglašavaju islamofobom i tu priča završava.

Nacional/DEPO PORTAL/a.k.