Piše: Esad Duraković

... ono se borilo za laičku državu, za dobrobit svih vjera u njoj i svih njenih patriotski orijentiranih naroda i građana, a ne samo bošnjačkoga. Ovakvo obrazloženje odličja i izbor laureata predstavlja fatalnu pogrešku u vezi sa preocjenjivanjem i ideološko-političkim situiranjem borbe koju je vodilo Predsjedništvo", napisao je akademik Esad Duraković u tekstu "Kontroverze oko gazije", objavljenom u Oslobođenju.

No, u brojnim reakcijama, najčešće kritike usmjerene su na semantičko značenje pojma gazija. Donosimo odgovor akademika Durakovića Mehmedaliji Hadžiću

Nemam običaj baviti se osvrtima na moje tekstove, ali ovaj put činim jedan od rijetkih izuzetaka, jer je Mehmedalija Hadžić (potpisnik teksta "Još o gazijinom semantičkom vrelu", Oslobođenje, 31. maja 2011.) iz moje generacije u srednjoj školi pa me veže sentiment za njega i obuzima me žaljenje što se odvažio da javno demonstrira temeljno nepoznavanje arapske leksike i semantike, naučničke metodologije, konzistentnosti i ljudske korektnosti, logičnog promišljanja općenito. Ne sjećam se kada sam pročitao tako haotičan i tendenciozan tekst, kao što je ovaj Hadžićev.

U prvom pasusu, čak u prvoj rečenici, Hadžić veli kako Esad Duraković "preispituje legitimitet davanja, pravdanja i primanja priznanja Alem bosanskog gazije". Već i ovaj niz - "davanje, pravdanje i primanje priznanja" - rječito govori o autorovoj stilskoj i logičkoj smetenosti, nastranu to što ja uopće nisam pisao o nekakvom legitimitetu.

Hadžić koristi prejake riječi u vezi s mojim tekstom koji nije bio emocionalan, pa mi tako na više mjesta imputira krivotvorenje. Pri tome on vrši nevjerovatan falsifikat, izjavljujući da nije tačna moja tvrdnja o negativnim sadržajima semantičkog vrela GZW iz koga je izveden i oblik GAZIJA. Temeljeći svoj tekst na toj tvrdnji, Hadžić ne navodi čak ni jedno pozitivno značenje pojma GAZIJA, odnosno - on ne prinosi baš ni jedan argument u prilog svojim krajnje proizvoljnim kvalifikacijama. Hadžićev falsifikat je naprosto šokantan, jer upravo u rječnicima na koje se poziva postoji obilje negativnih značenja koja sam naveo; neka čitaoci provjere i naš, svima dostupni i pouzdani "Arapsko-bosanski rječnik" Teufika Muftića. Hadžić piše, obmanjujući javnost: "Nema nijednog relevantnog rječnika koji bi potvrdio to što piše Esad Duraković", a ja velim njemu i javnosti: Svi relevantni rječnici potvrđuju moje navode, pa tako pod korijenom GZW i naš eminentni Muftić u "Arapsko-bosanskom rječniku" (El-Kalem, izd. 3., str. 1059.) navodi prva a to znači i najfrekventnija značenja ove trilitere od koje je nastao oblik GAZIJA: izvršiti pohod na, izvršiti prijepad na, zaratiti protiv, navaliti, napasti na, provaliti, upasti u, osvojiti, zauzeti, zaposjesti...

Neka javnost ocijeni ko je obmanjuje i ko to krivotvori!

Tek potom Hadžić posrće po svojoj logičkoj šikari: u tekstu obojenom snažnim tonovima afektivnoga, on veli, među ostalim, kako je moj cilj "OGADITI pojam gazija", pa dodaje kako je to "UVREDLJIVO za bosansku javnost" itd. (isticanja: E. D.). On tako vrši emocionalnu i ideološku pripremu javnosti i za situiranje Gazi Husrev-bega koga vezuje za "samu simboličku jezgru kulturnog identiteta bošnjačkih muslimana". Tako je Hadžić doteturao od reisovog odlikovanja do Husrev-begovih hajrata i kulturalnog identiteta, vođen mutnim svjetlom svojih emocija i frapantnim falsifikatima, u potpunosti zanemarujući  najvažnije - kontekst u kome se smješta "Alem bosanskog gazije".

U tome je temeljna razlika između mene i Hadžića: on razmišlja prizemno i haotično, posmatra kroz ideološke demire, i zato nikada nije uspio dosegnuti svjetlost i bistrinu naučne metodologije, niti nepristrasnost. Za hajrate Husrev-bega imam najviše poštovanje; završio sam njegovu Medresu, na šta sam ponosan, ali kao znanstvenik ne mogu, poput Hadžića, falsificirati činjenicu da je, objektivno, Gazi Husrev-beg bio eksponent i osvajač u ime jedne velike imperije; o tome sam jasno pisao. No, Hadžić koristi i tu vrstu falsifikata - "navlačeći" javnost NA EMOCIJE prema Gazi Husrev-begu, on bi htio diskreditirati i mene i lingvistiku, nauku općenito. Stvari se ne mogu vidjeti valjano ako se posmatraju samo iznutra (pogotovu one ideološke naravi), već je nužno, u nauci, posmatrati ih u kontekstima i u relacijama: gazija je - iz perspektive Osmanskog carstva - bio pozitivan, ali je nužno zapitati se kako je on izgledao, šta je predstavljao posmatran s druge strane - iz onovremene kršćanske Evrope. Uostalom, šta taj pojam implicira i konotira u kontekstu današnjice - kada ga vjerski vođa dodjeljuje kao priznanje političkom lideru, čak čelnom čovjeku DRŽAVE i vojnom komandantu: nije li to krivotvorenje naše stvarnosti i prizivanje novih osvajanja nalik na ona Husrev-begova?! Pojmovi preneseni u druge kontekste čine čuda: danas u BiH ne mogu postojati gazije, jer je ovo drugo vrijeme i drugi svijet, sasvim su različiti konteksti i konstelacije, a to razmetanje gazijama po BiH - danas i ovdje - suštinski je autodestrukcija, politički suicid; to je tragičan sukob sa idejom današnjeg bosanstva koje je apsolutni uslov opstanka države a time i Bošnjaka i muslimana u njoj. To Hadžić ne shvaća, na veliku žalost,  pa pokušava podmetnuti čitaocima da sam ja protiv Husrev-bega, "kulturnog identiteta bošnjačkih muslimana" i sl. Hadžić mi podmeće, između ostaloga, "pridruživanje onima koji promiču i štite konstruiranje historija diskontinuiteta i muslimana kao povijesnog viška", a zapravo je Hadžićeva verbalna akcija u prilog dodjeljivanju odlikovanja o kome je riječ - sve to u kontekstu aktualne bosanskohercegovačke stvarnosti - krajnje opasno diskontinuiranje i fragmentiranje naše stvarnosti, koje vodi ka sudbinskom rastakanju državne zajednice i svođenju muslimana u BiH u gabarite folklorne vjerske zajednice, bez političkog subjektiviteta.

Krivotvorenje u Hadžićevom tekstu ogleda se i u tome - čak naročito u tome - što on i ne spominje glavnu tezu moga teksta, jer Hadžić pripada onom začaranom krugu ljudi u muslimanskom svijetu, koji imaju usavršenu sposobnost da se, stotinama godina, bave efemernim stvarima, povijesno-jalovo, ne videći šumu od drveća, pa tako deformiraju vlastitu stvarnost i osujećuju svoju budućnost. Naime, glavna tema moga teksta bilo je ono o čemu Hadžić ne smije ili ne umije govoriti (u svakom slučaju, sam sebe time diskvalificira): uručenje priznanja "bosanski gazija" članu ratnog (sekularnog i višenacionalnog) Predsjedništva BiH, i to od strane jednog VJERSKOG čelnika, pa je na taj način istaknut anahronizam toga čina u mnoštvu aspekata, politički monstruozna konstrukcija i nemjerljiva šteta, kakva je i ona da je odlikovani ratni član Predsjedništva BiH, eksplicite, kao vrhovni komandant, bio GAZIJA i Jovanu Divjaku, i Stjepanu Šiberu, i mnogim drugima, a gazija je bio - po toj logici, i neka mi se ne zamjeri! - i Stjepan Kljuić, i Mirko Pejanović, dabome i Tatjana Ljuić-Mijatović te drugi vrli članovi ratnog Predsjedništva BiH.

Kakve nesuvislosti i kakva krivotvorenja! Kako su to opasne antibosanske i antibošnjačke konstrukcije!

Moram zaključiti, s mnogo gorčine i zebnje: agresija na BiH - s njenih istočnih i zapadnih granica - nije uspjela uništiti BiH, ali se silno plašim da će joj dohakati sami Bošnjaci, naročito NEKI muslimani među njima;  dohakat  će joj upravo svojim neukim, krivim poimanjem islama i u ime njega.

ŠUMA I DRVEĆE

Hadžić pripada onom začaranom krugu ljudi u muslimanskom svijetu, koji imaju usavršenu sposobnost da se, stotinama godina, bave efemernim stvarima, povijesno-jalovo, ne videći šumu od drveća, pa tako deformiraju vlastitu stvarnost i osujećuju svoju budućnost. Naime, glavna tema moga teksta bilo je ono o čemu Hadžić ne smije ili ne umije govoriti (u svakom slučaju, sam sebe time diskvalificira): uručenje priznanja "bosanski gazija" članu ratnog (sekularnog i višenacionalnog) Predsjedništva BiH, i to od strane jednog VJERSKOG čelnika

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.