Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Sjedim kod prijatelja Evana koji mi je glavu probio pričama o čudu trodimenzionalne televizije. Pred nama je najnoviji japanski produkt što već unosi revoluciju u domove. Svakog trenutka treba da započne prvi direktni TV prenos u 3D tehnici jedne nogometne utakmice. I to kakve tekme - Manchestera i Barcelone. S uzbuđenjem, kao kada sam prvi put vidio mali ekran u crno-bijeloj boji, stavljam specijalne naočale za gledanje, čini mi se, mamutskog digitalnog zida, grozničavo se pitajući u čemu je tajna te tehnike u tri dimenzije. Nije trebalo mnogo pa da se gotovo uplašim. Messi je poletio prema mom licu, silovito zapucao loptu. Proletjela je tik pored mojih ušiju.

Ponovo sam stavio specijalne naočale za 3D televizju, ali više nije bilo onog početnog uzbuđenja. Gledao sam ali nisam vidio Mesijeve i Runijeve majstorije. Golmanske laste neuništivog letećeg Holanđanina Erwina van der Sara, koji je u 40-toj godini posljednji put branio svoju mrežu. Nema uživanja u nogometu kada ti misli počnu lutati...

Još uzbudljivije je bilo kada su na poluvremenu prikazivali sekvence tcunamija, što je prije nekoliko godina poharao obale Indijskog okeana. Već sam vidio kako me valovi nose, osjetio da sam mokar od glave do pete. Ponestajalo mi je zraka. Brže bolje skinuo sam naočale i duboko udahnuo sretan što je sve bila imaginacija posljednje generacije TV prijemnika. S novim tehnološkim iskustvom, ponesen veličinom ljudskog uma tek nakon petog ili šestog zvonjenja shvatio sam da je moj mobilni poludio od skakutanja na trileru.
                
 - Dobro veče, Paul, slaviš li? – čujem kako neko lomi jezik na našim riječima. U trenu shvatim da je to drugar Pit koji godinama samo sanja Kiseljak kod Sarajeva. Bio je tamo kao holandski “plavac” u godinama ratnim. Zaljubio se u brda i doline, zelenilo. U najružnijem ratu s kraja drugog milenijuma vidio je samo ljepotu Bosne. Boravio je kod nas od ‘93. pa sve do  kojeg dana pred Srebrenicu. Tvrdio  je bezbroj puta da se izvukao u posljednjem trenutku. Čeznju za Bosnom kao da liječi našim razgovorima. Čak mu ponekada dajem časove iz maternjeg mi jezika, na onoj prijeratnoj varijanti koju jedino znam. Umirem od smijeha kada  ga mučim sa namjerno zadanim riječima u kojima je mnogo slova nj ili lj. Oduševljen je onim našim – piši kako govoris, ili govoriš kako pišeš. Poznaje mnogo jezika, ali, kaže, nikada nije naišao na jednostavnije i genijalnije rješenje…

- Slavim, kako da ne. Em, odlična utakmica, em odlična trpeza, hladno vino, pivo i TV iz naučne fantastike…
- Nisam mislio na to, nego slaviš li zbog onog hapšenja?
- Kojeg? Gotovo sam zaboravio na to!
- Ja već dvije noći ne spavam od uzbuđenja – nastavlja  rafalno na holandskom. – Znaš li  koliko nam je to važno?
- Nemoj se ljutiti, ali kako to može biti važnije vama, nego nama?
- Kako da ne – ovim ćemo spasiti našu vojničku čast.
- Govorili smo već ranije o tome i  mislim da vam tu spasa nema.
- Javio se čak i naš komandant, pukovnik Karammans, koji kaže da mu je drago da je Mladić konačno uhvaćen – ide dalje s pričom, ne reagujući na moje riječi.
-  Onaj hrabri  brkati oficir, koji je drhteći promucao da je on samo pijanista i da se u pijanistu ne puca. Umislio da je u nekom kaubojskom salonu divljeg zapada.
- Dobro, šta je mogao drugo reći? Bilo nas je nešto više od stotinjak, bepomoćni do kraja pred silnom vojskom koja je nezaustavljivo jurišala.
- Ali vi ste bili međunarodni zaštitnici desetina hiljada jadnih izbjeglica. Vjerovali su vam, nadali se da ih nećete napustiti, izdati. Ponekad pomislim kao da ste jedva čekali da ih predate i što prije se povučete u bazu u Zagrebu.
- Nismo mi njih izdali, nego nismo dobili obećanu podršku naših vojnih saveznika. Ruke su nam bile vezane.
- Hej, Pit, ne ljuti se počinje drugo poluvrijeme. Možemo li se čuti poslije?
- OK, zovem te!

Ima ideja da ga tamo dočekamo poredani u stroju, simbolično pokazujući kako je naš vojnički obraz time spašen. - Kako to misliš? - Pa, uhvaćen je, ide u zatvor. Odslužiti zasluženu kaznu. - Ma, kakav zatvor, ode ti on, prijatelju dragi, na liječenje u Scheveningen. To ti je hotel sa pet zvjezdica među kaznionicama!

Ponovo sam stavio specijalne naočale za 3D televizju, ali više nije bilo onog početnog uzbuđenja. Gledao sam ali nisam vidio Mesijeve i Runijeve majstorije. Golmanske laste neuništivog letećeg Holanđanina Erwina van der Sara, koji je u 40-toj godini posljednji put branio svoju mrežu. Nema uživanja u nogometu kada ti misli počnu lutati. Prisjetio sam se i jučerašnjeg redovnog sistematskog pregleda. Dočekao me čovjek u bijelom i bez po muke izgovorio za njih teško prezime.
                  
-  Nisam pogriješio? – ljubazno je upitao.
-  Rekli ste tako dobro kao da ste naš.
-  Moram vam priznati da cijeli dan treniram slušajući sve ono o vašem zločincu Mladiću. Čudno, svi imate to isto ‘ić’ na kraju prezimena. Eto, recimo, Mladić, Milošević, Karadžić. Šta vam to znači?
-  Slično kao kod vas ono Van, Der. Sjećam se vašeg političara Van der Bruka, što je pokušavao da zaustavi rat kod nas.
                
Ja, bilo je već i prvih javljanja holandskih reportera ispred željezne kapije zatvora u Scheveningenu, direktno u programe najgledanijih političkih emisija. Jedna od voditeljica glavnog TV dnevnika u 20 sati, što ga prate milioni gledalaca, kao da je jedva dočekala kraj raportiranja s lica mjesta, pa da ovako komentariše:
                   
- Sigurno ste primijetili da u Scheveningenu pada kiša. Da li je najveća suša u istoriji Holandija na izmaku?!
                   
Ma, kakav zločinac i zatvor, važne su padavine za nisku zemlju, čiji su mamutski zemljani nasipi počeli pucati od žege što mjesecima ne prestaje.
                   
Veličanstveni susret nogometnih divova na londonskom Vembliju se završio. Umorno skidam naočale i glumim oduševljenje oko čari trodimenzionalne televizije pred domaćinom kojeg je ta zabavna spravica stajala nekoliko hiljada eura. Jedva čekam kada će me Pit, “Bosanac iz Kiseljaka”, nazvati. Osjećam da sam bio grub u poluvremenu. Da nam se prijateljstvo ne završi crvenim kartonom. Telefončić skakuće, eto mi stručnjaka za “lj” i “nj”.
                  
-  Kakva  utakmica! –  započinjem jaranski.
-  Nisam ti fan nogometa. Dok si ti gledao, ja sam razgovarao sa drugovima, “plavcima” iz  Bosne. Neko je predložio da, kao nekada, na smjenu stražarimo, ali sada uz TV, radio ili internet. Moramo doznati kada Mladić stiže u Hag.
- Što vam je to važno?
- Ima ideja da ga tamo dočekamo poredani u stroju, simbolično pokazujući kako je naš vojnički obraz time spašen.
- Kako to misliš?
- Pa, uhvaćen je, ide u zatvor. Odslužiti zasluženu kaznu.
- Ma, kakav zatvor, ode ti on, prijatelju dragi, na liječenje u Scheveningen. To ti je hotel sa pet zvjezdica među kaznionicama!