Mladićev dnevnik prati tok događaja koji se odvijaju 1995. godine, u vrijeme pada Srebrenice, Bihaća, Republike Srpske Krajine, „Oluje”, „Bljeska”, Miloševićevog podizanja embarga bosanskim Srbima, piše srbijanski Blic.

To je vrijeme i podizanja optužnice za genocid protiv Mladića. A sve se obavlja u predvečerje Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan višegodišnji rat u Bosni.

Tog 5. februara 1995. godine Mladić bilježi svoj susret u beogradskom hotelu „Moskva” sa Brankom Tupanjcem, jednim od najbogatijih Srba u emigraciji.

Tupanjac se obraća Mladiću i kaže:

- Nismo mi dobili rat, tek treba da ga dobijemo. Težak sam 170 miliona dolara, ali to je u nekretninama.

A onda Mladić bilježi:

- Ja: Sve je bolje nego ginuti, ali moramo vidjeti koja je linija.

- Tupanjac: Ja sam mislio Neretva, čitava Krajina, BiH čitava naša, s tim da se oni prošire na Glamoču i Grahovu. Neka imamo koridor širi da dobijemo deo Slavonije, Foču, Goražde, a da damo RSK.

- Ovo je trgovina! Ko bi ovo mogao prihvatiti? Vjerovatno su ovo opcije SAD.

Pod nazivom „Razgovor sa profesorom Miljkovićem” Mladić zapisuje 7. februara 1995. godine.

- Profesor: moramo napraviti svoju državu, ali je ne možete praviti na 49 odsto. Miloševiću ne odgovara jedinstvena država jer bi izgubio većinu u parlamentu.
 
U dijelovima dnevnika Ratka Mladića ima nekoliko detalja koji su važni za razjašnjenje okolnosti pod kojima je i zbog kojih je za svega nekoliko dana pala Republika Srpska Krajina, piše Blic.

Riječ je o ideji „preseljenja naroda” i o ratnom planu da se žrtvuje RSK u zamjenu za političke i teritorijalne ciljeve u BiH.
 
Preseljenje naroda koje spominje Mladić („Ja sam rekao da se povuku granice, da se preseli narod…”) prvi put je spomenuto kao zvanična ideja za rješenje sukoba u Hrvatskoj poslije susreta tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika SRJ Dobrice Ćosića u Ženevi, oktobra 1992. Upotrebljen je termin „humano preseljenje stanovništva”.

Poslije toga „preseljenje stanovništva” više nije zvanično spominjano. Ima ozbiljnih indicija da je ova ideja začeta u razgovorima Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu (krajem marta 1991).
 
Njihov cilj je bio da podjele BiH, pri čemu bi RSK bila samo moneta za potkusurivanje. Iz Mladićevog dnevnika se vidi da je ova opcija bila aktuelna i početkom 1995. godine.
 
Rasplet događaja na ratištu je potvrdio prethodni „plan”. Hrvatskoj vojsci je prepuštena inicijativa u jugozapadnom dijelu RS, gde su Srbi činili 90 odsto stanovništva (Hrvati su ušli u Bosansko Grahovo i krenuli na Drvar, a sa sjevera Muslimani iz bihaćke enklave na Bosanski Petrovac). Knin se našao u okruženju.
 
U međuvremenu je izgubljeno područje nekadašnje Zapadne Slavonije, a da Vojska RS pod Mladićevom komandom nije na bilo koji način pružila pomoć Srbima iz Okučana. I dok su Hrvati opkoljavali Knin, Mladić prebacuje ratno težište na istok BiH (Goražde, Žepa, Srebrenica).
 
Epilog je poznat. Blic piše da i danas mnogi tvrde da je glavni uzrok pada Krajine i velikog egzodusa Srba to što vođstvo u Kninu (predsjednik RSK Mile Martić) nije prihvatilo plan Z-4.

Ratko Mladić se u dnevnicima bavi i analizom državnog rukovodstva RS pred kraj rata u BiH. "U državnom rukovodstvu došlo je do rascjepa, razdvajanja. Karadžić se drži vojske, Koljević bi sve dao da mediji daju vijesti o njemu kako je kooperativan, on sve daje, a ništa neće da traži od UN. Biljana je slobodan lovac koga niko ne ferma u rukovodstvu."

(Blic/md)