"Mladima ne treba ništa objašnjavati. Jer svako objašnjenje je zapravo krivo. Odnosno, u svim tim objašnjenjima koja oni danas slušaju – a čuju objašnjenja sa srpske strane, objašnjenja sa hrvatske strane, iz Bosne, sa Kosova – svako ima svoju istinu.

Čuće taj mladi svijet objašnjenje i od nas defetista, nas disidenata, mirotvoraca i opet je to jedna od istina. Svoju istinu mladi će već pronaći sami, kroz život, muziku, književnost i kroz seks"

Da li čovjeka poput ovog koga igrate u filmu možete prepoznati u ljudima s kojim se srećete?

Mogu ga prepoznati. Često se sjetim nekih ljudi iz moje generacije, prijatelja, koji kažu: "Što sam to onda mislio i zašto sam to radio? Sada sam tu, pred kraj svog života zrelog i moram pogledati istini u oči, moram reći što je istina i moram uraditi nešto kako treba." To je velika šansa za ove naše prostore.

Vi ste aktivno učestvovali u pokušajima da se spriječi rat u bivšoj Jugoslaviji. Da li sada osjećate neku vrstu satisfakcije kada su mnoge ratne vođe postali lica sa potjernica?

Znate što, teško je meni govoriti o ovim stvarima. Bilo je vrijeme kada mi je bilo teško; kada sam bio sretan što sam uopće živ. Bilo je vrijeme, poslije mojih antiratnih istupa u Sarajevu, kada me taksista u Beogradu nije htio povesti. Bilo je vrijeme kada me u Zagrebu mnogi ljudi nisu htjeli pozdraviti na ulici. Bilo je vrijeme kada sam bio sretan što sam uopće u mogućnosti da dođem na prostore svojih zemalja, svojih gradova – u Beograd, u Zagreb – da mogu otići na more u Dalmaciju, normalno prolaziti ulicom... Jer ja sam uporno hodao svim tim gradovima, kroz sve te krajeve, svjestan da ništa nisam loše uradio time što se nisam slagao sa jednoumnom idejom koja je mislila samo na svoju naciju i što se nisam slagao sa svim onim što se događalo u tim vremenima i na tim prostorima.

Međutim, sada kada su došle promjene, lijepo je, divno je, osjećam se super... Kada hodam Beogradom i ponovo idem u svoje restorane ljudi mi se javljaju, udaraju me po ramenu, slikaju se sa mnom... Tako je i u Zagrebu, tako je svugdje. Među ljudima popuštaju te nacionalne tenzije i te napetosti. Gledam i kako se najogorčeniji i najgorljiviji – ne govorim u odnosu prema meni, nego jedni prema drugima – hlade i kako popuštaju. To me čini sretnim i ispunjava optimizmom da će ovi narodi ipak moći između sebe razgovarati kao ljudi.

Vreme/DEPO PORTAL/a.k.