FOTO: www.zlinfest.cz

"Danas se prave filmovi koje niko ne može da shvati i koji su namijenjeni festivalima, a ne širokoj publici", smatra Jakubisko.

On je nedavno prisustvovao "Danima slovačkog filma" u Banjaluci, gdje je predstavio svoja dva filma, a koje je otvorio njegov film "Gospođa Batori" iz 2008. godine, kojim se Jakubisko vratio u svijet sedme umjetnosti.

Trenutno živi u Pragu, gdje predaje na poznatoj filmskoj akademiji FAMU. Za "Nezavisne" je pričao o novom filmu, periodu cenzure u bivšoj Čehoslovačkoj i razlikama između češke i slovačke kinematografije.

NN: Zbog čega ste u filmu "Gospođa Batori" izokrenuli mit i legendu o najokrutnijoj ženi ubici i prikazali je kao nevinu?

JAKUBISKO: Podrazumijeva se da je gospođa Batori prema Ginisovoj knjizi rekorda jedan od najvećih ubica, ali bih rekao da je to legenda, kao i to da se kupala u krvi mladih žena. Htio sam da snimim film na osnovu činjenica, ali ništa nije ostalo, sve je njeno uništeno. Sanduk u kojem je trebalo da bude sahranjena je prazan, tako bi se moglo reći da je ona fiktivno lice. Postoji samo nekoliko pisama koje je napisala i koja su iza nje ostala. Kada sam istraživao činjenice ustvrdio sam da je ona u stvari žrtva političkih intriga. Pripadala joj je trećina Ugarske i kada je izgubila zaštitnika svi su se okrenuli protiv nje i željeli su njenu imovinu.

NN: Film je vizuelno raskošan i vjerovatno je koštao mnogo novca. Koliko je teško bilo sakupiti novac?

JAKUBISKO: Studirao sam grafiku i fotografiju i kod mene je slikovitost dominatna. Slike koje Karavađo u filmu slika niko nije znao da naslika kako sam ja želio, tako da sam sve stvari slikao sam. Danas imam mnogo izložbi. To sve jako mnogo košta i ja sam srećan što se mogu posvetiti umjetnosti. Uvijek sam radio najskuplje filmove. Napisati scenario nije teško i nije umjetnost, kao nabaviti veliki novac, posebno za filmove gdje se svaki rekvizit mora proizvesti.

NN: Vaša žena Deana je glumica i glumila je u dosta vaših filmova. Da li ima loših komentara zbog toga?

JAKUBISKO: To se uvijek dešava. Moja žena, glumica, koja je godinama glumila u Narodnom pozorištu, ima talenat i to je pokazala i u ovom filmu, gdje joj nisam dao glavnu ulogu i gdje nije bila lijepa već je glumila vješticu. Njenu ulogu je odbila američka glumica, a pošto ona priča dobro engleski jezik dao sam je njoj. Tu ulogu niko osim nje ne bi mogao dobro odigrati. Koproducenti su bili Englezi i oni su bili zadovoljni njom.

NN: Snimali ste filmove u bivšoj Čehoslovačkoj kada je bila jako zastupljena cenzura. Kako vam je tada bilo raditi?

JAKUBISKO: Tada sam snimio najviše zabranjenih filmova, koji su zalijepljeni trakom ostavljani u trezor. Kada je ministar unutrašnjih poslova pogledao film javio je ministru kulture šta mu se ne sviđa, tako da je bio paradoks da su moji filmovi zbližavali ova dva ministarstva. Oficijalni cenzor je gledao film i određivao šta je podobno, a mi smo sjedili s njim i smijali se i pokušali uticati da ne izbaci neke dijelove. Kada je odlučio, stavio je svoj potpis i određeni dijelovi su morali biti isječeni. Kada mi je rekao da moram izbaciti jedan dio, a ja nisam hito pristati, rekao mi je da je oženjen i da ima djecu te da je bolje da to uradim da mu ne pravim probleme. Doživio sam i svojih 15 minuta češkog novog talasa. To je bio period simbolizma i sakrivenih znakova. Oficijalna cenzura je bila otkazana i došlo je do psihičke cenzure. Svi su počeli da prave takve filmove sa simbolima i sa razlogom i bez njega. Poslije, kada je došla Rusija, ponovo je došlo do zabrana. Snimio sam film u kojem dvije časne sestre vuku magarca obojenog u crveno i naišlo je na nerazumijevanje. Tada sam bio na vrhuncu fizičke snage i bio sam izbačen iz svijeta igranog filma. Jedno vrijeme sam radio kratki film, tako da su mi ostavili male tračnice da se mogu igrati vozom. Moj najbolji prijatelj režiser Elijaš Haveta takvu vrstu pritiska nije mogao da preživi i izvršio je samoubistvo.

NN: Kada su se Češka i Slovačka odvojile, Češka je više afirmisana u svijetu filma. Koje su razlike i sličnosti u češkoj i slovačkoj kinematografiji danas?

JAKUBISKO: Često govorim da je razlika između češke i slovačke glume ta da češki glumci igraju kao da ne igraju, poput američkih glumaca, a slovački glumci igraju kao da su pijani. Ali, to je više danas kao šala. U Češkoj je nastao film tridesetih godina, u Slovačkoj malo ranije, ali se dešavalo da se u Slovačkoj nekoliko godina ne snimi nijedan film. Poslovni ljudi nisu toliko vjerovali umjetnosti i filmu, dok se sada situacija mijenja. Slovačka kinematografija je napravila grantove i odjednom se snima mnogo filmova, dok češka kinematografija pada. Prave se filmovi koje niko ne može da shvati i koji su namijenjeni festivalima, a ne širokoj publici. Moguće je da je to pitanje i talenta. Uvijek postoji dobar i loš film, koji će razočarati gledaoca ili ispuniti nekim uzvišenim osjećanjem.

(Nezavisne novine, BLIN, sv)