Autor: Biljana Kovačević  

Krenuli smo u obilazak najvećeg groblja na svijetu u kojem nema nijednog groba, a može se reći da je čovjek na tom mjestu 20. maja 1940. godine sahranio samog sebe.

Naime, na današnji dan prije 71 godinu, na prostranoj ravnici ovog poljskog sela, koje je poznatije pod njemačkim nazivom Aušvic, otvoren je "Aušvic jedan", prvi od dva zloglasna logora na tom području, u kojima je na zvjerski način mučeno i ubijeno, kako se pretpostavlja, oko milion i po ljudi.

Kada su Jevreji sjedali u voz, nisu znali šta ih čeka i nisu slutili da su kupili kartu za smrt. Naš autobus put od 45 kilometara, koliko je Aušvic udaljen od Krakova, prešao je za oko sat i po, a ni mi nismo slutili šta nas čeka. Sve pretpostavke padaju u vodu, jer za ono što vas tamo čeka ne možete se pripremiti.

Ne iskrcavamo se na glavnoj stanici u Aušvicu, već produžavamo za Birkenau, odnosno "Aušvic dva", jer je tu bio glavni logor i centralno mučilište. Otvoren je kada se shvatilo da prvi ne može da zadovolji potrebe i za oko 20 puta je veći od prvog otvorenog logora.

Baš kao i logoraši prije sedam decenija izlazimo na posljednjoj stanici. Već prvi pogled u kompleks mučilišta kroz bodljikavu žicu, podržan oštrim vjetrom koji je duvao na brisanom prostoru poljske ravnice, bio je dovoljan da se zaledi krv u žilama i na plus 25 stepeni Celzijusa. Međutim, samo jedna rečenica je bila dovoljna da brzo zaboravimo na hladnoću.

- Vama je hladno i na plus 25, a zamislite kako je bilo zarobljencima, koji su oskudno odjeveni radili i po 15 sati dnevno, na minus 40, što nije rijetka pojava kada su u pitanju zime u Poljskoj - riječi su vodiča koje često ponove turistima.

Doktori su pristigle na stanici u Birkenau u prvi mah dijelili u dvije grupe - na one koji su radno sposobni i one koji nisu sposobni za rad. Kasnije su ih razvrstavali na muškarce i žene, zdrave i bolesne, one koji imaju zdrave zube i pokvarene...

Ono što zapada za oko svakako jeste savršeno arhitektonsko rješenje za logor. Željeznička pruga dijeli poljanu od 160 hektara na dva jednaka dijela. S obje strane nalaze se barake, u kojim su boravili logoraši. Neke su bolje očuvane, a od velikog broja njih ostali su samo temelji.
Na obodima se naziru ostaci gasnih komora i četiri krematorijuma, koliko ih je postojalo u ovom logoru, a čiji kapacitet je bio četiri hiljade ljudi dnevno. Iako smo na početku rekli da na ovom groblju nema nijednog groba, postoji jedno jezero, koje se smatra grobnicom, jer je to mjesto gdje je prosipan dio pepela nakon spaljivanja.
Najveći dio pepela iskorišten je za poljoprivredu. U Birkenau je i centralni spomenik svim žrtvama ispred kojeg se nalaze i spomen-ploče, ispisane na jeziku svih naroda koji su stradali u Aušvicu, između ostalih i na srpskom. Sve to opasano je bodljikavom žicom, koja je bila pod visokim naponom i uz osmatračnice koje na svakom koraku potvrđuju da bijeg s mjesta smrti nije bio moguć.

Iako pred slikama koje svjedoče o strahotama onih koji su prošli kroz pakao Aušvica čovjek poželi da zatvori oči i pobjegne, ovo mjesto, nakon četiri sata obilaska, napuštamo tiho, hodajući uz prugu i u sebi glasno ponavljajući riječi ispisane na pločama ispred centralnog spomenika "Neka zauvijek bude krik očajanja i upozorenje za čovječanstvo ovo mjesto na kojem su hitlerovci ubili oko milion i po muškaraca, žena i djece, uglavnom Jevreja, iz raznih zemalja Evrope".

S pitanjem da li je moguće da čovječanstvu bude oprošteno ono što se ovdje dogodilo, vraćamo se četiri kilometra nazad, u "Aušvic jedan", po dokaze zločina, koji su smješteni u kasarnama nekadašnje fabrike smrti.

Prolaskom kroz kapiju ispod čuvenog natpisa "Arbeit macht frei", što u prevodu s njemačkog znači "Rad oslobađa", misli bivaju zarobljene. Ono što vidite u barakama, koje su pretvorene u muzeje, nije lako vidjeti. Nije rijetkost da ispred baraka neko od posjetilaca sjedi i plače. Te suze bole.

Mučno i jezivo bilo je gledati fotografije tek rođene djece, s proslava prvog rođendana, s vjenčanja, fotografije na kojim su lomače na otvorenom, izmučeni, gladni - na hiljade fotografija svjedoče o stotinama hiljada stradalih. U muzejima su i koferi na kojim su ispisana imena onih kojima su pripadali, dječje igračke, obuća, odjeća, pribor za ličnu higijenu, posuđe, kosa, trospratni kreveti skovani od dasaka...

Teško je procijeniti koliko je toga tu, ali se zna da je to samo jedan mali dio dokaza. Veći dio nacisti su uništili da bi prikrili tragove zločina. U "Aušvicu jedan" nalazi se samo jedan krematorijum, koji je restaurisan.

Pored krematorijuma nalazi se i vješalo na kojem je poslije rata obješen Rudolf Hes, zloglasni upravnik logora, kao i zid za strijeljanje, na koji je pogled iz kasarni bio zazidan da zatvorenici ne bi vidjeli strahote koje su se tu događale.

Dva sata provedena u ovom logoru bila su malo da bi se vidjelo sve ono što se treba vidjeti. Napuštamo ovo mjesto u želji da nijedan čovjek na svijetu ne bude u prilici da kroči na neko slično. To bi značilo da je čovječanstvo, ipak, naučilo lekciju.

Na izlazu za utiske pitamo Violetu Blagojević, koja je rodom iz Teslića, a trenutno studira u Beču. Ona je u obilazak Aušvica došla s nekoliko prijatelja. Ono što je ovdje vidjela i čula, kaže, nikad neće zaboraviti.

- Mnogo sam toga čitala o holokaustu, pogledala sam mnogo filmova, izdvojila bih "Šindlerovu listu" kao jednu od boljih filmskih priča na tu temu. Međutim, potpuno je drugačiji osjećaj kada ste na mjestu gdje su se događali svi ti zločini. Jezivo je stajati u čekaonici za krematorijum ili hodati putem za krematorijum - slikovita je u prenošenju utisaka ova studentkinja.

Za razliku od nje, bračni par iz Valensije, koji je nakon nekoliko dana uživanja u Krakovu odlučio da posjeti zloglasni logor, nije bio rječit.

Možda njihovo slijeganje ramenima i muk govori više od bilo kakvih riječi.

Ciklon smrti

U koncentracionom logoru "Aušvic", prema pretpostavkama, ubijeno je milion i po ljudi, ali tačan broj nikad nije utvrđen, jer su Nijemci mnoge dokaze uništili. Komandant logora, Rudolf Hes, na Nirnberškom procesu svjedočio je da je do dva i po miliona ljudi umrlo u Aušvicu. Većina žrtava ubijena je odmah po dolasku u logor, u gasnim komorama "Aušvica dva" u kojima je korišćen gas ciklon B. Ostali su umrli od sistematskog izgladnjivanja, prinudnog rada, nekontrolisanih epidemija, u egzekucijama strijeljanjem i u medicinskim eksperimentima.

(Fokus, BLIN, sv)