Foto: Goran Bregović i Patrijarh Irinej

Piše: Gojko Berić

Dobrovoljačka ulica u Sarajevu i naselje Brčanska Malta u Tuzli jedina su mjesta u Bosni i Hercegovini na kojima Bošnjaci obilježavaju svoju pobjedu, a Srbi svoje stradanje. Ovi događaji s početka rata još nisu dobili sudski epilog. Svaka strana, što uostalom važi za čitav rat, ima svoju istinu i nikakvi argumenti i sudske presude neće promijeniti ničije kolektivno pamćenje - Bošnjaci će glorificirati značaj ovih ratnih zbivanja za odbranu zemlje, a Srbi će pogibiju oficira i vojnika bivše JNA doživljavati kao ratni zločin. U svakom slučaju, rodbina stradalih ima elementarno ljudsko pravo da na tim mjestima iskaže pijetet prema mrtvima. Ali, ako su "suze svake majke iste", onda bi srpske majke, metaforički rečeno, trebalo da puste suzu i za žrtvama svojih muževa, braće i sinova. Međutim, od žena koje su u Dobrovoljačkoj ulici zapalile svijeće i položile cvijeće nismo vidjeli ni čuli ništa slično. Nijedna od njih nije ni aluzivno pomenula Srebrenicu i druga bošnjačka stratišta. Umjesto toga, sestra jednog poginulog mladića je pred TV kamerama veličala JNA, srpski narod i Milorada Dodika! To i ne čudi ako se ima u vidu da se već godinama s političkih i s oltarskih govornica podgrijava mit o Srbima kao "stradalničkom narodu", uz obilno falsifikovanje historije i negiranje vlastitih zločina.

Taj izmanipulirani svijet umrijeće u uvjerenju da govori istinu i da je i sam Bog na njegovoj strani. Tuđe žrtve su najčešće ionako predmet kolektivne ravnodušnosti, a ponekad i prezira, jer su "zaslužile" da plate račun. Takva je psihologija ratom frustrirane gomile. Ankete ukazuju na visok stepen religioznosti na ovim prostorima. Pa ako je već tako, logično je očekivati da se vjerski lideri, i svi ostali službenici vjere, posvete liječenju ljudskih duša od selektivnog odnosa prema žrtvama proteklog rata. Nažalost, nema mnogo dokaza da oni to čine.

U Foči je prošlog četvrtka boravio patrijarh srpski Irinej. Blagosiljajući početak radova na rekonstrukciji zgrade Bogoslovskog fakulteta, on je u prisustvu nekoliko hiljada vjernika rekao: "Mnogi su u proteklom ratu na ovim prostorima stradali u strašnim mukama samo zato što su bili pravoslavne vere." Ne postoji niko ozbiljan ko bi poricao zločine nad Srbima. Ali, zašto patrijarh Irinej u svom lamentu nije, kao pouku, istakao pogubnost velikosrpske politike, koja je unesrećila srpski i druge narode i čijim je akterima suđeno u Haagu? Zašto patrijarh upravo u Foči, koja je bila pravo mjesto za takav gest, nije iskazao kajanje zbog sramotne uloge Srpske pravoslavne crkve u Miloševićevom ratu za "veliku Srbiju"? Njen je novi poglavar, isto tako, mogao reći da je u Sarajevu stradalo više Srba od Karadžićevih granata i snajperista, nego što su ih pobile lokalne bande.

Istina, Srbi su stradali, često samo zato što su bili pravoslavne vjere. Ali, oni su najbrutalnijim sredstvima posezali za tuđim teritorijama i vršili etničko čišćenje, uz masovne likvidacije zarobljenih civila. Bošnjaci su stradali od srpske ruke neuporedivo više, uz neviđene brutalnosti, poput spaljivanja više od stotinu živih ljudi, žena i djece u jednoj kući u Višegradu, koje je izvršeno po naređenju ratnog zločinca Milana Lukića. U ovom je ratu zatirano sve što je muslimansko, kada su cijele porodice prestale postojati, kada su muslimanske žene silovane, a najljepše džamije, poput Aladža-džamije u toj istoj Foči, spaljene i sravnjene sa zemljom. Ništa od toga patrijarhu Irineju nije zasmetalo da u Foči kaže kako "Srbi mogu da budu ponosni jer su stradalni narod, ali narod koji je stradao za istinu i pravdu, što je neiscrpno bogatstvo pred narodom i Bogom"!? Učiniti strašne zločine nad svojim komšijama samo zato što su bili muslimani ili katolici i njihovo ubijanje nazvati srpskim "stradalništvom za istinu i pravdu", čak i "neiscrpnim bogatstvom pred narodom i Bogom" - licemjerno je i van svakog razuma.

Slijedeći logiku patrijarhovog lamenta, ispada da su Srbi, početkom minulog rata, pobivši u svega desetak dana više od 2.000 Bošnjaka, spalivši jezgro muslimanske Foče i njenu najstariju džamiju, učinili to kao "stradalnici za istinu i pravdu". Baš kao što su to, pola stoljeća ranije, po naređenju Draže Mihailovića učinili crnogorski četnici pod komandom Pavla Đurišića. Ako je Srebrenica simbol genocida nad Bošnjacima, Foča je simbol "ponavljanja historije" na tlu Bosne i Hercegovine. Ona je godinama po završetku posljednjeg rata predstavljala najmračnije mjesto u zemlji, koje su svi zaobilazili, leglo grupe lokalnih ratnih zločinaca sa haške liste. Možda patrijarh srpski Irinej nema s tim nikakve veze, ali Crkva kojoj je na čelu i te kako ima. Uzgred budi rečeno, patrijarh Irinej je svojim prvim medijskim istupom, krajem januara prošle godine u Nišu, izazvao skandal. Govoreći o muslimanima, on je tada rekao kako je filozofija i psihologija islama takva da muslimani, kada su u manjem broju, "umeju da se ponašaju i da budu korektni, ali da kad postanu nadmoćni i superiorni, čine pritisak". Nakon oštrog reagovanja Islamske zajednice Srbije, patrijarh srpski se izvinio.

Nakon rata, srpske vlasti su Foču preimenovale u Srbinje i tako po drugi put putpucale u mrtve Bošnjake, ali je odlukom visokog predstavnika ovo prekrštavanje poništeno. Osnovan je i Bogoslovski fakultet, koji valjda ima biti duhovni pokrovitelj nove, na zločinima oblikovane fočanske stvarnosti. U opštini Foča prije rata je živjelo više od 20 hiljada Bošnjaka, koji su činili preko 51 procenat stanovništva. Danas u staroj jezgri Foče ne živi ni jedan Bošnjak. Jedna ulica u tom gradu nosi naziv "Ulica đenerala Draže". Načelnik Opštine Zdravko Krsmanović objašnjava to ovako: "Četnici nisu bili ono što smo učili u bivšem režimu." Krsmanović je, inače, osnivač i predsjednik Nove socijalističke partije i ne smeta mu što je Foča najjače uporište Ravnogorskog četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.