Piše: Slavo KUKIĆ

Jer, svi dosadašnji procesi protiv njega završavali su na isti način – kao najobičnije farse. I svi se mogu iskoristiti kao knjiški primjeri kriminogene isprepletenosti političkih moćnika i institucija pravosuđa. Ovaj najnoviji je, po informacijama koje imam, na farsičan završetak osuđen i prije nego je zvanično otpočeo. Ili još konkretnije, optužba za kriminal u vezi s Eronetom napisana je, kažu pravni eksperti, na način da lideru HDZ-a odvjetnici i nisu potrebni. Na način, dakle, da je po sili zakona osuđena na propast od samog starta. Ima li sve to veze s činjenicom da su mu i ovu optužnicu, kao i neke druge, pisali isti tužitelji? A koji su, tobože, u čitavoj toj priči zaduženi da – koje li ironije – štite državu od ataka kojima je izložena.

Optužba za kriminal u vezi s Eronetom napisana je, kažu pravni eksperti, na način da lideru HDZ-a odvjetnici i nisu potrebni. Na način, dakle, da je po sili zakona osuđena na propast od samog starta. Ima li sve to veze s činjenicom da su mu i ovu optužnicu, kao i neke druge, pisali isti tužitelji? A koji su, tobože, u čitavoj toj priči zaduženi da – koje li ironije – štite državu od ataka kojima je izložena

Ako je tako, a jeste, Čovićem se privremeno pametnije i ne baviti. Intelektualnu energiju je, umjesto na njegove devrove, pametnije usmjeriti na sistemsko utemeljivanje institucija koje će onemogućiti i farsične optužnice i tužitelje koji, pišući ih, za račun kriminalnih političkih moćnika svjesno atakiraju na državu u ime koje, tobože, nastupaju. Značajan dio toga sistemskog institucijskoga posla vezan je, bez dvojbi, i za reformu postojećeg Ustava. Zašto? Među inim i zato jer je malo onih koji se neće složiti kako je Daytonski ustav pun konstrukcijskih pogrešaka koje za posljedicu imaju različite forme diskriminacije – i onih koje se tiču građana, i onih u vezi s diskriminacijom kolektiviteta. Iste vrste konsenzusa, međutim, nema u vezi s pitanjem treba li zbog toga, i u kojoj mjeri Ustav mijenjati. Jedni bi, naime, promijenili bukvalno sve, drugi, opet, nisu spremni ni na najsitnije korekcije. Neopterećeni će najčešće reći – u ustavne promjene treba ići, ali postupno, po principu „korak po korak“, po logici „može koliko može“. Zbog čega? Jednostavno, jer se takvim pristupom, usprkos malim koracima, osigurava proces reformiranja postojećeg ustava, ali i stvara ambijent unutar kojeg su, u relativno bližoj budućnosti, moguće nove promjene Ustava.

Od ovih postulata je, radeći prijedlog intervencija u postojeći ustav, polazila i ekspertna grupa u čijem radu i sam sudjelovah. Grupa koja je političkoj klasi, ali i građanima, ponudila prijedlog nešto opsežnijih zahvata u postojeći ustav. U kontekstu ove analize, međutim, težište je tek na nekim detaljima – onima koji su posvećeni otklanjanju elemenata institucionalne neravnopravnosti čiji koreni su u postojećim ustavnim rješenjima.

Jedan dio bh. građana, primjerice – pri čemu  se misli na one koji ne pripadaju jednom od konstitutivnih naroda – Ustav gotovo pa ignorantski „krsti“ kao „Ostale“. A kakav je njihov ustavni položaj dosta slikovito svjedoče činjenice – da ne mogu imati vitalni nacionalni interes u smislu u kojem ga imaju konstitutivni narodi, da im nije zajamčeno sudjelovanje u radu najvažnijih državnih institucija, da su im uskraćena i neka druga ljudska prava. Da bi se, međutim, oni otklonili nužno je prvo ukloniti termin „Ostali“, koji je diskriminatoran, a u Ustavu im je, kako bi ih se prepoznalo, pripisan. Zašto se za njihovu kolektivnu pripadnost, umjesto postojećeg, ne bi upotrijebio neki drugi, recimo termin „nacionalne manjine i nacionalno neopredjeljeni“? I zašto i oni, kao pripadnici konstitutivnih naroda, ne bi mogli konzumirati svoja kolektivna prava – da im se kao i građanima s etničkom pripadnošću, prizna pravo da budu birani na određene javne funkcije i da se time onemogući njihova ustavna diskriminacija.

Diskriminaciju, istina, zbog ustavnih felera nisu prisiljeni proživljavati samo oni koji ne pripadaju ni jednom od konstitutivnih naroda. Dapače, udara diskriminacija i konstitutivne narode – zbog brojnosti Hrvate posebice, iako potpuna zaštita osigurana nije ni Srbima i Bošnjacima. Da bi se, međutim, takva ustavna pozicija otklonila nužne su intervencije u dio koji regulira konstituciju i nadležnosti državnoga parlamenta – i to u oba njegova doma. Promijeniti se, prije svega, mora odredba po kojoj dva entiteta u Zastupničkom domu participiraju po principu 2:1 jer je diskriminirajuća budući za učinak ima da glas birača ne vrijedi isto u RS-u i FBiH. A otkloni li se ona, što je u predloženom rješenju učinjeno – bira li se, primjerice, jedan zastupnik na svakih četrdesetak tisuća birača – udio zastupnika iz RS-a u ukupnoj strukturi ovog doma se poprilično povećava u odnosu na postojeći. Izmjena bi se, potom, radi li se o ovom domu parlamenta, morala izvršiti i u njegovu vodstvu – umjesto predsjedavajućeg i dva sada bi se moralo uvesti tri zamjenika – pri čemu je jedan iz reda „nacionalnih manjina i nacionalno neopredjeljenih“. Uz dodatak, dakako, da se na funkciji predsjedavajućeg tijekom jednog izbornog perioda izmijene svi.

Posebice je, međutim, značajna ustavna intervencija u drugom, Domu naroda državnoga parlamenta. I to s ciljem da se otklone elementi diskriminacije, koji su u tekstu postojećeg Ustava nesporni, ali i zato da bi se Dom naroda, pored što je predstavništvo konstitutivnih naroda, izgraditi mogao i kao predstavništvo entiteta. A da bi se navedeni ciljevi i ostvarili, umjesto postojeća tri Dom naroda mora dobiti i četvrti klub delegata – onaj koji nastupa kao reprezentant nacionalnih manjina i nacionalno neopredjeljenih. S druge, pak, strane, delegati za ovaj parlamentarni dom iz sve četiri grupacije se moraju birati na prostoru čitave zemlje a ne samo jednog njezina dijela. Predloženim izmjenama je, da ih ne detaljiziram, predviđen i način kako je to moguće – i kako ostvariti balans koji amortizira učinke ratne kataklizme. 

Budući se Domu naroda dodjeljuje placet institucije za zaštitu i nacionalnih i entitetskih interesa, logično je da u njemu egzistiraju dvije vrste veta – entitetski i etnički. Svrha prvog, entitetskog, je u izravnoj vezi s činjenicom da entiteti nemaju isti broj delegata u Domu naroda, te on čini branu entitetskom nadglasavanju. Istodobno, međutim, struktura entitetskih reprezentacija je takva da i teorijski eliminira mogućnost korištenja entitetskog kao etničkoga. Ili još konkretnije, u sastav obje entitetske reprezentacije ulaze delegati koji pripadaju svim konstitutivnim narodima i grupaciji „nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljeni“. A u tom slučaju prosto je nemoguće izjednačavanje apostrofiranog tipa.

Drugi, etnički veto se, u ovako postavljenoj ustavnoj arhitekturi, javlja kao instrument zaštite etničkoga, dakle nacionalnog interesa. Pri tome se, u odnosu na postojeći Ustav, donekle ublažava kriterij za korištenje ovog instituta. Ili još konkretnije, umjesto većine delegata jedne nacionalne reprezentacije sada je od devet delegata u Domu naroda za korištenje veta dovoljan pristanak samo četiri. Čemu zahvaliti ovo ublažavanje? Jednostavno, činjenici da bi se nacionalni dom formirati trebao s prostora čitave države, a time se eliminira njegov entitetski ekskluzivitet. Prijedlogom ustavne reforme se, dakako, predviđa i procedura u vezi s iskorištenim pravom etničkoga veta – kako ona koja se događa u samom Domu, tako i procedura u postupanju Ustavnoga suda. No, to su već detalji i ne bi bilo dobro tekst ove vrste opterećivati njima.

Na koncu, dio intervencija u postojeći Ustav, kako bi se otklonili elementi institucionalne neravnopravnosti, zaobići ne bi mogao ni instituciju šefa države. Poznato je, naime, da prema Ustava ovu funkciju obavlja Predsjedništvo. Kolektivni šef se, dakako, predviđa i intervencijama u postojeći Ustav. No, dolazi do promjena i u načinu njegova izbora i u ingerencijama koje mu pripadaju. Pošlo se, zapravo, od opredjeljenja da treba jačati parlamentarni umjesto postojećeg polupredsjedničkog sistema vlasti. A to, opet, znači da bi Predsjedništvo trebalo izgubiti štošta u svojim ingerencijama – pa ga, onda, ni ne bi trebalo birati na neposrednim izborima nego u Skupštini BiH. S druge strane, sukladno općem opredjeljenju bi se, dakako, povećao i broj članova ove institucije na četiri – pri čemu bi se na funkciji prvog među njima, funkciji predsjednika, godinu dana tijekom jednog izbornog perioda nalazio svaki od njih četvorice. 

Važna je, međutim, procedura izbora članova Predsjedništva. Oni bi se, pojednostavljeno, birali iz reda zastupnika u Zastupničkom domu na način da ih mora predložiti najmanje 10% zastupnika. O predloženim kandidatima bi se, potom, prvo izjašnjavali klubovi u Domu naroda – svaki klub za kandidata iz svoga naroda – a kandidatom iz reda naroda utvrđen bi bio onaj tko dobije većinu nacionalnog kluba. Tako formirana lista od četiri kandidata bi išla u Zastupnički dom na izglasavanje u paketu. Dogodi li se, pak, da takvu potporu ne dobije, Zastupnički dom bi se izjašnjavao o svakom kandidatu ponaosob. I, ako neki od njih ne bi dobio potporu svih zastupnika, nacionalni klub u Domu naroda čiji kandidat nije potvrđen bi imao obvezu predložiti drugoga.

Zašto, na koncu, ovakav postupak izbora Predsjedništva. Iz razloga jer se, prije svega, time njegovim članovima osigurava izvjesni legitimitet, budući bi se birali iz reda zastupnika, a na neposrednim izborima su kao zastupnici birani u Zastupnički dom. Ovakvim postupkom izbora se, potom – pošto on mora proći oba doma parlamenta – osigurava da članovi Predsjedništva predstavljaju i građane i konstitutivne narode. Apostrofiranim postupkom se, isto tako, eliminiraju prigovori kako neki od konstitutivnih naroda nije u mogućnosti izabrati člana kolektivnog šefa iz svoga sastava. Ovakvim postupkom se, najzad, zbog uvođenja četvrtog člana Predsjedništva, otklanja jedna od diskriminacijskih odredbi postojećeg ustava.

(DEPO PORTAL)