Piše: Midhat Ajanović

Zahvaljujući filmskom festivalu u Goteborgu, nedavno sam imao zadovoljstvo družiti se jedno cijelo veče sa istaknutim srbijanskim rediteljem Goranom Paskaljevićem. U dijelu razgovora koji se ticao filma u svemu smo se složili do u sitnicu: istinski filmski genij s južnoslavenskog područja je Dušan Makavejev, najveći talent bio je Ante Babaja, najbolji majstor klasičnog filmskog zanata bio je Šiba Krvavac, najkompletniji opus ima Živojin Pavlović, dok je najznačajnije što su Južni Slaveni dali filmskoj historiji ipak Zagrebačka škola crtanog filma. Složili smo se i oko najboljeg filma nastalog na prostoru Jugoslavije nakon raspada te zemlje – to je za obojicu bez ikakve dileme Prije kiše Makedonca Milča Mančevskog.

Međutim, kad je razgovor skrenuo na teren politike, nismo više bili saglasni skoro ni oko čega. Pa ipak, to je sve u svemu bilo vrlo ugodno provedeno vrijeme. Naravno, još se jednom potvrdilo da je razgovor u kome ljudi iskreno i slobodno iznose svoje mišljenje jedina alternativa mržnji, predrasudama i, u konačnici, ratu čiji se otrovni zadah još uvijek isparava iz bosanskohercegovačke zemlje. Kad god odem na naše prostore, učini mi se da ljudi jednostavno međusobno ne razgovaraju, ili kada to čine, neiskreni su i nepovjerljivi jedni drugima.

Da to jasno vide i drugi, dokaz je nedavno objavljeni obavještajni izvještaj američkom Senatu Denis Blera, šefa svih špijunskih službi u Sjedinjenim Državama, prema kojem su „neprestane etničke tenzije u Bosni i Hercegovini najveći izazov stabilnosti u Europi“. Ne znam koliko je ta procjena tačna, ali zbilja je nevjerovatno da se više od petnaest godina nakon Dejtona ni u takozvanom nevladinom sektoru ne mogu pronaći organizacije koje bi se zalagale za normaliziranje odnosa u BiH putem razgovora među neistomišljenicima. Kako je recimo moguće da se nije našlo barem desetak ljudi koji bi napravili društvo srpsko-bošnjačkog prijateljstva, čiji bi primarni cilj bio da stimulira razgovor među ljudima ta dva plemena čiji međusobni odnos jedva da se razlikuje od onog kakav je bio tokom ratnih godina? Da takve ili slične građanske organizacije postoje, imali bismo moralnu i razumsku alternativu koja bi sigurno pozitivno djelovala u kontamiranom političkom i idejnom životu ovoga što svi osjećamo našim kulturnim i jezičnim prostorom. Činjenica da su i dalje prisutna golema neslaganja među ljudima zapravo daje smisao razgovoru, jer kada bismo se svi u svemu slagali, zašto bismo uopće razgovarali, što je, eto, na mikroplanu potvrdio i moj kratki susret sa slavnim srbijanskim rediteljem.

Paskaljeviću se naravno može zamjeriti ovo ili ono, ali nikako ne i da djelovanjem, prije svega u svojoj osnovnoj profesiji, dakle kao sineasta, nije stalno nastojao otvarati dijaloge među ljudima koji inače ne razgovaraju i načinjati tematska područja o kojima se uglavnom javno šuti. Ovaj, s obzirom na okolnosti nevjerovatno produktivni filmski reditelj, koji će kada snimi idući film postati Južni Slaven sa najvećim brojem igranih filmova, njih 16, u recimo filmu Anđeo čuvar (1987) propitivao je odnos tadašnjeg jugoslavenskog društva prema pripadnicima romske manjine, u po mom mišljenju njegovom najboljem filmu Tuđa Amerika (1995) bavio se emigrantima iz bivše Jugoslavije, osobitom vrstom izbjeglica koji su bježali pred nacionalizmom i mržnjom, a u Buretu baruta (1998) izložio je eksplicitnoj kritici Miloševićev režim za raspad i rasulo svih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti na južnoslavenskom dijelu Balkana.

Njegov najnoviji film Medeni mesec izazvao je pozornost već zbog činjenice da je to zvanično prva srpsko-albanska koprodukcija u povijesti. Medeni mesec je uspješno protutnjao kroz više festivala, na nekim od njih je i nagrađen, a što za reditelja mora značiti najveći uspjeh, film je istodobno prikazan i u Tirani i u Beogradu. Film je onakav kakav je vjerovatno bio jedino izvediv; sastavljen od dvije odvojene priče, albanske i srpske, tako da ni u jednom momentu nije bilo potrebe za sastavljanjem mješovite albansko-srpske ekipe, koja bi radila u isto vrijeme i na istom mjestu. Takvo što je danas nemoguća misija čak i za Paskaljevića.

Paskaljević je film zamislio kao u osnovi jednu te istu priču smještenu u dva društvena konteksta, savremenu Albaniju i Srbiju. Tako pratimo sudbinu dva mlada bračna para – jedan iz Srbije i drugi iz Albanije, koji iz različitih razloga pokušavaju otići u Evropu. Mada imaju vize, nailaze na probleme – albanski par na ulazu u Italiju, a srpski na mađarskoj granici, gdje su tretirani otprilike kao stoka. Paskaljević nastoji ovakvim paralelizmom prikazati da su prilike u dva društva u osnovi slične, opterećene tranzicijom, privatizacijom i nekompetentnošću novih političko-ekonomskih elita da riješe bilo koji ozbiljan problem, uključujući tu i pitanje Kosova. Ideja da se naglasi ono što veže i što je zajedničko je bez ikakve dileme plemenita i sva priznanja koja je Paskaljević do sada dobio više su nego zaslužena.

Problem s filmom je, nažalost, taj što su njegove dvije polovine toliko različiti dometi, da Medeni mesec naprosto ne funkcionira ka jedinstvena cjelina. Naime, albanski dio filma toliko je nadmoćan srpskom, da gledatelj jednostavno požali što cijeli film nije proširen i ne sastoji se samo od te priče. Kao da je Paskaljević svu svoju pažnju i energiju koncentrirao na albansku polovinu, a ovaj srpski dio uradio pod devizom „lako ćemo“, to su i onako naši. Ili je možda razlog tome da albanski koscenarist i koproducent filma Genc Permeti ipak mnogo bolje poznaje situaciju u vlastitoj zemlji nego u Srbiji?

Bilo kako bilo, na jednoj strani pratimo inteligentnu i logično motiviranu intrigu o mladoj ženi čiji je muž nestao u Italiji, i ona zajedno sa njegovim mlađim bratom kreće u potragu za njim. Erotski naboj između to dvoje likova dočaran je glumački uvjerljivo u pedantno režiranom diskursu koju odlikuju čisti „umiveni“ kadar i skladni, mekani montažni prelazi. Na drugoj strani, pak, u dijelu koji je snimljen u Srbiji, nailazimo na bezbrojne izanđale klišeje i davno već viđene prizore koji su bili dosadni i kad su se prvi put pojavili. U srpskom dijelu priče sve se vrti oko svadbe i derneka „a la Kusturica“, sa potocima rakije i nesnosnom bukom truba, a čak i neki glumci, poput Lazara Ristovskog, ponavljaju svoje uloge koje smo vidjeli ranije, čak i u filmovima samog Paskaljevića. U tom dijelu filma u centru je mladi violončelista koji sa svojom zaručnicom putuje u Beč, gdje ga čeka posao u tamošnjoj slavnoj filharmoniji. No, na mađarskoj granici par biva izvučen iz voza i izložen užasnom maltretiranju.

Samo onome ko to u stvarnosti nije doživio, može se učiniti da su scene u kojima carinici ponižavaju nesretnike sa „slabim“ pasošima pretjerane. I sam sam jednom, godine 1998., gadno nagrabusio od mađarskih carinika koji su se bešćutno iživljavali nada mnom i mojim jadnim bosanskim pasošem. Činilo mi se da su carinici baš meni našli da se osvete za sva ona desetljeća frustracija i zavisti s kojom su gledali u carstvo slobode i izobilja, kako su Jugoslaviju u svojim djelima, između ostalih, prikazivali velikani mađarskog filma Marta Meszaros i Peter Gothar. No, čak ni to moje osobno iskustvo nije mi pomoglo da se identificiram sa tim traljavo sklepanim dijelom filma, koji pogotovu blijedi kada ga se usporedi sa njegovom drugom, daleko boljom polovicom.

Šteta jer ostaje dojam jednog u osnovi dobro zamišljenog i potrebnog projekta, koji je dovršen samo do pola.

(DEPO/BLIN)