Sveštenik se zvao Lovrens C. Marfi, djelovao je na području nadbiskupije Milvoki, a u razdoblju od 1950. do 1974. radio je u školi za djecu sa oštećenim sluhom i tamo zlostavljao najmanje 200 dječaka, što je i sam priznao.

Tadašnji nadbiskup Milvokija Rembert G. Viklend poslao je 1996. dva pisma Kongregaciji za nauk vjere čiji je pročelnik bio kardinal Racinger i izvjestio je o cijelom slučaju. Osam mjeseci nije dobio odgovora, a onda mu je kardinal Tarcisio Bertone, tada zamjenik Racingera u Kongregaciji, a danas vatikanski državni sekretar, zapovijedio neka započne tajni kanonski proces protiv Marfija.

Proces je započet, ali je ubrzo i prekinut na Bertoneovu intervenciju, a razlog tome je što je Marfi poslao Racingeru pismo u kojem traži da se obustavi proces protiv njega, jer je teško bolestan, već se pokajao za grijehe koje je počinio, a oni su i ušli u zastaru. Marfi je umro dvije godine kasnije.

Dokumenti u posjedu Tajmsa, dobiveni od advokata koji zastupaju petoro žrtava zlostavljanja u slučaju protiv nadbiskupije Milvoki zbog zataškavanja zločina, pokazuju da su i policija te tužilaštvo ignorisali pritužbe njegovih žrtava.

Nakon što je doznao za optužbe protiv njega, tadašnji nadbiskup Milvokija Vilijam E. Kazns prebacio je Marfija u jednu župu u sjevernom Viskonsinu, gdje je ovaj nastavio raditi s djecom i gdje je ostao do smrti.

Optužbe su potom 1993. došle do novoga nadbiskupa Viklenda (sam nadbiskup je kasnije bio u središtu skandala kada je otkriveno da je crkvenim novcem platio sudsku nagodbu bivšem dečku), koji je angažovao socijalnog radnika da ispita Marfija, a ovaj ga je obavijestio da je sveštenik priznao zlostavljanja nad oko 200 djece, te da ne osjeća kajanje.

(jutarnji.hr, BLIN, DEPO/mp)