Piše: Mirna DUHAČEK

Opsežno istraživanje DEPO PORTAL-a provedeno u januaru i februaru 2011. godine, a u koje su bili uključeni svi općinski, odnosno osnovni sudovi u Federaciji i Republici Srpskoj, zatim kantonalni i okružni sudovi u oba entiteta, otkrilo je šokantne i apsurdne činjenice: podaci o etnički motiviranoj diskriminaciji građana BiH i presudama vezanima za ovakve slučajeve uopće ne postoje ili postoje u malom, gotovo zanemarivom broju. Naime, predmeti u sudovima nisu sortirani po motivima dizanja tužbe, nego po tome u koju pravnu oblast spadaju pojedini predmeti.

Ni sudovi, ni državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nemaju kompletne podatke jer, kako tvrde u kabinetu Ministra Safeta Halilovića, "ovo ministarstvo tek provodi aktivnosti na objedinjavanju podataka, što je svakako zahtjevan i dugotrajan proces".

Kao što je vidljivo iz izvještaja entitetskih pravosudnih organa, podaci niti su potpuni, niti se sa sigurnošću može reći da su sva krivična djela počinjena iz nacionalne netrpeljivosti (vidjeti okvire).

Pitanje statistike

Jedina institucija od koje smo dobili sveobuhvatne podatke o slučajevima etničke diskriminacijeu BiH, a koji se odnose na period do 2009, zatim 2009. i 2010. godinu je Institucija ombudsmana za ljudska prava u BiH. U Odjelu za eliminaciju svih oblika diskriminacije, do 2009. zavedeno je 26 predmeta diskriminacije povratnika po nacionalnoj osnovi.

U 2009. godini zabilježeno je ukupno 156 predmeta, a od tog broja 47 predmeta se odnosi na diskriminaciju povratnika po nacionalnoj osnovi, a šest na nacionalnu diskriminaciju prilikom zapošljavanja.

Podaci Institucije ombudsmana za ljudska prava u BIH: Broj predmeta nacionalne diskriminacije po godinama

U 2010. godini taj se broj smanjio, tako da je zabilježeno ukupno 135 predmeta, od koji se 25 odnosi na nacionalnu diskriminaciju, šest na postupanje pred sudovima, četiri predmeta diskriminacije u radnim odnosima.

Prema podacima po kancelarijama Ureda ombudsmena za ljudska prava u BiH, sarajevski Odjel je u prošloj godini zaprimio 71 predmet koji se odnosi na diskriminaciju općenito, banjalučki 46, ured u Brčkom deset, mostarski pet i livanjski tri.

Broj predmeta po kancelarijama Ombudsmana za ljudska prava u BiH za 2010.

Međutim, kako ističu u Instituciji ombudsmana, postoje veliki problemi u primjeni Zakona jer, kako kaže Predrag Raosavljević, pomoćnik ombudsmana, "nadležni organi, a posebno pravosudni, nisu dovoljno pripremljeni za primjenu ovog pravnog instrumenta".

Do konkretnijih podataka o ovim slučajevima nismo mogli doći, jer Institucija ombudsmena za ljudska prava ne vodi takve statistike. "U momentu kad smo radili izvještaj imali smo konkretnije podatke, ali to su stari podaci koji su sad u arhivama i do njih više nije lako doći. I mi u našoj bazi podataka imamo samo ovdje dostavljene podatke", pojašnjava Raosavljević.

Tehnička nepismenost

Nažalost, sistem za upravljanje predmetima (CMS), koji koriste svi bh. sudovi, ne nudi opciju sortiranja i izlistavanja predmeta koji se odnose na nacionalnu diskriminaciju. Većina institucija nam je odgovorila da je bilježenje slučajeva nacionalne diskriminacije "mukotrpan posao, posebno u većim gradovima, jer potrebno je pregledati svaki predmet, svaku tužbu koja je podignuta da se utvrdi da li je motiv bio nacionalna diskriminacija". Banalna tehnička nepripremljenost, ispostavit će se, onemogućava dokumentiranje, praćenje, a samim tim i sistematsko bavljenje pitanjima diskriminacije.

Tako smo od ukupno 28 općinskih sudova u Federaciji BiH, 20 osnovnih sudova u RS-u, deset kantonalnih sudova u FBiH, te pet okružnih sudova u RS-u, samo od općinskih sudova u Mostaru i Čapljini i Kantonalnog suda u Novom Travniku dobili podatke o predmetima koji su podneseni ovom sudu zbog nacionalne diskriminacije. Svi ostali su nas obavijestili da u njihovom sudu "nije vođen niti jedan postupak koji se odnosi na segment nacionalne diskriminacije" ili da "ne postoje protokoli u ovom sudu iz kojih bi se mogle iscrpiti tražene informacije".

Općinski sud u Mostaru je u periodu od 2005. do 2010. godine zabilježio dva krivična predmeta koja su se odnosila na krivično djelo iz člana 177. Stav 1. KZ FBiH (Povreda ravnopravnosti čovjeka i građanina). U dopisu koji potpisuje sekretarka Suda, Kimeta Ljeljak, navodi se da su u "jednom predmetu iz 2006. počinitelji bili dva maloljetna lica prema kojima je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja, a u drugom predmetu se radilo o punoljetnom počinitelju kome je izrečena kazna zatvora od šest mjeseci koja je zamijenjena uvjetnom osudom na dvije godine (predmet iz 2007. godine)".

Ljeljak nam je objasnila da nam o ovim presudama ne može govoriti s obzirom da se u jednom predmetu radi o "maloljetnim počiniteljima a u drugom predmetu je zbog proteka vremena i na osnovu zakonskih propisa došlo do brisanja osude".

Takođe, budući da je CMS u upotrebi posljednjih šest godina, podataka o slučajevima nacionalne diskriminacije od od kraja rata do 2005. nema, jer su tada predmeti unošeni po starom sistemu.
 

Otvorena diskriminacija u Srednjoj Bosni i Stocu

Sud u Novom Travniku omogućio je DEPO PORTALU uvid u četiri presude u kojima su se stranke pozivale na nacionalnu i vjersku diskriminaciju.

Tužbeni zahtjev bivših radnika JP PTT saobraćaj Jajce-Travnik protiv ovog preduzeća, kojim su tražili da se utvrdi povreda prava na zabranu diskriminacije u vezi prava tužitelja na zaposlenje te da se poništi odluka PTT-a o prestanku njihovog radnog odnosa odbijen je najprije 26. aprila 2005. na Općinskom sudu u Bugojnu, zatim 8. decembra 2005. i na Kantonalnom sudu Novi Travnik. Oba puta tužitelji su "odbijeni sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da su tužitelji kao Hrvati i katolici nacionalno i vjerski diskriminisani u politici zapošljavanja od strane tužene".

Četvorica bivših zaposlenika PTT-a Stipe Pavlović, Josip Kolovrat, Tomko Jurleta i Zdenko Jezidžić, svi iz Bugojna, na presudu Kantonalnog suda Novi Travnik podnijeli su žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH, međutim revizija presude je odbijena i na sjednici vijeća 14. juna 2007. godine.

NESPOSOBNOST: "Nadležni organi, a posebno pravosudni, nisu dovoljno pripremljeni za primjenu ovog pravnog instrumenta."

Naime, kako je u presudi obrazložila predsjednica Vijeća Vrhovnog suda Federacije BiH Enisa Bilajac, "iako su tužitelji u nižestepenim postupcima podnijeli dokaze o nacionalnoj strukturi zaposlenih kod tuženikovog prednika u Bugojnu, prema kojim je u periodu 18. 7. 1993. – 9.11.2001. godine uposleno 68 novih radnika, od čega su 67 bošnjačke nacionalnosti, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da tim dokazima tužitelji nisu dokazivali pravno relevantne činjenice i to: da je u vremenu kada su se prijavili za vraćanje na posao pa do isteka roka propisanog članom 143 stav 8 ZOR tuženi imao određena radna mjesta stručne spreme i kvalifikacija koju oni imaju, a da je na ta mjesta zaposlio lica izričito bošnjačke nacionalnosti".

U presudi se navodi da bi "samo konkretni dokazi o izloženim tvrdnjama o nacionalnoj i vjerskoj diskriminaciji bili relevantni za odluku o osnovanosti istaknutog zahtjeva upravljenog na utvrđenje diskriminatorske politike u zapošljavanju i uskraćivanju prava tužitelja na rad".

U drugom slučaju, Mirela Zrila iz Bugojna, koja je također tražila da je firma vrati na njeno radno mjesto, podnijela je tužbu na Općinskom sudu Bugojno protiv PBS Sarajevo d.d. – Glavna filijala Bugojno. Naime, ona se obratila inspektoru rada, jer je smatrala da je nezakonito i zbog "očigledne diskriminacije" stavljena u neravnopravan položaj kao dugogodišnji radnik PBS-a. Navela je da se ta diskriminacija ogleda u činjenici da je firma u periodu od 1996. do 1997. godine primila na posao šest radnika bošnjačke nacionalnosti, koji imaju istu kvalifikaciju kao i ona, dok je za to vrijeme ona bila na čekanju i firma je nije pozvala da radi.

Ovaj sud je 17. januara 2005. naložio da se Zrila vrati na rad, da se s njom zaključi ugovor o radu, te da bude raspoređena na radno mjesto koje odgovara stepenu njene stručne spreme, da joj se isplati naknada plaće u visini koju bi ostvarila da je radila kao viši samostalni referent za poslove unutrašnjeg platnog prometa, te da joj se nadoknade troškovi parničnog postupka. PBS Sarajevo d.d. se na ovu presudu žalio Kantonalnom sudu u Novom Travniku, međutim žalba je ocijenjena kao neosnovana, budući da je sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio i zaključio da je "izvršena nacionalna diskriminacija iz čl. 5 Zakona o radu, a u primjeni čl. 143 st. 8 istog Zakona".

Prvostepeni sud je, naime, dao jasno obrazloženje, te hronološki naveo zapošljavanje drugih zaposlenika počev od 1996. pa sve do zapošljavanja Zahida Beganovića, nakon prestanka radnog odnosa tužiteljice. No, nedugo nakon toga, Vrhovni sud Federacije BiH proglasio je presudu drugostepenog suda nezakonitom i nepravilnom. U obrazloženju stoji daje prigovor Mirele Zrila da je na njeno radno mjesto nezakonito primljeno drugo lice neosnovan, zbog toga što "ona ima SSS – završenu gimnaziju, odnosno ne ispunjava uvjete tog radnog mjesta, jer je drugo lice primljeno na novootvoreno radno mjesto, na kojem se traži SSS ekonomskog smjera, koju ima Zahid Beganović, a ne tužiteljica".Sud FBiH je zato ocijenio da u ovom slučaju nije bilo elemenata nacionalne diskriminacije.

Treći zabilježeni slučaj takođe se odnosi na utvrđivanje radno-pravnog statusa. Ovaj je put Mara Mioč iz Bugojna podigla tužbu protiv DD "Kvalitet" Bugojno u kojem je bila zaposlena od 1971. godine, zbog otkaza koji je dobila jer se od 25. do 31. jula 1993. nije javila na posao. U obrazloženju prvostepene presude od 26. oktobra 2004. stoji da je Mioč "zadnji put radila 6. septembra 1993. i to svega desetak dana i bila je jedina nebošnjakinja u uredu, te joj je od strane direktora rečeno da ne dolazi na posao, i da će biti pozvana ukoliko to bude potrebno".

MOSTARSKA I ČAPLJINSKA EVIDENCIJA: Banalna tehnička nepripremljenost, ispostavit će se, onemogućava dokumentiranje, praćenje, a samim tim i sistematsko bavljenje diskriminacijom. Tako smo od ukupno 28 općinskih sudova u Federaciji BiH, 20 osnovnih sudova u RS-u, deset kantonalnih sudova u FBiH, te pet okružnih sudova u RS-u, samo od Općinskih sudova u Mostaru i Čapljini i Kantonalnog suda u Novom Travniku dobili podatke o predmetima koji su podneseni ovom sudu zbog nacionalne diskriminacije. Svi ostali su nas obavijestili da u njihovom sudu "nije vođen niti jedan postupak koji se odnosi na segment nacionalne diskriminacije" ili da "ne postoje protokoli u ovom sudu iz kojih bi se mogle iscrpiti tražene informacije".

Općinski sud u Bugojnu je na osnovu dokaza donio presudu da je poslodavac dužan isplatiti bivšoj radnici, koja je 2004. godine kada je i podigla tužbu ostvarila pravo na invalidsku penziju, plaće za šest mjeseci čekanja i otpremnine zbog prestanka radnog odnosa.

Mioč se na ovu presudu žalila, ali Kantonalni sud u Novom Travniku je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud Federacije BiH je takođe odbio reviziju presude, jer je utvrdio ispravnost odluke nižestepenih sudova, koji su utvrdili da diskriminacije po nacionalnoj osnovi nije bilo i da tužiteljici nije povrijeđeno njeno pravo.

Općinski sud u Čapljini tvrdi da sud "ne raspolaže sa egzaktnim pokazateljima o eventualnoj diskriminaciji naroda Hrvata, Bošnjaka, Srba i dr.". Međutim, u prošloj godini je evidentirano 15 tužbi iz oblasti radnih sporova, gdje se tužitelji pozivaju na diskriminaciju po svim vidovima, pa i etničkoj osnovi. U tim tužbama svi tužitelji su Bošnjaci, a tuženi JU Srednja škola Stolac, navodi se u dopisu koji nam je stigao iz Suda.

Srednju školu Stolac su zbog diskriminacije tužili Admira Šehić, Dane Puljić, Mirsada Bešo, Samija Tabaković, Jasmin Spahalić, Azra Pezo, Alen Alendar, Sanel Đulepa, Remza Turković, Elma Bečević, Merima Fejzić i Behadin Rizvanović.

Srednja škola Stolac predmet je višegodišnjih sporova zbog neusklađivanja federalnog nastavnog plana i programa sa hrvatskim nastavnim planom i programom. To je jedan od najneuspjelijih pokušaja uspostavljanja notornog sistema, u javnosti poznatog kao "dvije škole pod jednim krovom". Slučaj Srednje škole u Stocu je već odavno političko pitanje, kao što su i slučajevi u školama u Prozoru, Čapljini, Gornjem Vakufu... Škole su ključna mjesta na kojima se sukobljavaju nacionalizmi.

Diskriminacija u obrazovanju

Nažalost, ni Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, koji u upisu svojih poslova i ciljeva, između ostalog, navodi "sistematsko praćenje stanja ljudskih prava u BiH", "medijatizaciju problematike ljudskih prava" i "sticanje uvida i objavljivanje izvještaja o položaju nacionalnih i vjerskih manjina" nije nam mogao pružiti relevantne podatke.

Najprije nas je predsjednica Helsinškog komiteta u BiH Vera Jovanović u šturom dopisu obavijestila da nisu u mogućnosti "odvojiti vrijeme koje zahtjevaju podaci s obzirom na vlastite obaveze" (?!), da bi nas zatim, na naše insistiranje, generalni sekretar Helsinškog komiteta Živica Abadžić telefonski obavijestila da Komitet ima zaprimljenih više od 44.000 predmeta, koji nisu klasificirani po tome o kakvoj se povredi ljudskih prava radi, te još jednom ponovila da nemaju ljudske resurse koji bi se mogli posvetiti prikupljanju podataka o nacionalnoj diskriminaciji.

Drugim riječima, Helsinški komitet uopće ne razmatra posebno slučajeve etničke diskriminacije, niti ima naznaka da bi to mogao u skorije vrijeme započeti. Dodatni problem je što Helsinški komitet uopće nema bazu podataka, nego se svi predmeti, žali se Jovanovićka, vode "pješke". "Formiranje baze podataka iziskuje novac, a novaca nije bilo dovoljno. Sad se rade neke druge evidencije, ali predmeta zavedenih pod diskriminaciju i dalje - nema. Trebalo bi u buduće da radimo takvu evidenciju i da je radimo posebno, međutim, trenutno to nemamo u planu", kaže predsjednica Helsinškog komiteta.

Ipak, valja podsjetiti da je Helsinški komitet u svom izvještaju o stanju ljudskih prava u BiH u 2008. napisao da indikatori "pokazuju da su prava pripadnika jednog konstitutivnog naroda ugrožena u mjestima gdje je taj narod u manjini". U izvještaju stoji i da je diskriminacija jedan od najvažnijih generatora kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

SREDNJA ŠKOLA STOLAC: Općinski sud u Čapljini tvrdi da sud "ne raspolaže sa egzaktnim pokazateljima o eventualnoj diskriminaciji naroda Hrvata, Bošnjaka, Srba i dr.". Međutim, u prošloj godini je evidentirano 15 tužbi iz oblasti radnih sporova, gdje se tužitelji pozivaju na diskriminaciju po svim vidovima, pa i etničkoj osnovi. U tim tužbama svi tužitelji su Bošnjaci, a tuženi JU Srednja škola Stolac.

"Diskriminacija se ispoljava u nekim vitalnim oblastima kao što je zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, prava iz penzionog osiguranja. Posljednica ovoga stanja je, primjera radi, činjenica da samo 0,8 % radno aktivnih povratnika iz reda etničke grupe koja u toj sredini nije dominantna, ima zaposlenje. Samo 1,5 % radno aktivnih Roma ima posao u odnosu na 50 % koliko ih je imalo zaposlenje prije rata", podaci su iz izvještaja Helsinškog komiteta BiH o stanju ljudskih prava u 2008. godini.

Takođe, bivši predsjednik Helsinškog komiteta Srđan Dizdarević je svojevremeno napisao: "U obrazovanju je i dalje prisutna diskriminacija i politizacija. Obrazovanje sve više postaje jedan od mehanizama za održavanje podjele u multietničkom društvu. Još uvijek su prisutne diskriminatorne prakse, naročito u sistemu tzv. 'dvije škole pod jednim krovom', nije dovoljno promovisan pristup romske djece i socijalno ugrožene djece osnovnom srednjem i tercijarnom obrazovanju, na što se i odnose preporuke UN komiteta i Vijeća Evrope. Sve to doprinosi dugotrajnom, sistematskom jačanju nacionalizma i etničke netrpeljivosti u BiH."

NEBOŠNJACIMA ZABRANJEN ULAZ: Mirela Zrila iz Bugojna, koja je tražila da je firma vrati na njeno radno mjesto, podnijela je tužbu na Općinskom sudu Bugojno protiv PBS Sarajevo d.d. – Glavna filijala Bugojno. Naime, ona se obratila inspektoru rada, jer je smatrala da je nezakonito i zbog “očigledne diskriminacije” stavljena u neravnopravan položaj kao dugogodišnji radnik PBS-a. Navela je da se ta diskriminacija ogleda u činjenici da je firma u periodu od 1996. do 1997. godine primila na posao šest radnika bošnjačke nacionalnosti, koji imaju istu kvalifikaciju kao i ona, dok je za to vrijeme ona bila na čekanju i firma je nije pozvala da radi.

Iako diskriminacije po etničkoj osnovi u našoj zemlji nesumnjivo ima, Zakon o zabrani diskriminacije u BiH, donesen je tek u augustu 2009. godine i pravno još nije zaživio. Međutim, to ne znači da do 2009. godine organi vlasti BiH nisu imali obavezu sprječavati i eliminisati pojave diskriminacije, imajući u vidu da je zabrana diskriminacije propisana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se direktno primjenjuje i ima prioritet nad svim ostalim zakonima u BiH.

"Nije Zakon o zabrani diskriminacije teško primjenjiv u praksi, nego oni koji bi trebali, koji su direktno zaduženi da ga provode, ne rade svoj posao kako treba. Tu prvo mislim na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, a zatim i ombudsmane. Mislim da oni nisu ni dovoljno opremljeni. Imaju svoje obaveze prema zakonu, a oni od tih obaveza urade samo onaj konkretan predmet. Kad otvorite Zakon, vidjećete da oni imaju svakakvih zadataka. Između ostalog, edukaciju ljudi, pisanje posebnih izvještaja... Naravno, i civilni sektor ima svoje obaveze, ali ni on se isto tako nije dobro prilagodio", pojasnila je Vera Jovanović.

Šta građani znaju o diskriminaciji?

Jedan od važnih problema u borbi protiv etničke, ali i bilo kojeg drugog oblika diskriminacije, je i taj što veliki broj građana i ne zna za prava koja su im zagarantovana Zakonom o zabrani diskriminacije u BiH, odnosno ne zna kome se obratiti ako se osjeća diskriminiranim zbog etničke pripadnosti.

Ovo je također naglasila u svom izvještaju Fondacija Friedrich Ebert, koja je, zajedno s agencijom Posao.ba u 2009. provela pilot istraživanje o diskriminaciji pri zapošljavanju po nacionalnoj osnovi s ciljem da se "sveprisutna diskriminacija pri zapošljavanju po nacionalnoj osnovi u BiH hitno istraži".

Eksperiment je realiziran u periodu od 1. aprila 2009. ‐ 30. septembra 2009. godine. u Kantonu Sarajevo, Banjoj Luci i Tuzli. Eksperimentalnu grupu su činili poslodavci koji su oglašavali konkurse za posao na portalima www.posao.ba i www.boljiposao.com. Uzorak ove pilot studije čini 200 poslodavaca sa područja Kantona Sarajevo, na čije oglase je poslano 600 molbi, koji su u periodu od 1. aprila 2009. ‐ 30. septembra 2009. godine. objavili oglase za posao na specijaliziranim portalima.

"Našim pilot istraživanjem se pokazalo da je vjerovatnost diskriminacije u Kantonu Sarajevo prilikom pozivanja na inicijalni razgovor za posao aplikanata iz tri konstitutivna naroda statistički značajna što znači da će aplikant najvjerovatnije biti diskriminiran po nacionalnoj osnovi prilikom apliciranja za posao", navodi se u izvještaju Fondacije.

Istraživači Fondacije Friedrich Ebert su ustanovili da je od ukupnog broja poslodavaca u Kantonu Sarajevo, koji su objavili oglase i koji su bili obuhvaćeni uzorkom, samo deset posto njih pozvalo pripadnike sva tri konstitutivna naroda na razgovor.

HELSINŠKI KOMITET NE VODI EVIDENCIJU: Helsinški komitet uopće ne razmatra posebno slučajeve etničke diskriminacije, niti ima naznaka da bi to mogao u skorije vrijeme započeti. Dodatni problem je što Helsinški komitet uopće nema bazu podataka, nego se svi predmeti, žali se Jovanovićka, vode "pješke". "Formiranje baze podataka iziskuje novac, a novaca nije bilo dovoljno. Sad se rade neke druge evidencije, ali predmeta zavedenih pod diskriminaciju i dalje - nema. Trebalo bi u buduće da radimo takvu evidenciju i da je radimo posebno, međutim, trenutno to nemamo u planu", kaže predsjednica Helsinškog komiteta.

"Navedeno nam ukazuje da se prilikom pozivanja aplikanata na razgovor za posao radi o pozivima kojima je glavni kriterij '(ne)poželjna' nacionalna pripadnost mogućeg novog uposlenika. Pokazalo se da su Srbi u mnogo većem procentu pozivani na honorarne poslove i na poslove kojima se sklapa ugovor na određeno u odnosu na ostala dva kandidata. Indikativno je da u Kantonu Sarajevo imaginarni aplikanti srpske nacionalnosti neće biti diskriminirani ukoliko se radi o privremenom i kratkoročnom radnom angažmanu. Navedeno također može ukazivati na nepoželjnost pripadnika srpske nacionalnosti kao stalnih uposlenika u preduzećima u Kantonu Sarajevo, što bi svakako naučnici i stručnjaci trebali istražiti u skorijoj budućnosti. Bošnjaci su pozivani na razgovor za poslove kojima se nudi stalni radni odnos u većem procentu nego Hrvati, dok su Srbi pozivani na ovakve poslove u najmanjem procentu u donosu na druge dvije nacije. Ova razlika se pokazala statistički značajnom što nam ukazuje da će kandidatibiti vjerovatno diskriminirani po nacionalnoj osnovi prilikom apliciranja na posao u odnosu na ponuđeni radni angažman", piše u izvještaju Fondacije.

Koliko je situacija kompleksna dokazuje i činjenica da je i sam Ustav BiH diskriminatoran. Naime, član V Ustava propisuje diskriminaciju pri zapošljavanju, pa se tako naprimjer, Srbin koji živi u Federaciji BiH ili Bošnjak nastanjen u Republici Srpskoj, na izborima ne može kandidovati za člana Predsjedništva BiH. Ista situacija je i sa manjinama, što se da zaključiti iz sukoba Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina i Ustava, čime se omogućava legalna diskriminacija.

Tako Ustav priznaje tri konstitutivna naroda i "ostale", bez ikakvog objašnjenja šta je nacionalna manjina i pomena koje od njih žive u BiH. Zakon, s druge strane, ne poznaje kategoriju "ostali", nego konkretno nabraja manjine. Kako najveći pravni akt države ne poznaje Rome, Jevreje i druge manjine, ispada da su oni nezakoniti.

(DEPO PORTAL)

(Djelimičnu pomoć za ovaj tekst osigurala je Norveška ambsada u BiH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju zvanične stavove Norveške vlade.)