Filmovi iz vremena NDH u bivšoj Jugoslaviji bili su pod embargom i policijskom paskom, i ni u kakvom obliku nisu bili dostupni javnosti. Tek kada je 1979. godine utemeljena  Hrvatska kinoteka, uz povrat dijela filmskog gradiva od 1904. do 1960. godine, skupilo se i nešto izvornih sačuvanih filmskih materijala iz vremena NDH, koji su na razne načine u origanilu ili kopiji stigli u Hrvatsku kinoteku.

Inače, smatra se da je kinematografija NDH spadala među razvijenije u Evropi, jer su ustaške vlasti jako dobro shvatale propagandni značaj sedme umjetnosti.

U početku su priučeni snimatelji kamerom bilježili samo obljetnice, državne praznike, govore političara i svečane parade, ali se film vrlo brzo izvukao iz okrilja politike i prerastao u značajno državno stvaralaštvo, čak toliko da je NDH primljena u Međunarodnu filmsku komoru.

Najznačajnijim djelom NDH kinematografije smatra se dokumentarac "Straža na Drini", koji je 1942. godine nagrađen bronzanom medaljom na filmskom festivalu u Veneciji.

Scena iz dokumentarnog filma "Straža na Drini", nagrađenom na filmskom festivalu u Veneciji 1942. godine

Dio ovog filmskog opusa doživjet će svoje javne projekcije u okviru  ciklusa "Ljudi u oluji", koji će, počev od 17. februara pa do kraja maja, objediniti filmske tribine i projekcije uradaka iz tajnih arhiva koji su u različitim povijesnim razdobljima, uključujući i period NDH-a, služili kao propagandno sredstvo za ostvarivanje političkih i drugih ciljeva. U okviru ove serije projekcija i predavanja, nakon više od šezdeset godina, prvi put će biti prikazati filmski materijali koji se i danas smatraju kontraverznim, a koji su nastali kao rezultat dobro organizovane propagande u vrijeme Drugoga svjetskog rata, odnosno Nezavisne države Hrvatske. Organizatori ciklusa su "Tvornica Deluxe" i Udruga Kinofon.

Ugledni hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac, u iscrpnom i obimnom tekstu koji je u nedjelju, 06. februara, objavio Jutarnji list, osvrnuo se na filmsko stvaralaštvo u NDH-a, uz prikaz filmova, njihovog političko-propagandnog konteksta i ideoloških pozadina koje su im kasnije pripisivane, čak i u slučaju benignih ostvarenja. Kompletan članak objavljen je u printanom izdanju Jutarnjeg lista, dok su na portalu kroz fotografije prikazani pojedini filmski kadrovi iz toga vremena, te sinopsis jednog od filmova, koji u cjelosti prenosimo.

"Sredovječni čovjek u seljačkoj nošnji došao je u domobranski stožer. Ime mu je Grga Krmpotić i raspituje se za svoga sina. Zabrinut je, jer je čuo da su ga poslali u Njemačku. Časnik koji ga je primio ljubazno ga upozori: Nijemci su vrhunska vojna sila i obučit će ratovanju naše mladiće bolje nego bilo tko drugi! Tko li je Grgu Krmpotića uvjerio da se njegovom sinu u stranom svijetu sprema nešto loše? Nitko posebno, u pitanju su glasine koje širi neprijateljska propaganda, Radio Moskva i Radio London, a spremno preuzimaju domaći izdajice. Njihova žrtva postala je i Grgina žena, koja je poslala muža da se raspita što se događa s njihovim sinom. Logor za obuku U ured ulazi autoritativni potpukovnik. To je nitko drugi nego poznati dirigent Lovro plemeniti Matačić. Eto, on upravo ide u Stockerau, gdje je Grgin sin na vojnoj obuci, jer će netom zatim imati koncert u Beču za naše momke, i spreman je povesti sa sobom usplahirenog oca, kako bi mu pokazao da ne treba vjerovati glasinama. Ispostavlja se da je Stockerau vojni raj. Novaci vježbaju na najmodernijem naoružanju, spavaonice su im čiste i uredne, hrana izvrsna, a tijekom vikenda mogu u obližnji Beč, gdje je većina njih već našla cure. Te nedjelje Matačić dirigira izvedbom “Licitarskog srca” Krešimira Baranovića, pa se nakon tog izleta Grga Krmpotić vraća kući da umiri svoju ženu, a nakon svršetka obuke, evo i njihova sina koji se sada može uključiti - kako naglašava poglavnik Ante Pavelić - u borbu protiv unutarnjeg neprijatelja."

To je otprilike radnja dvadesetominutnog propagandnog filma “Borci za Hrvatsku”, koji je nastao negdje tijekom 1943. u produkciji Hrvatskog slikopisnog zavoda, glavnog državnog filmskog poduzeća u NDH. Glasine koje film pokušava razobličiti nisu bile isključivo “neprijateljske”. Mnogi studenti koji su tih godine unovačeni u vojsku bez prethodne su najave poslani u Stockerau, gradić tridesetak kilometara udaljen od Beča, gdje se nalazio logor za obuku. Borci za Hrvatsku Stockerau je, dakako, bio u Austriji, a ne u Njemačkoj, no Hitler je još 1938. izbrisao granice između te dvije države. Razumljivo, obitelji vojnika koji su na taj način poslani na prisilnu obuku bile su uznemirene i odatle potreba da se suzbiju “glasine”. “Borci za Hrvatsku” nisu nastali kao puka reklama za Stockerau! Također, momci koji su se tamo obučavali nisu se uvijek vraćali u Hrvatsku da se bore protiv partizana i četnika. Neke od njih poslali su i na bliže zadatke, pa se tako dvadesetak mladića iz Zagreba zateklo na Dušni dan 1943. u rovovima pokraj Wiener Neustadta. Svi su izginuli od eksplozija savezničkih bombi.

(DEPO PORTAL/dg;aa)