Piše: Omer ČEVRA

Piše jedna kolumnistica ovih dana: „Bosna, a snjome Bosnaci i Hercegovci su ti, da prostiš, častan, pošten i neiskvaren narod, što na pravdi Boga stajaše, i onako iz vedra neba pogodih ih grom". Od mog povratka iz zapadnog svijeta u dolinu Neretve, često sam imao priliku čuti nostalgične priče građana ove zemlje o nekim boljim, starim vremenima, vremenima snažnog jugoslovenskog pasoša, besplatnih ljetovanja i mogućnosti bezopasnog noćenja na parkovskim klupama. Ovakva percepcija tih „starih dobrih vremena“, u poređenju sa današnjom surovom stvarnošću je sasvim razumljiva. Međutim, u većini slučajeva, suzdržavam se da repliciram ispaćenom narodu, kako  ne bih dodatno nasjedao na muku njihove životne egzistencije, odnosno da ne budem ja taj koji će im rušiti malobrojne preostale tople memorije, što im nisu brutalno opljačkane od strane nacionalističkih politika, jer da je postojao način, nema dvojbe, i sjećanja bi nam završila uništena, iskorištena i izbrisana.

Ivan Lovrenović u svojoj posljednjoj knjizi piše: “slušajući takve ljude, uputno je sjetiti se lika umnoga bosanskog franjevca iz Andrićeve pripovjetke, kada s finom ironijom komentira nerviranje ostarijelih fratara, koji se pozivaju na stara, bolja vremena, koreći običaje i načine mladih redovnika. Kaže on tim starim svojim vršnjacima:“Nije bilo bolje, nego je bilo davno. Sve što je davno bilo, bolje je, a najbolje je ono što nije nikad bilo.“  

Zašto ovo govorim? Pa zato što naši ljudi nisu svjesni, niti znaju, da u posljednih 100 godina građani u SAD i zapadnoj Evropi imaju taj jak pasoš, te to smatraju normalnim životnim uslovom, a nikako posebnim luksuzom. U SAD i zapadnoj Evropi država je svojim stanovnicima obezbijedila jednake mogućnosti za profesionalni i financijski napredak, tako da ljudi svake godine putuju pa raznim svjetskim destinacijama svog izbora, odnosno ljetuju i putuju zavisno od truda kojeg su uložili u svoj personalni uspjeh, te s tim nema niko potrebu da spava po parkovskim klupama, osim ako je beskućnik ili pijanac, ma da i za te slučajeve postoje institucionalni instrumenti pomoći.      

Nedavno se Veselin Gatalo, mostarski novelista i književnik, nikako politički analitičar, u svojoj kolumni za Glas Srpske, osvrnuo na moje, kako kaže „pametovanje o njemu i vama“, te mi tom prilIkom nakačio titulu „mali Amerikanac“, svjestan da Balkanski fenomen „šta će nama glupi stranci, mi smo najpametniji“ ima provjerenu tendenciju da bude progutan od demokratski nezrelog bh. društva, koje je unazađeno prvo od Tita i komunističke diktature, (koja je težila, kako jedan pametan mi prijatelj kaže, ka infantilizaciji - podjetinjenju i zaglupljenju pojedinca i reduciranju značaja sreće i slobode jedinke), pa zatim izmanipulisana i opljačkana u ovom dvadesetogodišnjem tranzicijskom periodu, u kojem je većina starih komunista i pripadnika tajnih službi bivše nam države preuzela sve poluge, te pod plaštom demokracije i nacionalnih identiteta stvorila ovaj sadašnji nacionalkomunistički režim, mafijaški režim, plemenski režim. U takvoj konstelaciji društvenih odnosa, plemenske vođe su u dogovoru legalizirale otimačinu, te uzele sebi ekskluzivno pravo za zastupanje interesa etničkih skupina čije „ugrožene“ nacionalne identitete oni kao brane.

Gatalo se boji, koji je, da napomenem, do jučer bio član SDP-a, te se pita, jer mu nije jasno, kako je moguće da je jedan momak koji je po njemu “optimističan, željan mijenjanja svijeta, koji nikome ne misli zlo, niti želi vlast i moć“ izabrao SDP kao svoju političku opredjeljenost, te iz kojeg razloga tako snažno u nju vjeruje

Gatalo se boji, koji je, da napomenem, do jučer bio član SDP-a, te se pita, jer mu nije jasno, kako je moguće da je jedan momak koji je po njemu “optimističan, željan mijenjanja svijeta, koji nikome ne misli zlo, niti želi vlast i moć“ izabrao SDP kao svoju političku opredjeljenost, te iz kojeg razloga tako snažno u nju vjeruje. Odgovarajući sebi na to pitanje, moralo bi se pretpostaviti da Veselin, bez obzira na evidentan književniči talenat i dar, ipak ima uzak provincijalistički um, te je, kao i većina naroda u BiH, produkt komunističkog umnog odjetinjenja, odnosno etnomanipulacije nove nacionalističke garde.

Za razliku od njega i njemu sličnih, ja uistinu jesam izdanak zapadne civilizacije, sa preskočenim bosanskohercegovačkim duhom, za kojeg su Gatalo te njegovi istomišljenici spremni kazati da ima prednost u odnosu na važeće zakone, te ustav BiH. Dolazeći iz svijeta u kojem sam imao priliku vidjeti i naučiti nešto više osim ovog našeg getoiziranog polu-srednjovjekovnog poretka, imam neutralnost, jer se pojavljujem iz pozicije objektivnog posmatrača, s obzirom da su svi narodi u BiH i suviše subjektivni, te se valjaju u blatu 20 godina, i nastoje ubijediti sve oko sebe da to blato strašno fino miriše!

Na opštim izborima 2010-te godine u BiH, najveći dio glasova otišao je multinacionalnom SDP-u i državi za čovjeka, čije je vodstvo u posljedna dva mjeseca pokazalo visok nivo demokratske zrelosti, odlučnosti, principijelnosti i dosljednosti u borbi za kolektivne društvene interese, te je prvi put u historiji BiH pokrenuto formiranje vlasti sa jasnom programskom platformom, odnosno prema principima svih najprogresivnijih i najrazvijenijih svjetskih demokracija, odbijanjem ulaska u vlast po staroj plemenskoj matematičkoj matrici dvadesetogodišnjih uhljebača koji su državu doveli do  paralize.

Apsolutno je razumljivo da će taj nama svima novi i nepoznati demokratski koncept nailaziti na oštre reakcije od plemenskih vođa, starih komunista-novih nacionalista, koji sebe smatraju vlasnicima društva, koji su uspostavili monopol na ekskluzivitet prava za zastupanje interesa etno-nacionalnih skupina u BiH.

Sjedinjene Američke Države, te zapadna Evropa, obogaćuju svjetsku kulturu koja, za razliku od naše, podrazumijeva jednakost u različitostima a ne jednakost u suprotnostima. Morami svi mi biti svjesni, priznati sebi i prihvatiti činjenicu, da narod u BiH nije kriv što je nesposoban da promoviše vlastite želje, te također moramo biti svjesni da su za to nastalu tragediju krivi upravo ljudi čije retrogradivne politike Gatalo brani i intencira filozofski utemeljiti, što sigurno neće nikada uspjeti, zato što je BiH osuđena na EU, u kojoj se umna razgraničenja tope zbog nastanka jednog makro tržišta te uspostavljanjem pravne države.

Evropska unija je najavila obračun sa Balkanom, koji je postao glavni transfer punkt za put heroina sa Bliskog istoka, te kokaina iz Južne Amerike prema zapadnoj Evropi, i stim postao velika opasnost za njihovu djecu. Dolazeći period donosi objelodanjivanje i razotkrivanje bestijalnih zločina nacionalkomunističke mašinerije, koja je svjesno i sistematski iskoristila negativne posljedice propalog komunističkog režima, tj. zloupotrijebila nastalu infantilizaciju i demokratsku nezrelost društva, te gurnula narode u rat, napravila etničko čišćenje i stvorila robovlasnički poredak odnosa, u kojem su oni vlasnici, a 95% ostalih građana kmetovi. 

Nada jeste opasna stvar, no ukoliko potpisnici programske platforme ostanu dosljedni svojim pozitivnim intencijama za istinski progres BiH, ljudi se neće ubuduće samo u sjećanjima osjećati toplo, nego se okrenuti naprijed, ponovno se nadati i uvidjeti jedno novo lice BiH, lice još nepoznato i neviđeno u ovoj malenoj državi, jer kao što Andrić kaže: “Najbolje je ono što nije nikada bilo.“