Piše: Vanja ŠUNJIĆ

Ništa Sarajevo nije mijenjalo kao proljeće. Sarajevo je bombardovano aprila 41. godine, zatim je oslobođeno 6. aprila 1945. Opsada je počela u aprilu 1991. godine, a zvanični kraj opsade i reintegracija grada se desila početkom proljeća 1996. godine. Trideset godina nakon toga, početkom proljeća 2026. Lejla Hadžimešić je počela da piše knjigu „Ne talasaj“. U njoj je nastojala evocirati uspomene iz tog perioda, sa jasno artikulisanim osvrtom na reperkusije koje ona, njena porodica, ali i svi mi i dan danas živimo. 

Držeći knjigu prvi put u ruci, kroz glavu mi je prošlo „sarajevsko proljeće koje traje“. Prizivala sam tu konstrukciju, a onda se sjetila da je to naziv filma historičara i reditelja Nihada Kreševljakovića. Sličnost je što Kreševljakovićevi akteri u filmu imaju onoliko godina koliko su imali Hadžimešićeva i njena raja, kada su pravili urnebesne planove kako se ratu nasmijati u lice, kako ostati priseban i održati privid kakvog-takvog normalnog života.

Čitam predgovor koji autorica nepretenciozno, svojstveno svom stilu i sa autoironijskim otklonom naziva „Umjesto predgovora“ i iz njega zaključujem da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Tu mi već postaje bliža, jer sam odmah knjigu podijelila na blokove od po 25, što je puta 4 = 200, dakle četiri dana. Na kraju je ipak bilo jedno poslijepodne.

 Za razliku od većine ratne literature u kojoj je žena tek puki objekat pripovijedanja zastupljen tek toliko da bi „muška priča“ mogla biti ispričana, kod Hadžimešićeve sve vrijeme žene drže bank

Hadžimešić ne pravi velike uvode i odmah nas uvlači u grotlo rata, ali na jedan potpuno novi način. Kada smo pomislili da su sve priče o ratu ispisane i da je, s obzirom na zbilju koja nas danas okružuje, nepristojno prizivati sjećanja od prije 30 i više godina, knjiga „Ne talasaj“ nam otkriva jednu potpuno novu, do sada neviđenu, mladalačku, naivnu perspektivu rata, otkrivajući kroz nju sve paradokse i ljepote Sarajeva. Osim toga, za razliku od većine ratne literature u kojoj je žena tek puki objekat pripovijedanja zastupljen tek toliko da bi „muška priča“ mogla biti ispričana, kod Hadžimešićeve sve vrijeme žene drže bank, pa je knjiga ne neki način i posveta ženama iz njenog matrilinearnog stabla, ali i onima drugima, koje spominje uz puno ljubavi i ponekad malo sarkazma.

Dobroćudni sarkazam preovladava i ostatkom knjige, gradeći jezik koji je lepršav, nevin, neiskvaren i oslobođen svake autoviktimizacije. Njeni likovi su vedri, veseli, imaju stav i integritet čak i kada je najteže i niko od njih nije jednodimenzionalno prikazan. Dok njenoj pripovjedačici nije bio problem da „uzme muslimanske pare za pivu“, Sele je čekao da završi misa na koju je otišao kako bi uzeo pomoć od Caritasa, ali je svećenik toliko odužio, da je ovaj umalo okasnio na iftar. Ni Hadžimešićeva ne ostaje imuna na onu civilizacijsku podjelu na raju, nasuprot papaka i nasilnika tokom opsade Sarajeva, pa se referiše na muziku koju su slušali u podrumu, dok su pedalajući bicikl proizvodili struju. Iako već opšte mjesto u našoj savremenoj književnosti, to je još jedan pokazatelj koliko se u ovom gradu tokom opsade kroz kulturu i umjetnost branilo dostojanstvo grada, jer kako nekad neko reče, „dok su naši dečki slušali Gunse, njihovi su gunsima pucali“.

„Trauma, aplauz, suze ---> supa, salata, biftek.“ I to je status quo u kojem živimo posljednih 30 i kusur godina, dok različiti dušebrižnici, preciznije eksperti pokušavaju da nam pomognu, memorišu, opišu i raspetljaju našu traumu

Međutim, Hadžimešićeva hirurški precizno detektuje i devijacije koje su se pojavile u ratu i metastazirale u poraću, sa naročitim akcentom na ratno profiterstvo i nepotizam. Prvo ih doživljava kao djevojčica, a onda kao majka treba da ih objasni svojoj djeci, ni premalo da ne znaju šta je, ni previše, da bi se normalizovale. No, ona to radi nimalo ogorčeno, nego duhovito i autoironično. Kada opisuje svoje prvo (po)ratno putovanje u inostranstvo, vrlo jasno ispisuje odnos civilizovanog svijeta spram nas, polusvijeta, koji se na pragu novog milenijuma, u srcu civilizovane Evrope, krvoločno sukobljava. „Trauma, aplauz, suze ---> supa, salata, biftek.“ I to je status quo u kojem živimo posljednih 30 i kusur godina, dok različiti dušebrižnici, preciznije eksperti pokušavaju da nam pomognu, memorišu, opišu i raspetljaju našu traumu.

A nekima je iskustvo traume oblikovalo život, odnosno iskustvo rata je oblikovalo traume koje se evociraju uvijek i svugdje; u Londonu, u Parizu, u sobi onkološkog odjeljenja u Ljubljani, u ribarnici u Strazburu, i bilo gdje da krenete, vi to nosite kao zlu kob, jer ste „kao dijete profesionalno dirali tuđe tragedije“, kako autorica opisuje svoj četvrti razred medicinske škole, završen na najtežim bolničkim odjeljenjima, gdje su smiještani ranjenici.

Knjigu je jako teško žanrovnski definisati. Iako bi najjednostavnije bilo reći da je to autofikcijska proza, teško se otrgnuti dojmu i da je to memoar. Teško je čitati Hadžimešićevu, a onda napisati „njena pripovjedačica“, jer sve što je satkano u tekstu, tako je svojstveno njoj. Iako je ispisana u 23 različite priče, knjiga može da funkcioniše i kao roman, sa jedinstvenim i zaokruženim narativnim tokom. 

Zatalasala je učmalu književnu scenu na kojoj se pojavila kao tajfun i pomela sve. I emocionalno nas ucijenila. Ne talasaj, ako ne smiješ. Zatalasaj, ako ipak smiješ!

Knjiga „Ne talasaj“ Lejle Hadžimešić može da se čita kao dnevnik opkoljenog Sarajeva, ali i njen lični dnevnik, sa osvrtom na sve ono što je uslijedilo nakon toga, ali je priličnije reći da je to spomenar, u kojem ona bez velike historije, izbjegavajući opštu faktografiju, uz puno emocija i jednostavan jezik ostavlja omaž jednom vremenu, svojoj raji, ženama iz svoje porodice i svim ljudima koji su učinili da ona bude baš ono što sada jeste.

Dok završavam tekst, zamišljam je kako nam se ponovo negdje, sa čašom vina u ruci smije i pomišlja „ponovo sam vam prešla“. Jer knjiga je suštinski antagonizam svom naslovu. Hadžimešićeva je u njoj zatalasala sve. Razbila je teoriju književnosti, strukturu književnog djela, ideju da ratna književnost treba biti isključivo muška, tragična i viktimizirajuća, ispisana uzvišenim jezikom opterećenim faktima. Zatalasala je naša emocionalna stanja koja se kao rolerkoster smjenjuju od urnebesnog smijeha, preko tuge, potištenosti, nade i novog optimizma… Zatalasala je učmalu književnu scenu na kojoj se pojavila kao tajfun i pomela sve. I emocionalno nas ucijenila. Ne talasaj, ako ne smiješ.

Zatalasaj, ako ipak smiješ!

(DEPO PORTAL/ad)