Nerin Dizdar, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica i nosilac liste SDP BiH za Parlament Federacije BiH, u intervjuu za DEPO govori o tome šta je vlast u protekle četiri godine konkretno uradila i po kojim kriterijima građani trebaju mjeriti njen učinak. 

Objašnjava zašto Sarajevo poredi s Tuzlanskim kantonom, šta smatra najvidljivijim rezultatima u javnom prijevozu, vrtićima, zdravstvu i infrastrukturi, te zašto budžet sam po sebi nije dokaz uspjeha. 

Govori i o planovima za dalji rast plata i penzija, odnosu prema privredi, promjeni politike povratka i iskustvu koje iz izvršne vlasti prenosi u parlamentarnu utrku.

Kada podvučete crtu pod mandat u Ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica, šta biste izdvojili kao stvarnu promjenu, a ne samo nastavak ranijih programa?

Promijenili smo pristup. Povratak ne može biti politika u kojoj nekome obnovite kuću i smatrate da je posao završen. Ako nema posao, prihod, zdravstvenu zaštitu, školu za dijete i osjećaj pravne sigurnosti, čovjek neće ostati samo zato što ima krov.
Zato smo mnogo snažnije povezali povratak s ekonomskom održivošću. Po prvi put smo finansirali očuvanje postojećih radnih mjesta, zapošljavanje povratnika kod privatnih poslodavaca, zapošljavanje u javnim ustanovama i preduzećima, razvoj firmi u vlasništvu povratnika, poljoprivredu, te obrazovanje učenika i studenata.
Samo kroz jedan program podrške privrednim subjektima podržano je 230 firmi koje zapošljavaju oko 900 povratnika. U drugom programu, za izrazito nerazvijena i povratnička područja, podržano je 128 privrednika koji zapošljavaju 745 povratnika.
To su porodice koje od tih radnih mjesta žive. Za mene je upravo to mjerilo održivosti povratka mnogo konkretniji pokazatelj uspješnosti politike povratka od broja održanih sastanaka ili potpisanih memoranduma.

Posebno ste insistirali na pravnoj pomoći povratnicima. Zašto ste smatrali da Ministarstvo treba ulaziti i u tu oblast?

Zato što smo imali apsurdnu situaciju. Ljude smo ohrabrivali da se vrate u sredine u kojima su manjina, a kada bi bili napadnuti, diskriminirani ili im neko uskrati pravo, često bi ostajali sami da godinama vode postupke. Zato smo, po prvi put nakon skoro 30 godina, uspostavili službu besplatne pravne pomoći i Ministarstvo je preuzelo aktivnu ulogu. Pravna pomoć pružena je u desetinama predmeta – od fizičkih napada i imovinskih sporova do zdravstvenih, radnih i statusnih prava.
Ne možemo čovjeku govoriti da je povratak strateški interes Bosne i Hercegovine, a onda mu, kada mu je ugroženo osnovno pravo, reći da sam traži advokata i snalazi se po sudovima. Ako tražimo od ljudi da se vrate, institucije moraju biti uz njih i kada nastane problem.

Nakon četiri godine vlasti više nemate pravo govoriti samo šta biste uradili. Morate pokazati šta ste uradili i tražiti od građana da to ocijene. Smatram da SDP danas ima rezultate s kojima može izaći pred građane i tražiti novo povjerenje

Nakon ministarskog mandatam ulazite u izbornu trku kao nosilac SDP-ove liste za Parlament Federacije BiH. Zašto Parlament i zašto sada?

Za mene ovo nije promjena političkog pravca, nego nastavak posla koji sam radio prethodne četiri godine. Kao ministar obišao sam praktično cijelu Bosnu i Hercegovinu i razgovarao s ljudima u Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici, Prijedoru, Stocu, Mostaru, Bihaću, Sarajevu. Nekome je problem radno mjesto, nekome imovina koju dvadeset godina ne može riješiti, nekome diskriminacija, nekome to što dijete nema vrtić ili što mjesecima čeka pregled. Parlament je mjesto gdje se donose zakoni i budžetske odluke koje upravo na te stvari direktno utiču. Zato želim nastaviti taj posao tamo.
I postoji još jedan razlog. Nakon četiri godine vlasti više nemate pravo govoriti samo šta biste uradili. Morate pokazati šta ste uradili i tražiti od građana da to ocijene. Smatram da SDP danas ima rezultate s kojima može izaći pred građane i tražiti novo povjerenje.

Koje rezultate u Sarajevu tokom mandata Trojke smatrate najvidljivijim i najvažnijim za svakodnevni život građana?

Sarajevo je u mandatu Trojke napravilo vidljiv pomak u nekoliko oblasti koje građani svakodnevno osjećaju. Mislim da je javni prevoz najbolji primjer.
Rekonstruisana je kompletna tramvajska pruga, nabavljeni su novi tramvaji i trolejbusi, obnovljene linije i proširene kategorije građana koje imaju besplatan prevoz. Sarajevo ima i besplatan noćni javni prevoz.
Tramvaj je počeo redovno voziti do Hrasnice. To je prvo širenje sarajevske tramvajske mreže od 1962. godine. Decenijama se o tome govorilo, a danas se ta linija koristi. Sljedeća velika faza je povezivanje Nedžarića, Dobrinje i Aerodroma.
To je razlika između projekta o kojem se govori i projekta koji građanin može koristiti.
Spomenut ću i predškolsko obrazovanje. Prije su roditelji mjesecima tražili mjesto, a liste čekanja su postale normalna pojava. Danas je u predškolskom sistemu više od 11.700 djece i nema liste čekanja. Za program sufinansiranja privatnih vrtića za školsku 2026/27. godinu osigurano je više od 17 miliona KM.
Kada porodici smanjite mjesečni trošak vrtića i osigurate da dijete može dobiti mjesto, to direktno utiče na porodični budžet i mogućnost roditelja da rade.
Slično je i u zdravstvu. Kanton je kroz program preventivnih pregleda omogućio gotovo 15.000 besplatnih skrining pregleda za rano otkrivanje najčešćih malignih bolesti, dok je posebnim programom za onkološke pacijente riješena terapija za 327 pacijenata koji su bili na listi čekanja.
Naravno, nije sve završeno. Sarajevo i dalje ima ozbiljne izazove kada je riječ o kvalitetu zraka, komunalnoj infrastrukturi i pritisku na javne službe. Važno je da postoje konkretni projekti i da se njihov rezultat može mjeriti.
Ono što je decenijama zapostavljano i urušavano ne može se popraviti preko noći. Mi smo preuzeli odgovornost da stvari mijenjamo iz temelja, da uvedemo red tamo gdje ga dugo nije bilo i da gradimo sistem koji će funkcionisati dugoročno. Taj posao nije ni brz ni jednostavan, ali rezultati postaju vidljivi. I posebno mi je drago što građani to prepoznaju.

Kao kandidat SDP-a, šta građanima zapravo nudite nakon četiri godine vlasti?

Tačno. Prvo pokazali smo bilans urađenog, a tokom kampanje vrlo precizno govorimo šta planiramo u narednom mandatu. Na federalnom nivou naš cilj je da rast minimalne plate nastavimo prema 1.500 KM i da minimalna penzija dođe do 1.000 KM. Predlažemo dječiji dodatak do 350 KM, podršku za novorođeno dijete do 2.000 KM i federalni porodiljski dodatak do 350 KM mjesečno.
Ali ozbiljna politika nije takmičenje ko će izgovoriti veći broj. Svaku takvu mjeru morate moći finansirati.
Zato paralelno morate povećavati zaposlenost, produktivnost i investicije, rasterećivati rad tamo gdje je moguće i širiti poresku bazu. Socijalna politika koja nema ekonomsku osnovu vrlo brzo postane neispunjeno obećanje ili novi dug. Cilj je da rast životnog standarda prati rast ekonomije koja ga može finansirati.

Ono što je decenijama zapostavljano i urušavano ne može se popraviti preko noći. Mi smo preuzeli odgovornost da stvari mijenjamo iz temelja, da uvedemo red tamo gdje ga dugo nije bilo i da gradimo sistem koji će funkcionisati dugoročno

Minimalna plata od 1.500 KM i minimalna penzija od 1.000 KM zvuče atraktivno u kampanji. Šta kažete poslodavcu koji tvrdi da njegova firma takav rast troška rada jednostavno ne može podnijeti?

To je legitimno pitanje, koje je Vlada Federacije uzela u obzir i kad je minimalna plata povećana na 1.000 KM. Nije samo određen novi iznos i kompletan trošak prebačen na privredu. Povećanje je pratilo subvencije doprinosa i mogućnost isplate neoporezivih naknada radnicima, kako bi se posebno zaštitila mala i srednja preduzeća.
Tada se govorilo o masovnim otpuštanjima, zatvaranju firmi i slomu privrede. To se nije dogodilo. U godini povećanja minimalne plate prijavljena dobit poslodavaca porasla je za oko 440 miliona KM.
Zato i kada govorimo o daljem rastu minimalne plate prema 1.500 KM, govorimo o nastavku istog pristupa – rast plata mora biti praćen rasterećenjem rada, podrškom privredi, investicijama i povećanjem produktivnosti.
Ne želimo ekonomiju čija je glavna konkurentska prednost jeftin rad. Pokazali smo da se standard radnika može povećavati bez ugrožavanja privrede, a naredni korak je da taj rast nastavimo na održiv način, uz očuvanje radnih mjesta i jačanje konkurentnosti domaćih kompanija.

Šta bi za Vas bio mjerljiv rezultat narednog mandata? Šta biste voljeli da Vas novinar pita za četiri godine?

Pitao bih vrlo jednostavne stvari. Koliko su veće prosječna i minimalna plata? Kolika je minimalna penzija? Koliko je ljudi zaposleno? Koliko dugo pacijent čeka pregled ili terapiju? Koliko porodica može dobiti vrtić? Koliko je novih kilometara infrastrukture završeno, a ne najavljeno? Koliko mladih ljudi ovdje može dobiti posao od kojeg može samostalno živjeti?
U Sarajevu bih očekivao da je nastavljeno širenje tramvajske mreže, da su Dobrinja i Aerodrom povezani tramvajem i da je standard javnih usluga viši nego danas.
Politika je puna velikih riječi poput država, narod, razvoj, reforme, budućnost. Sve to zvuči dobro. Na kraju mandata građani ne mjere vlast velikim riječima, nego vrlo konkretnim stvarima, poput kolika mi je plata, koliko plaćam vrtić, mogu li dobiti pregled, koliko čekam tramvaj i ima li moje dijete razlog da ostane ovdje. 
Ako na ta pitanja poslije mandata imate bolje odgovore nego na njegovom početku, onda imate rezultat koji se može mjeriti. 

(DEPO PORTAL/ad)