Na kraju mandata neće biti važno koliko je tekstova napisano protiv mene niti koliko sam ja puta nekome odgovorio. Ostat će ono što je izgrađeno, doneseno i promijenjeno. I po tome želim da se mjeri moj mandat - kaže u razgovoru za DEPO Portal ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenan Magoda. 

U velikom (predizbornom) intervju Magoda govori o početku svog mandata i stanju koje je zatekao, kao i o promjenama koje je uvodio tokom prethodnih godina... O finansiranja institucija kulture od značaja za BiH, ali i o domaćoj filmskoj industriji koja treba biti dio ekonomske politike Kantona Sarajevo... O oslobađanju sporta od poličkih uticaja i novom Zakonu... O tome šta očekuje od izbora 4. oktobra, te po kojim konkretnim rezultatima bi želio da javnost ocjenjuje i pamti njegov rad na čelu Ministarstva kulture i sporta KS?   

Odgovara i na pitanje koliko ga pogađaju kritike javnosti i da li ih prihvata kao sastavni dio javnog posla koji obavlja?

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Poštovani ministre Magoda, da krenemo od početka Vašeg mandata... Kada ste preuzeli Ministarstvo kulture i sporta KS, šta ste zatekli i šta danas smatrate najvećom promjenom koju ste napravili tokom svog mandata?

Kada sam preuzeo Ministarstvo, nisam želio biti ministar koji će četiri godine samo dijeliti grantove i na kraju mandata nabrajati kome je koliko novca dao. Od prvog dana sebi sam postavio pitanje: šta će ostati iza nas?
Zato najvećom promjenom tokom ovog mandata smatram to što smo kulturu i sport počeli pretvarati iz politike pojedinačnih odluka u sistem.

Konkretno, u kulturi - šta to znači?

U kulturi smo napravili stvari o kojima se godinama govorilo, a nisu bile riješene. Institucijama kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu dali smo zakonski i finansijski okvir. Osnovali smo Fondaciju za kinematografiju Kantona Sarajevo i osigurali budžet od 2,5 miliona KM. Temeljna udruženja kulture naroda Bosne i Hercegovine uveli smo u sistemsku podršku. Uložili smo milion KM u modernizaciju pozorišta, a novim kolektivnim ugovorom poboljšali položaj zaposlenih u kulturi. Istovremeno je ustanovama odobreno više od stotinu novih radnih mjesta.
Povećali smo ulaganja i u same ustanove kulture, ali i podršku domaćim umjetnicima, nezavisnoj sceni i kulturnoj produkciji. Dakle, nismo samo povećali budžet, pokušali smo napraviti sistem u kojem se zna kako se finansira kultura, ko je odgovoran i šta ostaje nakon uloženog novca.

A kada je u pitanju sport?

U sportu smo došli do 13 miliona KM za transfere iz oblasti sporta i inkluzije. Pokrenuli smo velike infrastrukturne projekte, od Južne tribine Grbavice do ulaganja u sportske terene i objekte širom Kantona, a pripremili smo i novi Zakon o sportu koji treba donijeti stabilnije finansiranje, veću ulogu sportske struke i jasnija pravila.

Ali postoji još jedna promjena koju smatram izuzetno važnom – odnos Ministarstva prema ljudima.
Ministarstvo ne smije biti mjesto u koje neko dolazi sa strahom, vezama ili političkom preporukom da bi ostvario ono što mu po zakonu pripada. Naš posao je da imamo jasna pravila, otvorenu komunikaciju i jednake kriterije za sve.
Zato moj rezultat nije jedan koncert, jedna utakmica, jedan festival ili jedan projekat.

Nego?!

Rezultat je kada iza jednog mandata ostanu zakon koji uređuje sistem, institucija koja može trajati, infrastruktura koju će koristiti generacije i pravila koja ne zavise od toga ko je trenutno ministar.
Ako nakon četiri godine ostavite samo podijeljen novac, taj novac se potroši. Ako ostavite sistem, on nastavlja raditi i nakon vas. Upravo to želim da ostane iza ovog mandata.

Ako nakon četiri godine ostavite samo podijeljen novac, taj novac se potroši. Ako ostavite sistem, on nastavlja raditi i nakon vas. Upravo to želim da ostane iza ovog mandata

Budžet za kulturu posljednjih godina značajno je povećan. Gdje se taj rast danas najviše vidi i šta biste izdvojili kao konkretan rezultat većih ulaganja u kulturu?

Od početka govorim jednu stvar: kultura nije trošak.
Ali povećati budžet samo po sebi nije uspjeh. Pitanje je šta ste tim novcem promijenili i šta će iza tog ulaganja ostati.
Danas se povećanje ulaganja vidi na nekoliko nivoa. Prvo, u sigurnosti i položaju ljudi koji rade u kulturi. Novi kolektivni ugovor znači bolji materijalni položaj zaposlenih. Drugo, u infrastrukturi i uslovima rada – milion KM izdvojili smo za novu scensku, rasvjetnu i tonsku opremu naših pozorišta. Treće, stvorili smo nove institucije i modele finansiranja, poput Fondacije za kinematografiju KS.
Povećanje se vidi i u podršci ustanovama i organizacijama koje čuvaju i razvijaju kulturni život Sarajeva. Povećali smo budžet za svih 13 kantonalnih ustanova kulture, a posebno je važno što smo vratili vlastite prihode ustanovama. Samo 13 ustanova ostvarilo je na primjer u jednoj godini 2,45 miliona KM vlastitih prihoda.
Ako pogledamo pozorišta, razlika je vrlo konkretna. Budžet Narodnog pozorišta Sarajevo povećan je sa 7,2 miliona KM u 2021. godini na više od 12,6 miliona KM u 2026. godini. Kamerni teatar 55 sa oko 2 miliona na gotovo 3,5 miliona KM, Sarajevski ratni teatar sa 1,1 milion na gotovo 2,9 miliona KM, a Pozorište mladih sa 1,85 miliona na više od 2,5 miliona KM.

Jesu li to samo cifre na papiru?!

To nisu samo veći iznosi na papiru. To znači bolje uslove za rad, više programa i veću dostupnost kulture građanima.
Dobar primjer je program „Kultura na ulice!“, koji već tri godine realizuje Narodno pozorište. Svake godine okupljao je više od 20.000 gledalaca, a program je stigao u svaku općinu u Kantonu Sarajevo. Kultura tako izlazi iz institucija i dolazi direktno do ljudi.
Povećali smo i podršku temeljnim udruženjima kulture naroda Bosne i Hercegovine – sa 276.000 KM na više od 400.000 KM. Na inicijativu Ministarstva kulture i sporta KS, Skupština Kantona Sarajevo proglasila ih je udruženjima od posebnog interesa za Kanton Sarajevo.
Podržali smo i konkretne projekte koji ostavljaju trag. Jedan od njih je prva bh. kraljevska opera „Tvrtko, kralj bosanski“, za koju je izdvojeno 100.000 KM.
Ali posebno sam ponosan na projekte koji će ostati Sarajevu decenijama.
Za sanaciju Historijskog muzeja BiH izdvojili smo 1,8 miliona KM. Nakon 30 godina govorimo o ozbiljnoj obnovi jedne od najvažnijih kulturnih institucija u ovom gradu.
Tu je i Galerija Mersad Berber. Moja ambicija nije da napravimo još jedan galerijski prostor. Želim da Sarajevo dobije galeriju dostojnu Mersada Berbera – prostor koji će standardom i načinom prezentacije biti na nivou ozbiljnih galerija kakve gledamo u Parizu ili Londonu. To zaslužuje Berber, ali to zaslužuje i Sarajevo.
Dakle, za mene se uspjeh većeg budžeta ne mjeri samo time koliko smo više potrošili, nego onim što smo izgradili, obnovili, podržali i ostavili budućim generacijama. Želim da umjetnik u Sarajevu ima uslove da ovdje stvara, da radnik u kulturi može dostojanstveno živjeti od svog rada i da građanin za svoj novac dobije kvalitetan kulturni sadržaj.
To je za mene smisao povećanja budžeta.

Želim da umjetnik u Sarajevu ima uslove da ovdje stvara, da radnik u kulturi može dostojanstveno živjeti od svog rada i da građanin za svoj novac dobije kvalitetan kulturni sadržaj. To je za mene smisao povećanja budžeta.

Kanton Sarajevo posljednjih godina preuzima značajan dio finansiranja institucija kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu, čiji status država još nije trajno riješila. Koliko dugo Kanton može nositi taj teret?

Ovdje moramo biti potpuno iskreni. Kanton Sarajevo je posljednjih godina preuzeo dio odgovornosti koja formalno nije njegova trajna obaveza. Ali bili smo suočeni s vrlo jednostavnim izborom: gledati kako institucije kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu propadaju ili reagovati.
Mi smo reagovali.
Napravili smo zakonski okvir kojim smo omogućili finansijsku stabilnost ovim institucijama i ljudima koji u njima rade. Sufinansiranje institucija kulture 2018. godine iznosilo je oko 400.000 KM, dok je u 2026. godini povećano na 3,8 miliona KM, uključujući i Zemaljski muzej BiH i Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH.
To je višestruko povećanje i pokazuje koliko je Kanton Sarajevo ozbiljno shvatio situaciju.
Ali želim biti vrlo jasan: ovo nije i ne može biti trajno rješenje.
 

Naravno... Ali, gdje je granica odgovornosti Kantona Sarajevo u ovom slučaju?

Kanton Sarajevo može pomoći, može biti partner i može intervenisati kada je najpotrebnije, ali ne može trajno preuzeti finansiranje institucija za koje odgovornost treba biti uređena na državnom nivou.
Upravo zato smo napravili sistem, a ne jednokratnu pomoć. Želimo da institucije imaju predvidivo finansiranje i da ljudi koji u njima rade mogu planirati svoj život i svoj rad.
Neću mirno gledati da Historijski muzej, Umjetnička galerija, Kinoteka ili bilo koja druga institucija od državnog značaja bude dovedena u pitanje zato što godinama nije riješeno pitanje nadležnosti i finansiranja.
Mi smo svoj dio odgovornosti preuzeli kada je bilo najpotrebnije. Pokazali smo da se može djelovati i da postoji način da se institucije zaštite.
Ali granica mora biti jasna: kantonalni budžet ne može biti trajna zamjena za državu.
Sada očekujem da svoj dio odgovornosti preuzmu i institucije Bosne i Hercegovine i da konačno dobijemo dugoročno, sistemsko rješenje za institucije kulture od državnog značaja.

Filmska produkcija postala je važan dio i kulturne, ali i ekonomske politike Kantona Sarajevo. Kakve rezultate daju filmski poticaji i koliko smo danas bliže tome da Sarajevo postane ozbiljna regionalna destinacija za domaće i međunarodne produkcije?

Sarajevo ima nešto što se novcem ne može kupiti: filmsku tradiciju, autore, Sarajevo Film Festival, prepoznatljive lokacije i ogroman kreativni potencijal.
Ono što nam je godinama nedostajalo bio je sistem.
Zato smo osnovali Fondaciju za kinematografiju Kantona Sarajevo i osigurali budžet od 2,5 miliona KM. Želio sam da napravimo model u kojem o filmu ne odlučuje ministar, nego filmska struka. Uloga ministra i Vlade je da osiguraju novac, transparentne procedure i zakonitost, a da stručni ljudi odlučuju o kvalitetu projekata.
Istovremeno smo uveli i model poticaja filmskoj produkciji, jer film danas nije samo pitanje kulture. Film je ozbiljna kreativna industrija i može biti važan dio ekonomskog razvoja Sarajeva.
Kada velika produkcija dođe u Sarajevo, ona ne angažuje samo glumce, režisere i filmske radnike. Ona koristi naše hotele, restorane, prevoz, tehniku, scenografiju, lokacije i čitav niz drugih usluga. Dakle, novac koji ulažemo u filmsku produkciju vraća se i kroz druge dijelove ekonomije.
I tu već možemo govoriti o konkretnim rezultatima. Gradimo sistem u kojem domaći producenti imaju podršku, a Sarajevo postaje sve interesantnije mjesto za međunarodne produkcije.
Moj cilj nije da Sarajevo bude grad u kojem se film samo gleda jednom godišnje, tokom Sarajevo Film Festivala. Želim da Sarajevo bude grad u kojem se film proizvodi tokom cijele godine.
Imamo festival, imamo autore, imamo produkcijske kapacitete, imamo lokacije i sada gradimo finansijski i institucionalni okvir.
Kada sve to spojimo – Sarajevo Film Festival, domaće autore, Fondaciju za kinematografiju, poticaje i međunarodne produkcije onda više ne govorimo samo o kulturnoj politici. Govorimo o razvoju ozbiljne kreativne industrije i o tome da Sarajevo pozicioniramo kao regionalnu filmsku destinaciju.

Veliki festivali stvaraju vidljivost i privlače ljude u Sarajevo, ali snažan kulturni grad nije samo ono što vidimo nekoliko dana na festivalskim trgovima i pozornicama. To je i umjetnik koji tokom cijele godine stvara, pozorište koje svake večeri igra predstavu, muzej koji čuva naše naslijeđe, nezavisna organizacija koja pokreće novi projekat i mladi autor koji dobije priliku da napravi svoj prvi ozbiljan rad

Da, tačno je da Sarajevo ulaže značajna sredstva u velike festivale i kulturne manifestacije. Međutim, domaći film je posve druga priča... Jasno je da Kanton ne može na sebe preuzeti finansiranje domaće produkcije, ali smatrate li zaista da ulažemo dovoljno u ono što ostaje između festivala - u bh. kinematografiju, umjetnike, nezavisnu scenu i kulturnu infrastrukturu?

Festivali su izuzetno važni za Sarajevo. Donose kulturu, publiku, turiste, međunarodnu vidljivost i ozbiljan ekonomski efekt.
I ne mislim da se trebamo izvinjavati zato što Sarajevo ima velike festivale, koncerte i kulturne manifestacije. Naprotiv, želim da Sarajevo bude regionalni epicentar kulture, umjetnosti, koncerata i zabave.
Ali festival traje nekoliko dana. Kulturni sistem mora živjeti 365 dana u godini.
Zato smo paralelno ulagali u ono što ostaje između dva festivala – u ustanove kulture, domaću produkciju, umjetnike, nezavisnu scenu, nevladine organizacije i kulturnu infrastrukturu.
Ministarstvo kroz javne pozive za kulturu svake godine izdvaja više miliona KM za projekte nevladinih organizacija, drugih pravnih lica i pojedinaca iz različitih oblasti kulture. To je jedan od najvažnijih načina da podržimo ljude koji stvaraju kulturu izvan velikih institucija i velikih festivalskih sistema.
Posebno mi je važno što podrška ide direktno umjetnicima. Ministarstvo za 32 samostalna umjetnika sufinansira penzijsko i zdravstveno osiguranje. To su ljudi kojima umjetničko stvaralaštvo nije dodatni posao, nego njihovo jedino zanimanje. U Kantonu Sarajevo postoji i status istaknutog samostalnog umjetnika, koji mogu dobiti umjetnici koji nisu u radnom odnosu, kojima je umjetničko stvaralaštvo osnovno i jedino zanimanje i koji ispunjavaju posebne kriterije umjetničke izvrsnosti.
To je važna poruka: ako od umjetnosti tražimo da bude dio identiteta i razvoja Sarajeva, onda moramo voditi računa i o ljudima koji tu umjetnost stvaraju.

Istovremeno, ulagali smo u institucije i infrastrukturu. Poboljšan je i položaj zaposlenih u kulturi kroz kolektivni ugovor, povećana su sredstva za kantonalne ustanove kulture, a temeljna udruženja kulture naroda Bosne i Hercegovine dobila su sistemsku podršku i status od posebnog interesa za Kanton Sarajevo.
Dakle, ne želim birati između Sarajevo Film Festivala i domaćeg umjetnika, između velikog koncerta i pozorišta, između festivala i muzeja.
Ozbiljan kulturni grad mora imati sve to.

 
Veliki festivali stvaraju vidljivost i privlače ljude u Sarajevo, ali snažan kulturni grad nije samo ono što vidimo nekoliko dana na festivalskim trgovima i pozornicama. To je i umjetnik koji tokom cijele godine stvara, pozorište koje svake večeri igra predstavu, muzej koji čuva naše naslijeđe, nezavisna organizacija koja pokreće novi projekat i mladi autor koji dobije priliku da napravi svoj prvi ozbiljan rad.
Upravo taj kontinuitet je ono što želimo graditi – da kultura u Sarajevu ne bude događaj, nego sistem koji živi svaki dan.

Najavili ste novi Zakon o sportu i govorili o potrebi da se sport oslobodi političkih uticaja. Šta će taj zakon konkretno promijeniti za klubove, sportiste i trenere? 

Ovo je možda jedna od najvažnijih stvari koje možemo ostaviti sportu nakon ovog mandata.
Godinama smo imali situaciju da sport previše zavisi od toga ko je ministar, ko je direktor, ko je politički blizak kome i ko je glasniji.
To nije sistem.
Moja osnovna ideja je vrlo jednostavna: sport ne smije pripadati politici. Sport mora pripadati sportistima i sportskoj struci. Ne smije biti važno ko je vlast, ko opozicija, koje je neko nacionalnosti ili kojoj političkoj opciji pripada. Moraju biti važni rezultat, rad s djecom, stručnost, transparentnost i odgovornost za javni novac.
Zato smo novi Zakon o sportu pripremali na osnovu prijedloga struke i ljudi koji svakodnevno rade u sportu i najbolje poznaju probleme na terenu.
Prvi put želimo zakonom jasno definisati sport kao djelatnost od javnog interesa i napraviti stabilniji sistem njegovog finansiranja. Zakon predviđa i procenat budžeta Kantona Sarajevo koji bi se izdvajao za sport. To je važno jer sport ne može svake godine počinjati iznova, čekajući odluku o tome koliko će novca biti raspoloživo.

Ali novac nije dovoljan. Ako Kanton ulaže ozbiljan javni novac u sport, onda mora postojati i ozbiljna odgovornost onih koji taj novac koriste. Klubovi moraju imati transparentno upravljanje, jasne kriterije, odgovornost za javna sredstva i ozbiljan odnos prema razvoju omladinskih selekcija.
Zakon treba donijeti i veću zaštitu i sigurnost za sportiste, trenere i sportske radnike. Posebno važna novina su prava vrhunskih sportista i mogućnost doživotnih naknada nakon završetka sportske karijere. Ljudi koji su decenijama predstavljali Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu moraju znati da društvo njihov rezultat nije zaboravilo onog trenutka kada završe karijeru.
Ali možda je najvažnija promjena u tome da vratimo dignitet sportskoj struci.
Ne može ministar biti taj koji će odlučivati ko će biti uspješan u sportu. Ne mogu političke veze biti važnije od stručnosti. Stručne institucije, savezi, treneri i ljudi koji poznaju sport moraju imati veću ulogu u kreiranju sportske politike.
Mi smo višestruko povećali ulaganja u sport, ali što je veći javni novac, mora biti veća i odgovornost.
Zato ovaj zakon ne pravimo za jednog ministra, jednu Vladu ili jedan mandat. Pravimo pravila koja trebaju važiti i onda kada svi mi koji smo danas na funkcijama više ne budemo tu.

Šta danas smatrate najvećim problemom sarajevskog sporta?

A najveći problem sarajevskog sporta danas vidim upravo u nedostatku stabilnog i depolitizovanog sistema. Imamo sportiste, trenere, klubove i ogroman potencijal. Ono što moramo napraviti jeste sistem u kojem će njihov rad, znanje i rezultat biti važniji od politike.
Sport treba vratiti sportistima.

Možda je najvažnija promjena u tome da vratimo dignitet sportskoj struci. Ne može ministar biti taj koji će odlučivati ko će biti uspješan u sportu. Ne mogu političke veze biti važnije od stručnosti. Stručne institucije, savezi, treneri i ljudi koji poznaju sport moraju imati veću ulogu u kreiranju sportske politike.

Ulazimo u završnicu mandata. Šta još želite završiti i po kojim konkretnim rezultatima biste željeli da javnost ocjenjuje vaš rad na čelu Ministarstva kulture i sporta KS?

Vrhunski sport bez infrastrukture nema budućnost, ali ni infrastruktura nema smisla ako je ne koriste djeca.
Južna tribina stadiona Grbavica možda je najbolji primjer šta znači preuzeti odgovornost za jedan veliki i zahtjevan kapitalni projekat.
Budimo potpuno otvoreni: prije nas su postojale različite vlade, ministri i budžeti. Postojala je mogućnost da se taj projekat pokrene, ali nije pokrenut.
Mi smo odlučili da ga pokrenemo, potpuno svjesni da ulazimo u projekat koji je tehnički, finansijski i administrativno veoma zahtjevan.
Danas se Jug gradi.
I zato stalno govorim – Jug nije samo izgradnja jedne tribine. To je simbol Grbavice, simbol Željezničara, otpora, pripadnosti i generacija ljudi koji su odrastali uz taj stadion. Ponosan sam što smo imali hrabrosti pokrenuti projekat o kojem se godinama govorilo i što ćemo ga završiti.
Ali naša politika sportske infrastrukture nije samo Grbavica.

Ulažemo u dvoranu Goran Čengić, sportske terene na Butmiru i infrastrukturu FK Sarajevo, pomoćne terene stadiona Koševo, kao i u sportske objekte i terene u Hadžićima, Hrasnici, Ilijašu, Vogošći i drugim dijelovima Kantona Sarajevo.
Meni je posebno važno da se ulaganja ne završavaju u centru Sarajeva.
Dijete u Hadžićima, Ilijašu, Vogošći ili na Ilidži mora imati jednako pravo na kvalitetan teren, dvoranu i uslove za bavljenje sportom kao dijete u centru grada.
Jer kada govorimo o sportskoj infrastrukturi, ne govorimo samo o vrhunskom sportu. Govorimo o javnom zdravlju, odrastanju djece, socijalizaciji i stvaranju zdravih životnih navika.
Zato su nam važna i ulaganja u masovni i amaterski sport. Sufinansiramo programe iz oblasti sporta, programe vrhunskog sporta, podršku sportu osoba sa invaliditetom, a stipendiramo i mlade sportiste do 18 godina koji ostvaruju vrhunske rezultate.

Ali mislim da tu moramo uraditi još više.
Sljedeći veliki korak mora biti snažnije povezivanje sporta i škole. Moramo omogućiti da što veći broj djece ima priliku da se bavi sportom, da ranije prepoznajemo talente i pratimo njihov razvoj, ali i da sport ne bude privilegija samo djece čije porodice mogu plaćati članarine, opremu i prevoz.
Zato je cilj da sport bude dostupan svakom djetetu, bez obzira na to gdje živi i kakve su mu porodične mogućnosti.

Vrhunski sport počinje masovnim sportom. Bez hiljada djece na terenima, u dvoranama i školskim salama, nećemo imati buduće prvake.
Zato gradimo infrastrukturu za vrhunski sport, ali prije svega gradimo uslove da se što više naše djece uopšte može baviti sportom.

Osim što ste ministar, vi ste i član SDP-a. Ulazimo u period u kojem će izborna kampanja biti sve intenzivnija. Šta očekujete od predstojećih izbora i sa kakvim rezultatima svog rada SDP izlazi pred građane Kantona Sarajevo?

Izbori su trenutak kada građani ocjenjuju rad svih političkih aktera i tu odluku treba prepustiti njima.
Što se mene lično tiče, svjesno sam odlučio da svoj ministarski mandat ne pretvaram u ličnu promotivnu kampanju.
Kao što možete vidjeti, nemam seriju promotivnih videa u kojima govorim ljudima da glasaju za mene niti želim svaki projekat Ministarstva pretvarati u vlastitu političku reklamu.
Smatram da ljudi koji rade u kulturi i sportu najbolje znaju šta smo radili.
Hiljade kulturnih i sportskih radnika, klubova, ustanova i udruženja osjetili su odnos ovog Ministarstva. Oni najbolje znaju kako je bilo prije, a kako je danas.

I ne govorim samo o tome koliko je novca izdvojeno.
Govorim o sistemu finansiranja, sigurnosti, komunikaciji, odnosu institucije prema njima i činjenici da Ministarstvo treba biti njihov partner.
Rezultati mog rada su provjerljivi kroz budžete, zakone, ugovore i projekte. Rezultate i programe svih političkih stranaka građani će sami procijeniti.
Na izborima će oni dati svoju ocjenu. Moj posao nije da im govorim kakvu ocjenu trebaju dati meni. Moj posao je da iza sebe ostavim rezultate na osnovu kojih tu odluku mogu donijeti.

Funkcija ministra nosi teret javnosti. Ako želite donositi odluke, posebno velike odluke, mijenjati ustaljene odnose i raspoređivati ozbiljan javni novac, morate biti spremni da neće svi biti zadovoljni. Zato danas imam vrlo jednostavan odnos prema tome: argumentovanu kritiku saslušam, grešku priznam i ispravim. Na uvredu ne odgovaram uvredom

Tokom mandata bili ste meta brojnih kritika i napada u javnosti neki su bili politički, neki lični, a neki vezani za konkretne odluke Ministarstva. Kako danas reagirate na takve napade? Koliko vas pogađaju, a koliko ih doživljavate kao sastavni dio javnog posla?

Na početku mandata sam na svaku kritiku imao potrebu odgovoriti.
Danas više nemam.
Naučio sam razlikovati kritiku od napada.
Kada neko argumentovano kritikuje odluku Ministarstva, moja je obaveza da ga saslušam. Ja nisam vlasnik Ministarstva niti javnog novca. Ministar sam određeno vrijeme i odgovaram građanima za svaku marku koju potrošimo.
Ako sam pogriješio, nemam problem reći: pogriješio sam. I ispraviti grešku.
Ali kada kritika pređe u lični napad, uvredu ili pokušaj diskreditacije, na to više ne trošim energiju kao nekada.
Naravno da sam čovjek. Neke stvari vas pogode, posebno kada se pređu granice politike i kada se diraju porodica i ljudi koji nemaju nikakve veze s vašim javnim poslom.
Tu za mene postoji jasna granica.

S druge strane, funkcija ministra nosi teret javnosti. Ako želite donositi odluke, posebno velike odluke, mijenjati ustaljene odnose i raspoređivati ozbiljan javni novac, morate biti spremni da neće svi biti zadovoljni.
Zato danas imam vrlo jednostavan odnos prema tome: argumentovanu kritiku saslušam, grešku priznam i ispravim. Na uvredu ne odgovaram uvredom.

Na kraju mandata neće biti važno koliko je tekstova napisano protiv mene niti koliko sam ja puta nekome odgovorio.
Ostat će ono što je izgrađeno, doneseno i promijenjeno.
I po tome želim da se mjeri moj mandat.

(DEPO PORTAL/ad)