Čak i kada su iz Evropske unije “pokazali” gard prema Washingtonu kočeći imenovanja novog visokog predstavnika u BiH, Evropljani su opet navukli vodu na mlin Amerikancima.

Amerikanac Louis Crishock preuzeo je dužnost od Christiana Schmidta, koji je posve predao palicu visokog međunarodnog predstavnika te uskoro napušta zemlju nakon više od pet godina angažiranja u Bosni i Hercegovini, piše Zoran Krešić za Večernji list BiH, a prenosi Dnevnik.

Valja reći kako je Crishock ostao “opremljen” svim ovlastima, uključujući i one kontroverzne bonnske, a što podrazumijeva da može imati neograničenu mogućnost modeliranja nad domaćim procesima. Što iz njegove matične američke administracije žele posve izbjeći kao modus operandi tranzicijskog razdoblja međunarodne supervizije.

Evropljani su tako ostali kratkih rukava i dok su se međusobno dijelili i svađali te u biti pokazali koliko je devalvirana pozicija visokog međunarodnog predstavnika zbog takvog ponašanja. U biti, u pozadini se tu vidi razlika u pristupu prema budućnosti Bosne i Hercegovine.

A za takav smjer nije se uklapao njemački političar Christian Schmidt. Amerikanci mu jednostavno više nisu vjerovali te su procijenili kako je on, s brojnim osobljem pravnog i političkog odjela, postao čak i veći problem nego što je sam Schmidt. Ti ljudi su, istodobno bez ikakve odgovornosti, kreirali i proveli desetke odluka koje su stvorile više štete nego koristi. 

Postalo je jasno da se američka politika prema BiH i Balkanu promijenila nakon što je prošle godine zamjenik američkog državnog sekretara Christoper Landau izjavio kako je završila era nasilne izgradnje države međunarodnim intervencionizmom te se stvari nakon toga odvijaju prirodnim tokom. Obustava intervencionizma, manja vidljivost međunarodne supervizije i zatvaranje OHR-a postali su ne tako dugoročni ciljevi SAD-a.

Suočeni s time da bi se taj teret, ako ne bude posve stabilan, mogao isporučiti Bruxellesu, u EU su napravili salto mortale. Jednako kao što je bila i odluka Washingtona. Sada su zagovornici međunarodne supervizije postali Evropljani, uz bonnske ovlasti, za razliku od Amerikanaca koji u tome ne vide više svrhu za nastavljanje ovoga eksperimenta.

Na kraju će, kao što je uvijek slučaj i vidimo to širom svijeta, biti po receptu Washingtona. A to znači da će Schmidtov nasljednik, odnosno Crishockov, vrlo izvjesno uskoro biti Antonio Zanardi Landi kao izbor SAD-a i Italije. No još daleko važnije jest da će on slijediti ovaj “roadmap” koji su zacrtali Amerikanci. To uključuje i rješavanje naizgled nerješivog problema – javne državne i vojne imovine. Posve je, međutim, jasno da se status te imovine u sadašnjim okolnostima ne može potpuno zakonski utvrditi, a kako bi s time bili saglasni iz Banje Luke i Sarajeva. Istovremeno, Hrvate se “podrazumijeva” kakvo god rješenje bilo, samo im je bitno da se oslobodi golemi ekonomski potencijal. Pa ipak s rješenjem imovine otvara se pitanje okončanja daytonskog projekta. Daytonski sporazum, ma koliko danas bio osporavan i različito tumačen, predstavljao je prije svega mirovni okvir. Nije nastao kao projekt savršene države, nego kao američki odgovor na rat koji je trebalo zaustaviti.

U tome je ispunio svoju ključnu historijsku zadaću: zaustavio je krvoproliće, osigurao mir i uspostavio ustavni poredak u kojemu je BiH nastavila postojati kao međunarodno priznata država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Sada se, međutim, u Washingtonu očito procjenjuje kako je taj projekt, gledano iz perspektive njegovih tvoraca, došao do tačke u kojoj ga se može proglasiti uspješno okončanim.

Ne zato što su riješeni svi unutarnji prijepori, nego zato što je temeljna svrha Daytona ostvarena. Rat nije obnovljen, mir je očuvan, a međunarodna supervizija više ne bi trebala biti zamjena za domaću političku odgovornost. Zato bi zatvaranje OHR-a, nakon rješavanja pitanja imovine, bilo simbolički kraj jedne epohe. BiH bi tada ostala suočena sama sa sobom, ali i s Bruxellesom, kojem bi se prebacila glavna odgovornost za nastavak njenog evropskog puta. U tom scenariju Washington bi zadržao presudan politički uticaj, ali bez dosadašnjeg modela nametanja i stalnog popravljanja daytonskoga sistema izvana. To je, u konačnici, i poruka domaćim političkim elitama, da više neće moći živjeti od krize koju same proizvode.

(Dnevnik.ba/DEPO PORTAL/au)