Tekst i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

"Još uvijek nisam skontao da li više volim Sarajevo ili mrzim Želju", s tom rečenicom otprilike počinje i završava sav moj dodir sa fudbalom. Po porodičnom naslijeđu trebao bih navijati za Sarajevo - no, fudbal me zaista nikada nije privlačio. Odrastao sam, uglavnom, okružen Štrumfovima i glupim pitanjima poput "za koga navijaš?", kao da izbor jednog od dva gradska čopora koji ganjaju loptu nešto govori o meni kao ljudskom biću. Pobogu, preživjeli smo rat, zar nam trebaju još i podjele oko nekih tamo klipana koji se natežu oko sferoidnog predmeta? Zaista nikada nisam mogao razumjeti taj navijački fanatizam i opčinjenost nekim klubom. Toliki da su se bili spremni tući ukoliko neko misli drugačije. A kad je fanatizam u pitanju - nijedna navijačka grupa nije ni do koljena Manijacima. Tu im odajem priznanje. Nisam razumio - sve do sinoć.

Moj školski drug Jasenko Pašić režirao je svoju prvu predstavu i morao sam je pogledati, koliko god da je bila o svemu što ne razumijem, da ne kažem ne volim. Otišao sam pogledati predstavu o Želji! Otac mi se prevrće u grobu! Sala CDA je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, kao i svaki put kada je "Za život cijeli" na repertoaru. Zanimljivo, u publici nisam vidio nikakvih huligana, zbog kakvih je predstava otkazana u Zenici. To je bio još jedan razlog zašto sam je morao pogledati. Šta prikazuje i kakvu to poruku šalje, pa da se zbog toga digne zenička kuka i motika s tolikom mržnjom, a vlasti ušute? Odmah ću odgovoriti - ništa sem čiste ljubavi. I mislim da je to najbolji mogući odgovor na primitivizam koji je udario na teatar.

Negdje sam čuo da je ovo jedina predstava na svijetu o nekom fudbalskom klubu, ali informaciju nisam uspio potvrditi (ni osporiti). No, već na samom početku mi je bilo jasno da je predstava najmanje o Želji. Grupa željezničkih radnika od minimalističke scenografije sklapa simboličku lokomotivu, koju će, tokom predstave, rušiti ratovi, da bi se svaki put ponosno uzdigla. Maestralan potez. Neću kriti, tokom nepunih sat i po, koliko predstava traje, pažljivo sam pratio da ulovim barem jedan detalj da ne valja, pa da se mogu uhvatiti za njega. Uzalud, toga nije bilo. Sem provokacije "čuj Torpedo...", ali to ću halaliti. Jasenko je uradio dirljiv prikaz jednog jako važnog dijela historije sporta u Sarajevu, ali BiH. Ne samo sporta, već i sarajevske subkulture. Jer, neosporna je činjenica da je NK Željezničar neraskidivi dio identiteta Sarajeva, s kojom će se složiti i najzadrtiji navijači FK Sarajeva. 

Ukratko - "Za život cijeli" je prvenstveno predstava o ljubavi. Ljubavi i žaru radničke klase ka svom timu, sportu i gradu. To što se tim zove Željo, progledat ćemo kroz prste. Prikazuje uspone i padove Željezničara - od osnivanja, pa do današnjih dana, kao i neke od najbitnijih osoba za klub. 

- Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen - kaže Jasenko o predstavi i u pravu je. Mnogo toga mi se razbistrilo.

“Za život cijeli" je priča o FK Željezničar i ljudima koji ga čine. A to znači da je priča o otporu, prkosu, strahu, pobjedi, porazu, suzama, smijehu, hrabrosti, ali prije svega ljubavi. Ljudi koji vole Željezničar vole ga sa neobjašnjivom ljubavlju. I takvih je na desetine hiljada širom svijeta. "Za život cijeli" je priča o njima i za njih, stoji u opisu predstave.

- Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima – navodi pisac i dramaturg Benjamin Hasić.

U predstavi glume Sead Pandur, Davor Sabo, Adnan Kreso, Kemal Rizvanović, Jasenko Pašić i Dino Hamidović, a autorski tim čine scenograf i dizajner plakata Amar Zahiragić, kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović, kompozitor Adis Kutkut Billain, koreograf Thomas Steyaert, dizajner svjetla Nedim Pejdah, te dizajner zvuka Danijel Jurišić. Asistentica kostimografkinje je Monika Moćević, a saradnik na tekstu Marko Dmitrović.

Da rezimiramo - došao sam kao potpuni uljez i hejter, ali se, tokom predstave, ni u jednom trenutku nisam tako osjećao. Osjećao sam da sam među svojim ljudima. Mojim sugrađanima koji, istina, imaju malo plavičast pogled na svijet, ali su i dalje moji. Čak sam, na momente, bio toliko ganut da je mogla i suza kliznuti niz lice. I upravo je to najveća vrijednost "Za život cijeli" - širi jedinstvenu poruku ljubavi i zajedništva. A ako je ovako uspješno djelovala na mene, koji nemam veze ni sa Željom ni sa fudbalom, mogu samo pokušati zamisliti kakav je tek osjećaj iskrenim Željinim fanaticima kada je pogledaju. Također - uspješno elementarnu funkciju teatra, a to je da utiče na svijest naroda. Ja sam iz SARTR-a izašao zauvijek promijenjen. I s ponosom ću izgovoriti nešto što ranije ne bih ni pod prijetnjom smrću - volim te, Željo! Svi smo mi dio jednog istog narativa i nemoguće je voljeti Sarajevo kao grad, a da se ne vole i Željo, i Sarajevo, i Bosna, i Hrid, i Vratnik... Jedni bez drugih ne bi mogli postojati.

Jasenko, hvala!

(DEPO PORTAL/au)