Naša Miljacka najljepša je u proljeće kada se tope snijegovi s planina Romanija i Jahorina, tada nabuja i samo jednom u pedesetak godina može da bude ono što ljubitelji narodnjaka s Halidom zavijaju: Čuda da se dese i Miljacka mostove odnese…

Jedino još Split uz Sarajevo ima umjetnike, ima opsjenare koji stvaraju najljepšu liriku i glazbu. Nikada nisam posumnjao u ono – nima Splita do Splita, ili u "Sarajevo ljubavi moja", "Kad ja pođoh na Bembašu"," Poletjela golubica sa Baščaršije". Glas i note čine čuda i ponekada više vjerujem pjesmi nego svojim očima. Miljacka stida postane mi božanstvena kao Una, Neretva, Krka... Mašta može svašta!

Čak i ovo da se nadaš da će konačno jedan Projekt "Čista rijeka Miljacka" predstavljati važan iskorak u zaštiti prirodnih resursa i stvaranju uređenijeg i zdravijeg ambijenta za građane. Zajedničkim djelovanjem lokalnog, gradskog i kantonalnog nivoa vlasti stvara se čvrst temelj za dugoročno i održivo upravljanje riječnim koritom Miljacke.

Tako su i ove godine prevažni gospodari naših života, prirode i okoline važno najavljivali novi život na rijeci za koju mi je jednog ljeta ugledni kolega iz Francuske rekao - imate najljepši grad i najružniju rijeku. Govorio je to upravo u danima kada je vladala avgustovska suša, a naša draga Miljacka častila nas je jedinstvenim miomirisima.

Glas i note čine čuda i ponekada više vjerujem pjesmi nego svojim očima. Miljacka stida postane mi božanstvena kao Una, Neretva, Krka... Mašta može svašta!

I zato mislim da je vrijeme da se vratim pet ljeta unatrag, kada sam pisao povodom dolaska nove gradonačelnice. Startala je Benjamina Karić rođ. Londrc sa nizom spiskova želja, planova, obećanja, kojih je, gotovo, svaki naš političar u startu pun.

Sjećam se šta me posebno obradovalo. Glasno i jasno u jednom od velikih nastupajućih razgovora s kolegama potcrtala je: "Želim pokrenuti projekt čiste rijeke Miljacke, koji je generacijski projekt i najduži put počinje prvim korakom"!

Mlada i do tada najljepša gradonačelnica Sarajeva, vrijeme će pokazati da li će biti i najbolja, rođena je one godine kada je rijeka stida jedne državne metropole uveliko bila otpadni, kanalizacioni kanal. U sušnim ljetnim mjesecima i decenijama prije '91. kada je grad dobio bebu koja je prije nekoliko godina predstavlja Sarajevo, žalio sam prijatelje koji su stanovali uz kamenito korito, što su nam još davni austrougari, hvala im, sagradili u centru grada. Prijatelje koji danima nisu otvarali prozore. Ili su to, pak, činili s maskom na nosu, kao da su slutili današnje slike kojima Miljacka nije uzrok.

Radovalo je što se gospođa Karić odlučila za potez na projektu, koji ne donosi velike političke poene, ali, možda, vraća sliku Sarajeva iz djetinjstva moje generacije kada su nam grad i njegova rijeka bili najljepši na svijetu.

Sjećam se šta me posebno obradovalo. Glasno i jasno u jednom od velikih nastupajućih razgovora s kolegama potcrtala je: "Želim pokrenuti projekt čiste rijeke Miljacke, koji je generacijski projekt i najduži put počinje prvim korakom"!

Zbog ovih obećavajućih riječi ponovo sam na tren otplovio u godine pedesete. Tako, htio ne htio, svakog puta kada sam u Rajvosa put me mora navesti i do Vrbanje mosta sjećanja. Tu kao da sam ponovo u onim malim kupaćim sa crvenom linijom po sredini. Slobodno i razdragano, gazim po brzacima bez straha da ću zaraditi kakvu ozlijedu od bačenih flaša, konzervi ili da ću se otrovati od mutnog taloga kakvim je danas rijeka prijestolnice slobodne, samostalne BiH obojena. Doživljavam one ugodne halucinacije, lažne iluzije kao mase silom ili milom odlutalih sinova i kćeri regiona nam što diljem planeta horski, hipnotizirano za Halidom ponavljaju – čuda da se dese i Miljacka mostove odnese.

 
Na toj Miljacki, koja danas, najčešće podsjeća na kanalizacioni kolektor, mi smo nekada učili plivati u brzacima dubokim do koljena. Bili smo majstori zamaha ručicama u pasjem stilu. Bila je to osnovica za kasnija životna kraulanja kojima smo zavodili i lijepe Dalmatinke po tamošnjim valama.

Zato u ovom vaktu, kada će generacije sve siromašnijih Sarajlija odrastati bez susretanja sa morem i jezerima, treba ozbiljno i odgovorno poraditi na vraćanju Miljacke njenim prvim komšijama. Treba ponovo načiniti rijeku čistom, rijekom na kojoj će novi stanovnici grada u kotlini učiti, bar, plivati ako već ne mogu veslati. Kao što je moja raja.

Ko zna koja li će generacija iz Šehera dočekati, bar, čistiju Miljacku?! I da li će uopšte! Da li ću, za života, od radosti zagaziti u nešto bistriju Ljackumi?!

Ako načelnica Karić uskoro krene s prvim korakom na velikom projektu i ostvari svoj veliki naum da nam Miljacka u vrelim ljetima čak i zamiriše, onda i ja moram ispuniti obećanje koje sam dao sebi. Ponovo ću u ovim mladim godinama uskočiti u bistre valove preporođene rijeke. Plivaću sretno kao nekada. Pasjim ili kraul stilom.

Godine i topla ljeta su prošla, iza gradonačelnice, što sada stoluje opštinom Novo Sarajevo i ponovo najavljuje velike projekte, kao što je bio onaj o čistoj Miljacki, a ne može još da završi rekonstrukciju onog pješačkog mosta što su nam Italijani poklonili na Vilsonovom šetalištu. Iza Benjamine ostala su obećanja, ludom radovanja.

Da li će uskoro biti tako i sa onim važnim riječima političara Sarajeva na početku ovog teksta. Bojim se da hoće. 
I ko zna koja li će generacija iz Šehera dočekati, bar, čistiju Miljacku?!
I da li će uopšte!
Da li ću, za života, od radosti zagaziti u nešto bistriju Ljackumi?!

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook