Izvor: Tačno.net
Piše: Amer Obradović

Uh, kako samo WARP brzinom pred našim očima nestaju svjetski poreci, navike, ljudski prioriteti… Fudbal nije izuzetak; novac je odavno postao vrhovno božanstvo. Ta priča počela je i ranije, ali se možda prelomila početkom milenija. Meni „zvoni“ 2001. godina: igralo se posljednje kolo Bundeslige. Schalke je pobjedom već završio utakmicu. 

Međutim, da bi postali prvaci, trebao im je kiks Bayerna u Hamburgu. Prvo je stigla vijest da su Bavarci primili gol u posljednjoj minuti i da je vrijeme isteklo… To je značilo da je Schalke prvak nakon 43 godine! Navijači su istrčali na teren i počelo je veliko slavlje… A onda se na video-zidu stadiona uživo uključuje prenos iz Hamburga, još se igra. I svi su u nevjerici gledali kako Patrick Andersson jedan indirektan slobodan udarac uz pomoć živog zida pretvara u gol – 1:1, ipak je Bayern šampion.

Slavlje Schalkea trajalo je četiri minute i 38 sekundi. „Ne vjerujem više u fudbalskog boga“, rekao je na to Schalkeov menadžer Rudi Assauer i tako najavio kijametski dan za fudbalske romantike i svijet u kojem samo bogati mogu biti fudbalski prvaci.

Oaze fudbalske romantike, ti Zioni, simboli igre, duha i otpora protiv novčanih mašina i matriksa u kojem je ostvareno Assauerovo proročanstvo, ipak postoje. Jedan je upravo Schalke 04. Nije nastao kao neka elitistička priča, nisu ga osnovali ni studenti ni gradska buržoazija, nego dječaci i mladići iz radničkog okruženja, iz istoimenog kvarta, i to u gradu koji je živio od rudarstva i industrije uglja. Identitet kluba kovao se u rudnicima, prašini i smjenama, u životu pod zemljom, u kojem je izlazak na fudbalski stadion bio znak pripadnosti i ljubavi prema zajedničkom sadržiocu.

Ima, kažem, tih klubova koji imaju auru narodnog mita, a još jedan od njih je mostarski Velež. I njega su osnovali radnici. Kad sam već prepričao Schalkeovo prokletstvo protiv Bayerna – a kad smo kod Veleža – kako zaboraviti ono što se desilo u Tuzli 1987. godine. Na stadionu Tušanj, u okviru posljednjeg kola, pobjeda „Rođenih“ donosila je toliko željenu titulu prvaka, a Slobodi su trebali bodovi za opstanak. Semir Guza Tuce dao je gol i Velež je poveo, ali onda je sudija Stjepan Glavina iz Klisa dosudio dva penala za Slobodu – i Velež je ostao bez titule, kao Assauerov Schalke.

I da, nema puno klubova na dunjaluku koji mogu ispasti u drugu ili treću ligu a da svejedno uvijek igraju u Ligi prvaka – u srcima i glavama navijača. To su Schalke 04 i Velež. Die Unzerbrechlichen! – nesalomljivi, rekli bi Nijemci. A takav je i novi igrač kluba iz Gelzenkirchena – Edin Džeko. 

Kako od 1904. i 1922. pa do danas, Schalke i Velež su simboli trajanja, otpornosti i identiteta. Džeko kao da je pronašao klub u kojem će, poput Nea Andersona, razbiti matriks, vratiti Schalke u Bundesligu i tako zaokružiti legendu.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)