U Radićevoj ulici već danima ne svijetle samo novogodišnje lampice - trešti i muzika. I to ne simbolično, ne u prolazu, nego satima, bez prekida, svakog dana od poslijepodneva do kasne večeri. Pjesma "Da sam ja neko" grupe Indexi, razvučena preko cijele ulice, pretvorena je iz sentimentalnog klasika u zvučni pritvor za sve koji tu žive.

Problem nije u pjesmi. Problem je u glasnoći, trajanju i potpunom odsustvu mjere. Stanari okolnih zgrada nemaju način da se zaštite: ni zatvoreni prozori, ni zimski zidovi ne pomažu. Zvuk prolazi kroz stanove, prekida razgovore, onemogućava odmor i normalan život (u šta se možete uvjeriti iz videa). Ono što se predstavlja kao „praznična atmosfera“ u praksi je višednevno, kontinuirano uznemiravanje, prenosi Avaz.

Ovdje nije riječ o ukusu, nostalgiji ili ličnom senzibilitetu. Ovo je objektivna buka u gusto naseljenom dijelu grada, nametnuta svima bez izbora. Javni prostor je pretvoren u privatnu pozornicu, a građani u nijeme statistе tuđe „urbane instalacije“.

Ključno pitanje glasi: ko je ovo odobrio? Po kojoj odluci? Ko kontroliše jačinu zvuka i trajanje emitovanja? Ko preuzima odgovornost za posljedice po zdravlje i svakodnevni život ljudi? Ako odgovora nema - onda imamo problem koji je veći od jedne pjesme i jedne ulice.

Sarajevo voli govoriti o kulturi, toleranciji i urbanom duhu. Vrijeme je da pokaže i elementarnu odgovornost. Praznici ne suspenduju pravo građana na mir u vlastitom domu. Nostalgija, ma koliko „legendarna“ bila, ne daje pravo na višednevno akustično nasilje.

Grad i nadležne službe dužni su reagirati odmah. Ne sutra. Ne nakon praznika. Odmah.

(Avaz.ba/DEPO PORTAL/au)