Jest, moj Paja, da polagano postaješ fosil, ali sigurno ne znaš šta predstavlja ova stara slika.

Mangupski me pita nešto mlađi jaran iz sarajevske marijindvorske raje. Pa, gdje ćeš to meni reći? Znaš li ti koliko sam ja, a i moji drugovi potrošili zavoja, koliko smo tajno roditeljima krali čaršafa, pa ih onda sjekli na trake? Koliko smo puta tim trakama obmotavali lice, vrat, ruke. Koliko smo samo cura, zaljubljenih parova, tako zamotani kao mumije, prepadali u mraku Vilsonovog šetališta.

Ali, nisi mi rekao šta slika predstavlja?

To ti je, puteru jedan od trideset i nešto godina, glavni junak davne, prepotopne TV serije pod naslovom Nevidljivi čovjek. Glavni pozitivni junak te priče bio je potpuno nevidljiv i kada bi poželio da ga neko ipak ugleda onda se motao tim krpama da bi se nazirale konture njegovog tijela.

Ha, ha, glupe serije.

Lako se tebi danas smijati, a znaš li ti šta je to predstavljalo tih šezdesetih godina kada gotovo niko nije imao TV u kući. Bilo ih je samo nekoliko, naravno, crno bijelih u prostorijama Socijalističkog saveza radnog naroda. Jedina televizija u našem kvartu bila nam je čudo neviđeno. Samo je drug sekretar smio da je pali, gasi, pojačava, utišava. A, mi smo u njega gledali kao u Teslu, ili ovog Elon Maska današnjeg. Znalo se u te prostorije nagurati nas gotovo dvije stotine, sjedio je čovjek na čovjeku. I uvijek bi smetala nečija glava. Sa zavišču smo gledali one koji su uspjeli da zauzmu stolice ili one koji su bili bliže ekranu. Onda nije bilo rezervacija stolica, izuzev za lokalne partijske rukovodice, ili članove njihove porodice. Kada bi serija započela, kada bi se na malom crno bijelom ekranu ukazao nevidljivi čovjek u zavojima mogao si lijepo čuti kako raja ubrzanije diše i kako srca lupaju.

Navijali smo za nevidljivog tako glasno i strasno kao za partizane u onim filmovima dok su pobjeđivali Švabe. Toliko jedinstvo raznih generacija, toliko zajedničke žareće empatije nisam nikada poslije osjetio u kvartu, sve do proljeća 1992. godine, kada je naš Marijin Dvor postao središte i početak najduže opsade jednog grada u povijesti svjetskih ratovanja.

Eh, da nam je tada bilo nevidljivog čoveka. Da je mogao onako nevidljiv da zakorači na drugu stranu Vrbanja mosta i da poganja ubice što su pucali iz voćnjaka vile Amerikanca. Lijepe kuće, tačno preko puta današnjeg štaba Kristijana Šmita u Kovačićima, za koju su nam stariji govorili da je kupio neki naš čovjek što se bogat vratio iz Amerike. Imala je ta vila veliki voćnjak s bogatim krošnjama krušaka, jabuka, dunja, trešanja. Ne mogu se više ne sjetiti koliko puta sam sa drugovima bio u pljački voća, posebno trešanja. A imao sam najljepšu trešnju u raji u mom dvorištu. Znaš ono – tuđa je uvijek slađa.

A, kako ste to prepadali raju po mraku Vilsonovog, nastavlja pitac.

To se ne zaboravlja. Možeš misliti kako je bilo onima što su šaptali nježne riječi na tadašnjem šetalištu ljubavi, bez ovih današnjih reflektora što su razbili svu romantiku. Sa upaljenom svijećom, s glavom zamotanom debelim zavojima ili čaršafima prilaziš momku ili djevojci i moliš za šibicu ili upaljač. Uh, kao su vrištali, panično bježali. Sada me stid kada se sjetim kakvi smo mangupi bili. Srećom, nikoga od prepadnutih nije izdalo srce…

E , tako ti je to, moj mladiću. Samo s jednom starom, izbljedelom, nejasnom fotografijom izazvao si seriju jasnih slika sjećanja. I ponovo me vratio nevidljivom čovjeku koji bi nam u današnjem vaktu na ovom planetu i te kako bio potreban.

A, kad smo već kod televizija treba reći da bi dobro bilo da se vrati nevidljivi čovjek. Da posjeti malo one u palati na Marijin Dvoru, ili da pozvoni na vrata gospon Forti i ostaloj ekipi iz Trojke. Čini mi se da bi ih samo strah natjerao da se ozbilijno posvete rješavanju životnog problema naših kolega sa BHRT. Od velikih profesionalaca koji su decenijama gradili ugled BHRT ili Javnog servisa postaju socijalni slučajevi. Dok oni ne znaju da li će uopće imati plate, gospoda iz Federacije i RS lagano i bez problema  povećaju iznose svojih nezasluženih hiljada ili tisuća koje dobijaju za nerad i spavanje u skupštinskim udobnim foteljama.

Da imaju savjesti i odgovornosti ne bi oka sklopili ni u kući, a kamoli na, kobajagi, radnom mjestu.

...Nego da se mi, moj jarane, vratimo priči o nevidljivom čovjeku. To su bile godine, vremena kada smo svi do jednog navijali za njega u tijesnim prostorijama Saveza socijalističkog saveza u mojoj mjesnoj zajednici.

Takav vakat, dok je ovih, što nas, našim naivnim, jetimskim glasanjem, jašu i izgladnjuju, nikad se vratiti neće.

(DEPO PORTAL/au)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook