Boško Brkić i Admira Ismić zaljubili su se 1984. godine, kada je cijeli svijet gledao prema Sarajevu zbog Zimskih olimpijskih igara. Ubili su ih 18. maja 1993, dok je isti svijet gledao u Sarajevo iz potpuno drugačijeg razloga – zbog rata i opsade koju su nad gradom držale snage bosanskih Srba. Miljacka je dijelila zaraćene strane. Tada 25-godišnji par, Srbin i Bošnjakinja, pokušao je pobjeći iz grada. Prema brojnim svjedočenjima, njihov bijeg bio je dogovoren sa obje strane. Krenuli su iz Skenderije, lijevom stranom rijeke, ali došli su samo do Vrbanja mosta. Tamo, na ničijoj zemlji, nadomak slobode, prekinuti su rafalom. Njihova tijela danima su ležala na mostu. Niko nije htio da ih preuzme. Slika zagrljenog para, pogođenog mecima, obišla je svijet.

Prvi koji je svijetu ispričao njihovu priču bio je novinar Reutersa Kurt Schork, 23. maja 1993. godine. U svom izvještaju napisao je da je Boško pogođen prvi, a Admira je dopuzala do njega, zagrlila ga i izdahnula, prenosi N1.

Svjedok Dino, vojnik u blizini, potvrdio je tu priču. Boško je ležao licem prema dolje, desna ruka savijena iza leđa. Admira je ležala uz njega, lijevom rukom preko njegovih leđa. Iza njih je ostao treći leš – tijelo čovjeka ubijenog prije pet mjeseci.

Ljubav jača od smrti

Obje porodice podržavale su njihovu ljubav. U zemlji razorenoj sukobima, oni su izabrali ljubav. Admira i Boško prvobitno su sahranjeni u Lukavici, a kasnije, uz saglasnost obje porodice, preneseni su na sarajevsko groblje Lav, gdje sada počivaju jedno uz drugo, pod nadgrobnikom u obliku srca.

Njihovi roditelji nisu htjeli da njihovu ljubav iko koristi za političke poruke. Odbacivali su poređenja sa Romeom i Julijom – njihova ljubav nije bila zabranjena. Naprotiv, bila je prihvaćena. Samo što je pala kao žrtva besmislenog rata.

Priča bez tabli i spomenika

Most Vrbanja, gdje su ubijeni, danas se zove Most Olge i Suade. Iako se već tri decenije godišnje obilježava njihova smrt, na tom mjestu ne postoji nikakva oznaka koja bi podsjećala na dvoje mladih koji su život izgubili zbog ljubavi.

Aktivistkinja za ljudska prava Snježana Ivandić Ninković kaže da je njihova priča simbol svega što smo izgubili – ljudskost, razumijevanje i empatiju.

Zaljubljeni u vrijeme podjela

Boško i Admira upoznali su se u Trećoj gimnaziji u Sarajevu. Njihovi prijatelji ih se i danas sjećaju s nježnošću. On miran i povučen, ona divlja i hrabra. Prijatelji su govorili da je Admira voljela motore, znala popravljati auta i nije se ničega bojala.

U Sarajevu osamdesetih ovakve ljubavne priče nisu bile neobične. Među gotovo 2.900 brakova u BiH sklopljenih 1991. godine, oko deset posto su bili tzv. “mješoviti brakovi”. Danas, to zvuči kao relikt prošlih vremena.

Njihova priča preživjela je kroz izvještaje, dokumentarce, filmove, pjesme. Kurt Schork, novinar koji ih je učinio poznatima svijetu, tražio je da mu pepeo bude djelimično sahranjen u blizini njihovog groba. U Sarajevu jedna ulica nosi njegovo ime.

(N1/DEPO PORTAL/au)