U javnom diskursu Milorada Dodika, predsjednika entiteta RS, gotovo obsesivno se ponavlja fraza da Christian Schmidt "nije legitimni visoki predstavnik". Na prvi pogled, riječ je o još jednom pokušaju osporavanja autoriteta međunarodne zajednice, ali ispod površine, taj narativ otkriva mnogo širi strateški plan – plan koji uključuje i pitanje državne imovine, institucionalnog rastakanja Bosne i Hercegovine i sinhronizovanu međunarodnu podršku, ponajprije iz Rusije.

Za Dodika, delegitimizacija visokog predstavnika nije krajnji cilj – ona je sredstvo. Visoki predstavnik predstavlja ključnu institucionalnu barijeru ka sprovođenju njegovog političkog projekta: postupne erozije dejtonske arhitekture i uspostave paralelne unutrašnje pravne realnosti u kojoj entitet djeluje kao gotovo samostalna država. Schmidt je simbol međunarodne garancije teritorijalnog integriteta BiH, ali i jedina preostala poluga nad nacionalnim zakonodavstvom koja se može aktivirati kada se sistem blokira iznutra. Zato Dodik mora da ga predstavi kao pravno "nepostojećeg" – jer sve dok postoji autoritet koji može suspendovati neustavne zakone, kao što su oni o povratu nadležnosti ili usvajanju entitetskih zakona o državnoj imovini, njegov plan ostaje institucionalno ranjiv.

Dodik nije samo domaći političar s lokalnim ambicijama – on je transmisijski kanal ruskog interesa za stvaranje trajne zone političke ambiguiteta unutar Evrope

U toj strategiji, osporavanje Visokog predstavnika ne bi bilo moguće bez diplomatske podrške Ruske Federacije. Rusija je jedina članica Vijeća sigurnosti UN koja nije podržala Schmidtovo imenovanje, što Dodiku služi kao međunarodni izgovor da ospori njegov legitimitet. No, važno je razumjeti da ruska podrška nije tek simbolična. Ona je dio šireg obrasca destabilizacije zapadnog političkog uticaja na Balkanu, kroz delegitimizaciju međunarodnih institucija, jačanje etnonacionalnih narativa i podrivanje jedinstvenih državnih mehanizama. U toj geopolitičkoj šemi, Dodik nije samo domaći političar s lokalnim ambicijama – on je transmisijski kanal ruskog interesa za stvaranje trajne zone političke ambiguiteta unutar Evrope.

Upravo se na tom tlu otvara nova fronta: pitanje državne imovine. Riječ je o resursima i institucijama koji prema presudama Ustavnog suda BiH pripadaju državi, ali koje entitet RS nastoji prisvojiti putem vlastitih zakona. U normalnim okolnostima, to bi predstavljalo direktno kršenje ustavnog poretka. Međutim, ako se uspije institucionalno obesmisliti autoritet visokog predstavnika – i ako se postigne zasićenost međunarodne zajednice krizama koje više ne zna kako da tretira – tada osporavanje državne imovine postaje “tehničko pitanje nadležnosti” u prostoru bez efektivne centralne vlasti.

Ako Schmidt ostane izolovan, bez stvarne podrške zemalja koje stoje iza OHR-a – a pogotovo ako EUFOR i NATO ostanu pasivni – stvoriće se ambijent u kojem će narušavanje ustava postati rutina, a ne izuzetak

Ključna tačka tog narativa je uvođenje „zamora“ kod međunarodnih aktera. Dodik računa na to da će Zapad, iscrpljen krizama širom svijeta, potonuti u pragmatizam i prihvatiti faktičko stanje kao novu realnost, kao što se već desilo u slučaju Krima ili Abhazije. Ako Schmidt ostane izolovan, bez stvarne podrške zemalja koje stoje iza OHR-a – a pogotovo ako EUFOR i NATO ostanu pasivni – stvoriće se ambijent u kojem će narušavanje ustava postati rutina, a ne izuzetak. U takvom kontekstu, zakon o imovini entiteta RS ne bi bio kraj sukoba, već nova početna tačka za dublju pravnu i političku secesiju.

Zato insistiranje da Schmidt "ode" nije usmjereno na osobu, već na samu ideju pravne kontrole. Ukloniti visokog predstavnika ili ga potpuno delegitimizovati u javnom i institucionalnom prostoru – to je nužan preduslov za nastavak šire strategije. Ona uključuje uspostavu punog institucionalnog paralelizma, kontrolu nad imovinom, jačanje entitetskih oružanih struktura pod izgovorom „civilne zaštite“ i eventualno raspisivanje referendumskih inicijativa koje će, u odsustvu međunarodne reakcije, imati sve atribute državnosti.

U tom ratu, najopasnije oružje nije oružje samo po sebi – nego tišina međunarodne zajednice i nerazumijevanje da je pravo već sada instrumentalizovano u korist političkog razbijanja zemlje

Ne treba se zavaravati: Dodik ne vodi pravnu polemiku – on vodi strateški rat niskog intenziteta protiv postdejtonske BiH. I svaki put kada mu se dozvoli da ospori autoritet Visokog predstavnika bez konsekvenci, otvara se još jedna pukotina u suverenitetu države. U tom ratu, najopasnije oružje nije oružje samo po sebi – nego tišina međunarodne zajednice i nerazumijevanje da je pravo već sada instrumentalizovano u korist političkog razbijanja zemlje. 

Zbog toga probosanski politički blok mora jasno i bez rezerve podržati rad visokog predstavnika, jer upravo je OHR posljednji institucionalni osigurač protiv tihe dezintegracije Bosne i Hercegovine.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook