Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Srđane, šta za tebe znači biti pjesnik, danas, u Bosni i Hercegovini?

MRŠIĆ: Zanimanje pjesnik, to ne postoji. Ja sam jednostavno Srđan, zanimanja mi mogu biti:  student, kurvar, pijanica, daktilograf, hirurg... ali pjesnik? Glupo je za sebe reći da si  pjesnik. Svi smo mi pjesnici, svi imamo dušu, da prostiš... samo nekima je poklonjen dar da uz pomoć riječi opišu emociju. Današnje kvaziintelektualne elite imaju čest običaj za sebe reći ja sam profesor, ja sam pjesnik, ja sam umjetnik. Za mene je to malo nepošteno, pa čak i tragikomično. Čekaj, hajde neka drugi kažu za tebe da li si ti pjesnik, umjetnik, kipar, vajar... Ja ću prepustiti da drugi kažu šta sam ja i da li vrijedim. Onaj ko me doživljava kao pjesnika ja ću za njega biti pjesnik. Onaj ko ne, ja ću za njega da budem propalica, klošar... U suštini to pjesnik je samo kaput. Ti to nosiš u sebi. To nije titula, to je osjećaj baziran na unutrašnjem naboju.

Koliko je teško kao mladi pjesnik ući u poetski život Bosne i Hercegovine, ili naći svoje mjesto u njemu?

MRŠIĆ: Imamo stariju generaciju pjesnika, koji se drže jedni drugih. Imaju to tvrdo jezgro, hermetične krugove koje su izgradili i u kojima se osjećaju bitni, jedni drugima dodijeljuju nagrade, jedni drugima podilaze, jedni drugima pišu recenzije, te se može steći dojam da su sami sebi dovoljni. Postati dio tog kruga kao pjesnik mlađe generacije je prilično teško. To vam je kao današnje traženje posla u BiH. Na koji god konkurs da se prijavite traže vam dvije godine radnog iskustva, a vi pritome nikako nemate mogućnost da te dvije godine iskustva steknete, tačnije ne pruža vam se prilika da ga steknete. No, ja sam imao sreću, zahvaljujući Fondaciji/zakladi Fra Grgo Martić koja je objavila moju zbirku „Krici iz geta“, da prvo upoznam tu tzv. pjesničku elitu i uvidim iznutra kako stvari stoje. Drukčije rečeno krenuo sam iz pjesničkog mainstrema, ako takvo nešto ovdje uopšte postoji. Međutim, brzo sam uvidio da meni nije tu mjesto, te sam se na neki način vratio u, za mene,  komotniju underground poziciju. Tako da sam, pomalo paradoksalno i netipično, prvo bio po medijima i govorio poeziju na ozbiljnim pjesničkim skupovima za honorare, da bih zatim počeo čitati po kafanama džaba, za dušu. Nije loše biti na marginama, odatle imaš najbolji pogled, najčistiju emociju, inspiraciju koja nije uslovljena tuđim mišljenjima.

Kako si uopšte došao do prilike da uđeš u tzv. mainstrim poezije? Jednostavno, da li postoji neki mehanizam kojim jedan mladi pjesnik, može doći do svog mjesta pod poetskim suncem?

MRŠIĆ: Kada počinješ, ako radiš neke stvari iz ljubavi šanse su ti mnogo umanjene, jer postoje, kako sam već naglasio,  određeni pjesnički krugovi koji skoro pa da i ne podnose novume u poeziji, te koji se,  slobodno mogu reći, na neki način plaše konkurencije. U takvim uslovima jednostavno neophodno je truditi se, to je jedini ispravan mehanizam, jer bez truda i rada ne može se ništa postići. Tačnije, ne može se čekati da ti nešto padne sa nebesa, ta priča ne pije vode. Poezija je danas u takvoj poziciji da je neophodno pristupiti joj na jedan gerilski način. Moraš natjerati ljude da te slušaju. Niko nikoga danas više ne sluša, ti moraš da imaš nešto novo za reći i pronaći odgovarajući način kako to prezentovati. U suprotnom,  tebe neće niko zvati da mu ti palamudiš o nečemu što se već mnogo puta čulo. I ovako, poražavajuće je to da danas imamo više raznoraznih pjesnika nego same publike. Poeziju danas čitaju oni koji je pišu ili oni koji to pokušavaju. Tako da motive treba tražiti u sebi i svom odnosu prema umjetnosti i na tom polju biti iskren.

Budući da živiš na imaginarnoj granici između Istočnog i „bliskoistočnog“ Sarajeva, na kojoj ti je doslovice balkon u Federaciji, a kuhinja i dnevni boravak u RS-u, kako ti gledaš na taj apsurd postdejtonske BiH?

MRŠIĆ: Ma navikneš se vremenom da ignorišeš gluposti. Mi živimo u rezervatima. Geto u getu, pa još jedna geto, pa na kraju imamo Balkan kao geto Evrope. Sve je totalno getoizirano. Mi ovdje imamo niz Berlinskih zidova. Ali za razliku od ovih naših berlinski je barem bio materijalizovan, mi ovdje imamo zidove u glavama. Činjenica je da su to najveće, za mnoge nepremostive, granice. A kad zamislimo neku granicu, odmah nam je iduća da nam treba neka vojska koja će branti tu imaginaciju. Ja nemam vremena da se ograničavam raznoraznim podjelama, te priče sa tv dnevnika me sve manje zanimaju. Znaš, uopšte više nije bitno koja je strana „prava“, ko je kriv i zbog čega. Svi mi imamo samo jedan život i trebalo bi da se postaramo da ga živimo najbolje što možemo, jer kajaćemo se što je prošao u čekanju da se nešto promjeni. Neće se ništa promjeniti, neće biti mnogo bolje, a i ako ti bude bolje, za to ćeš biti sam zaslužan. 

Šta je za tebe Istočno Sarajevo?

MRŠIĆ: Istočno Sarajevo je jedno selo koje pokušava da bude grad, ali to je nemoguće. Istočno Sarajevo nikada neće imati centar, urbano jezgro, gradski duh, ono će uvijek biti predgrađe Sarajeva, a ja volim taj miris predgrađa, inspiriše me. To je jedan grad koliko god mi pokušavali pobjeći od toga i koliko god povlačili razne granice. Taj provincijski mentalitet, kao što kaže jedna moja pjesma, izvire iz svakog zida, iz svake zgrade. Mada, da se ne lažemo, Sarajevo u kompletu je podgrijani leš iz kojeg je davno ispario taj polu-mitski gradski duh, koji  je kanda nekad postojao.

Čiji je Srđan pjesnik?

MRŠIĆ: Volim da kažem da sam bh. pjesnik ovdje u Istočnom Sarajevu. Kad sam u Sarajevu volim reći da sam srpski pjesnik. Volim povremeno da pričam i pišem na ekavici koja mi nije maternja, kad su mogli Andrić i Selimović zašto ne bih ja? Ne dam da me instrumentalizuju. Radije ću reći da sam eskim nego se stavljati u bh. nacionalni ključ. Jer, ako se ja ne izdignem svojim radom i svojom poezijom iznad tog nacionalnog moja poezija ostaje zarobljena i okovana i samim tim joj slabi domet. A za mene poezija nije ništa drugo nego sloboda!

Šta za tebe znači sintagma Bosna i Hercegovina?

MRŠIĆ: Bosna i Hercegovina je jedan prostor. Određen prostor u kojem imamo jednu kulturološku, genetsku, mitomansku čorbu tzv. Bosnaskom lonacu. To je lonac u kojem se svi mi zajedno krčkamo, što i nije neka mana, zar ne? Problem nastaje što je ponekad vatra previše naložena, pa čorba svako malo pokipi. Koliko god mi željeli da pobjegnemo iz tog lonca mi to ne možemo. Koliko god negirali da smo Bosanci i Hercegovci veoma se lako možemo uvjeriti da to jesmo i da nas jedino tako doživljavaju van ove zemlje. Ne moramo ići u Njemačku ili Ameriku da bi smo se u to uvjerili, dovoljno je  otiću u nama najbliže zemlje Srbiju i Hrvatsku i reći: 'Ja sam Srbin ili Hrvat',međutim, tamo će ti reći, ti si Bosanac. Što mi više budemo bježali od toga da smo Bosanci, sve više smo Bosanci. Ko želi da spozna šta znači biti Bosanac, nek pročita sabrana djela Ive Andrića. Možemo da ga nepoštujemo, možemo da ga mrzimo, ali Andrić je najbolje pronikao u ono što se zove  bosanski gen. Sa  BiH kao državom, kao prostorom, ja nemam problem. Ja ću uvijek da kažem da sam Srbin iz Bosne.

Šta je za tebe Republika Srpska, kao entitet u okviru države Bosne i Hercegovine?

MRŠIĆ: Neki ga smatraju republikom, što srpski entitet nije. Neki ga smatraju genocidnom tvorevinom, ni sa tim se baš ne bih složio. Ali činjenica je da RS ljudima koji žive u njoj, daje određenu sigurnost koja im je izgleda jako potrebna. Mnogo se straha nakupilo u ljudima uopšte, a TV dnevnici samo podgrevaju taj strah, jer tako je lakše manipulisati ljudima koje ni ne tretiraju kao ljude. Ljudi su redni brojevi, izborni glasovi bez individualnosti.  Nisu problem ove države  entiteti, nego glavonje koje nam kroje sudbinu. Što se mene tiče, nek svako selo dobije svoj entitet u sklopu države, ako će im tako biti bolje. Možda je i bolje da vlast bude što više decentralizovana i da svako brine svoju brigu. Eno Švica, sva u kantonima, a žive odlično.

(BLIN MAGAZIN)