Izvor: Večernji.hr
Piše: Ivan Hrstić

Ne slažem se s onima koji koji se bune protiv izvještavanja iz Srbije na hrvatskim naslovnicama, tvrdeći da se nas to ništa ne tiče te da prije svega treba podići, ako ne fizički, onda virtualni zid između Hrvatske i Srbije. Naravno, ne samo zato što je podizanje bilo kakvog zida zapravo nemoguće. Sve to itekako nas se tiče, sviđalo se to nekomu ili ne.

Nekoliko dana slijevale su se rijeke studenata i drugih prosvjednika iz svih krajeva Srbije prema Biogradu na Dunavu. Ako Vučićeva policija procjenjuje da se okupilo 107 tisuća prosvjednika, vjerojatno ih je na vrhuncu bilo barem 200 tisuća. Na koncu, možemo s olakšanjem zaključiti da je dobro što Srbija ipak ima demokratskog kapaciteta da se ovako monumentalni prosvjedi održe bez krvoprolića i prevelikih incidenata. Dobro je da nitko nije iskoristio priliku. Dobro za Srbiju i za sve oko nje. Iako je, nakon što smo noć prije na ulicama Beograda vidjeli pripremljene vreće s kamenjem, sve slutilo da je "festival demokracije" lako mogao krenuti i potpuno drugačijim smjerom.

Da, zadivljujuća je neiskvarena želja srbijanske mladeži za normalni(ji)m društvom, ali iza svega toga posve je jasno da Srbija i dalje nema demokratskog kapaciteta na demokratskim izborima izabrati bilo koga drugog osim Vučića

No, ne slažem se ni s onima koji u Srbiji u bilo čemu vide neki svijetli primjer, za Hrvatsku i Europu. Da, zadivljujuća je neiskvarena želja srbijanske mladeži za normalni(ji)m društvom, ali iza svega toga posve je jasno da Srbija i dalje nema demokratskog kapaciteta na demokratskim izborima izabrati bilo koga drugog osim Vučića - a to je zapravo jedino što se na koncu računa. Sve drugo je zapravo revolucionarni atavizam, koliko god bio zavodljiv ovako izrečen kroz nevina usta divnih mladih ljudi, iza kojih svoju priliku za otmicu nacionalnog zanosa vrebaju međusobno isposvađani oporbeni političari koji će se lako složiti da treba mijenjati Vučića – ali gotovo ni o čemu drugom. Da ne govorimo da tu ima i onih kojima je Vučić četnik i onih kojima je Vučić ustaša.

Hrvatska nema razloga previše se radovati uličnom rušenju Vučića, jer nakon njega lako bi mogao doći – i netko mnogo gori. Takav bi gotovo sigurno bio onaj koji bi došao na krilima uličnog rušenja Vučića. Slično i dalje razmišljaju i u europskim centrima moći. Velikom dijelu srbijanskih građana Hrvatska je u svakom trenutku poželjan vanjski neprijatelj i rezervna žarišna točka nacionalnog ujedinjavanja, što Vučić uvijek spremno koristi, a mnogi Srbi spremno grizu na taj mamac.

Na žalost, koliko god vizualno impresivno, 200 ili 300 tisuća prosvjednika u gradu u čijem metropolitanskom području živi 1,7 milijuna ljudi i dalje ne izgleda kao – kritična masa

Dobro je što se ipak pokazalo da Vučićeve medijske diverzije o hrvatskom hibridnom ratu protiv Srbije te hrvatskim agentima koji prelaze granicu i potiču nemire u Srbiji ipak nisu uspjele otupjeti niti skrenuti oštricu nezadovoljstva prosvjednika prema čovjeku koji je stvarni krivac za probleme Srbije, no bit će da je to ipak zato što najveći dio njih spada u generaciju koja televiziju niti ne gleda te tako nije u tolikoj mjeri podložna Vučićevim manipulacijama i svakodnevnom ispiranju mozgova. 

No, pitanje je koliko je Beograđana i drugih pod utjecajem parola o inozemnom organizatoru prosvjeda na koncu ipak odustalo od sudjelovanja. Na žalost, koliko god vizualno impresivno, 200 ili 300 tisuća prosvjednika u gradu u čijem metropolitanskom području živi 1,7 milijuna ljudi i dalje ne izgleda kao – kritična masa. 

Za bilo kakvu promjenu, revolucionarnu ili demokratsku. Vučić se trebao zvati Mačić. Jer kako god ga baciš, on se na noge dočeka. Tako će njegov medijski stroj barem one podložne zatupljivanju režimskih televizija i bulevarskog tiska uvjeravati kako je ovako veličanstven skup zapravo ipak nekako – Vučićeva zasluga.

Vučić je ponosan na svoju policiju jer, eto, nije ispendrečila prosvjednike niti upotrijebila vodene ili zvučne topove. Da jest, vjerojatno bi završio kao Ceausescu. Na žalost, Haag njega nikad nije tražio, pa ne može završiti ni kao Milošević

Ovo je za Vučića objektivno veliki udarac, no njemu je do sada ipak najteže pala ona ignorirajuća parola "tko je tebe išta pitao" kojom su mu pobunjena djeca uzvraćala kad bi on kao deus ex machina pokušavao intervenirati u poslove koji po srbijanskom ustavu spadaju u djelokrug vlade, a ne predsjednika. On odavna jedva čeka da se oštrica usmjeri prema njemu, da se priča ponovno svede na njega osobno, kako bi on mogao do beskraja pred kamerama drviti o svojem paćeničkom žrtvovanju za Srbiju ("Mogu samo da me ubiju!"). Ili kako bi - konačno - mogao organizirati referendum o samom sebi kojim bi samo još dogradio svoj kult ličnosti. Ili kako bi barem orkestrirao još jedne, n-te izbore po redu, na kojima ponovno neće presuđivati urbana Srbija, nego ona koja i dalje većinski diše – vučićevski. 

Vučić je ponosan na svoju policiju jer, eto, nije ispendrečila prosvjednike niti upotrijebila vodene ili zvučne topove. Da jest, vjerojatno bi završio kao Ceausescu. Na žalost, Haag njega nikad nije tražio, pa ne može završiti ni kao Milošević.

(Večernji.hr/DEPO PORTAL/ad)