Dok rijeke ljudi preplavljuju ulice Beograda i Novog Sada, Bosna i Hercegovina ostaje nijema. Zemlja bogate historije čiji narodi nikada nisu doživijeli demokratsku emancipaciju suočava se s dubokim društvenim problemima: korupcija, nizak životni standard i političke elite koje vladaju bez odgovornosti. Partokratija nadmašuje meritokratiju, a mediokriteti i kriminalci često zauzimaju ključne državne pozicije, obeshrabrujući građane i tjerajući mlade van zemlje.

I dok rijeke ljudi preplavljuju ulice Beograda i Novog Sada, u Bosni i Hercegovini i dalja vlada tišina. Za razliku od Srbije, gdje protesti simboliziraju nadu i otpor, u BiH vlada mentalitet pasivnosti, ukorijenjen u historiji potčinjenosti i trauma. 

Korupcija je ukorijenjena u svim porama sistema, standard života je među najnižima u Evropi, a političke elite nesmetano nastavljaju samouvjereno vladati bez previše razmišljanja o građanima koje bi trebali da služe.  

Ipak, dok se u Beogradu povremeno dižu protesti, dok narod tamo traži pravdu, šutnja koja odjekuje bh. prostorom je zbunjujući i misteriozni fenomen, ali  nije tek posljedica trenutne apatije. Ta šutnja je rezultat višestoljetnog nasljeđa potčinjenosti, trauma, podjela i manipulacija.

Za razliku od Srbije, gdje protesti simboliziraju nadu i otpor, u BiH vlada mentalitet pasivnosti, ukorijenjen u historiji potčinjenosti i trauma

Bosanci i Hercegovci stoljećima su živjeli pod vlašću velikih sila. Osmansko carstvo donijelo je sistem millet-a, gdje su ljudi naučeni da se oslanjaju na vjerske vođe, dok je građanska odgovornost bila nepoznanica. Poslušnost prema vlastima bila je ključ opstanka. Kasnije, Austro-Ugarska i Kraljevina Jugoslavija nastavile su taj trend, gdje je narod bio potisnut u pozadinu dok su moćnici odlučivali o njihovim sudbinama. Socijalizam Josipa Broza Tita, iako ekonomski stabilan, ugušio je svaki oblik slobodnog mišljenja. Mantra “bratstvo i jedinstvo” bila je ništa drugo do elegantan plašt pod kojim su se skrivale represija i strah od posljedica bilo kakvog otpora.

Kada je došao rat, narod se ponovo povukao u sebe. Traume iz 1990-ih ostavile su dubok trag. Ljudi su naučili da preživljavaju dan za danom, fokusirajući se na osnovne potrebe, dok je svaka ideja o kolektivnom otporu ostala zakopana ispod ruševina prošlih sukoba. Strah od nestabilnosti postao je dominantan osjećaj. Protesti, umjesto da simboliziraju nadu, u očima mnogih izgledaju kao opasnost, prijetnja povratku haosa koji su jedva preživjeli.

Rat nije samo ostavio ožiljke na zgradama, nego i na mentalitetu. Bosna je preživjela ne pitajući kako, već samo da. I tu je ključni problem. Srbi danas protestuju jer, uprkos autoritarnim tendencijama, imaju tradiciju građanskog bunta. Imali su Peti oktobar, imali su i više skustava masovnog otpora. U BiH, demonstracije 2014. godine bile su jedini kratki bljesak, ali nisu ostavile trajnu vatru. Sistem je znao kako da ugasi tu iskru – podjelom, nacionalizmom, strahom od stranih plaćenika i navodnih domaćih izdajnika koji po nalogu nekih stranih sila ruše Bosnu i Bošnjake. 

Rat nije samo ostavio ožiljke na zgradama, nego i na mentalitetu. Bosna je preživjela ne pitajući kako, već samo da. I tu je ključni problem

Nacionalni identiteti u BiH nisu alat solidarnosti, već poluge kontrole. Političari hrane strah: "Ako se pobuniš, tvoji neprijatelji će profitirati." U takvoj atmosferi ni glad nije dovoljan motiv. Umjesto da se bore protiv siromaštva, ljudi se bore protiv imaginarnog drugog, dok političke elite kradu, mirno, bez bojazni da će ih iko upitati: Gdje su naše pare?

A gdje su studenti? Gdje su oni koji bi trebali biti pokretači promjena? Na kafi, na TikToku, na putu za Njemačku. Univerziteti su postali tvornice diploma, ne ideja, dok su pripadnici narko kartela, perači novca i razne instagram senzacije postale predmeti divljenja novim genereracijama. Intelektualci su većinom kupljeni ili preplašeni da izgube pristup finansijskom kazanu iz kojeg su se godinama hranili. 

Vjerske zajednice, posebno Islamska zajednica, igraju ulogu tihog partnera za održavanje tog statusa quo-a. Umjesto da budu glas pravde, često služe kao moralni štit korumpiranim i osuđenim političarima. Vjera je privatna stvar, ali u BiH je institucionalizirana do te mjere da umjesto da oslobađa, ona pacificira. Umjesto da pozivaju na pravdu i solidarnost, vjerski lideri često učvršćuju podjele, cementirajući sistem u kojem narod ostaje nijem, a elite neometane.

Pitanje protiv koga se građani Bosne i Hercegovine trebaju boriti jedno je od najkompleksnijih u regiji jer ne postoji jednostavna linija fronta

Međutim, kada se sve te okolnosti koje ne idu u korist građanina stave u stranu, postavlja se ključno pitanje protiv koga i protiv čega se građani trebaju buniti, jer u Bosni i Hercegovini vlada paradoks otpora: građani ne znaju protiv koga tačno da se bore. Da li se trenutno treba boriti protiv Trojke, koja je kao glavni faktor vlasti, jer predstavlja najbrojniji narod u BiH, ovu zemlju ipak vratila na evropski put i snažno se okrenula protiv tursko-ruskih i iranskih interesa koje su bile zastupljene za vrijeme SDA i DF-a?

Pitanje protiv koga se građani Bosne i Hercegovine trebaju boriti jedno je od najkompleksnijih u regiji jer ne postoji jednostavna linija fronta. Za razliku od situacija u kojima je jasno definiran "neprijatelj" – poput autoritarnih režima ili pojedinačnih korumpiranih lidera – u BiH se suočavamo s višedimenzionalnim sistemom moći gdje su formalne i neformalne strukture vlasti isprepletene.

Građani vide Trojku kao zvanične upravljače zemlje, ali su mnogi svjesni i da duboka država, koju personificira SDA, nije rješenje. Treba napomenuti da SDA, najveća stranka kod Bošnjaka, nije samo politička stranka, ona je uspostavila mrežu lojalista unutar pravosuđa, sigurnosnih službi, javnih preduzeća i medija, što joj omogućava da zadrži utjecaj bez obzira na formalnu poziciju u vlasti. 

Ljudi su svjesni da smjena jedne vlasti ne znači automatski dolazak bolje, već možda samo povratak one starije i gore

Rušenje Trojke bez jasne alternative nosi rizik povratka SDA, koja je ne samo duboko kompromitovana korupcijskim aferama, već i politički vezana za autoritarne režime poput Turske i Rusije. Njihova dugogodišnja perfidna politika destabilizacije EU puta, poticanje etnonacionalnih podjela, guranje Srba i Hrvata od Bosne i Sarajeva, te oslanjanje na vanjske istočne aktere čini ih opasnim faktorom za budućnost BiH, a to je mnogo opasnije od njihovog klepotmanskog koruptivnog djelovanja. 

Za razliku od Srbije, gdje su protesti jasno usmjereni protiv Vučićevog režima i autoritarnih tendencija, u BiH nema jedinstvenog "lica" protiv kojeg bi se građani ustali. Korupcija je endemska, ali raspoređena kroz cijeli sistem. Ljudi su svjesni da smjena jedne vlasti ne znači automatski dolazak bolje, već možda samo povratak one starije i gore.

Svaka masovna mobilizacija u BiH odmah bi se prelamala kroz etnonacionalne filtere. Strah od destabilizacije države, potencijalnog narušavanja krhkog balansa između naroda i mogućnosti da bi protesti mogli biti iskorišteni za poticanje novih sukoba dodatno obeshrabruje ljude. 

U toj atmosferi, apatično čekanje postaje sigurnija opcija.

Put Srbije, određuje put BiH. Srbija okrenuta prema EU i NATO-u - a to će masovne demonstracije, nadati se, iznjedriti - ne bi samo redefinirala vlastitu budućnost, već bi stvorila lančanu reakciju i u BiH...

U konačnici, ključno je prepoznati da će pad proruskog režima Aleksandra Vučića i dolazak nove, mlade, proevropske ekipe u Srbiji imati presudan utjecaj na cijeli Balkan, te će to biti odrednica bh. sudbine. 

Put Srbije, određuje put BiH. Srbija okrenuta prema EU i NATO-u - a to će masovne demonstracije, nadati se, iznjedriti - ne bi samo redefinirala vlastitu budućnost, već bi stvorila lančanu reakciju i u BiH, gdje bi srpski politički faktor bio natjeran prilagoditi svoju politiku novim geopolitičkim okolnostima. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook