Za Srbiju, odnosno čvrstorukaškog vožda Aleksandra Vučića i studentski protestni pokret - ključni su dani, a petak 24. januara mogao bi biti početak novog odbrojavanja, neke, ko zna koje u posljednjih četrdesetak godina - nove srbijanske "nulte godine", piše spoljnopolitički novinar iz Hrvatske Vlado Vurušić.

Kriza koja traje već gotovo tri mjeseca, otkad se dogodila strašna tragedija u Novom Sadu, kada je u rušenju nadstrešnice poginulo 15 ljudi, a još niko nije za to odgovarao, dostiže, barem se tako čini, ovih dana svoju kulminaciju, navodi Vurušić za Jutarnji.hr.

Stvar je ozbiljna, ali još uvijek su snage slične jačine, ali sve se, znamo to iz historijskog iskustva, može promijeniti u jednom trenutku.
 

Antirežimski demonstranti pozvali su na generalni štrajk kako bi reanimirali svoj bunt koji je ulazio u rutinu bez konkretnog učinka, ali istovremeno režim, koji se oporavio od prvotnog šoka, za isti dan navaljuje svoje pregrupisavanje – Aleksandar Vučić kreće na turneju osnivanja, ko zna kog, nacionalnog pokreta, kojim želi da potisne proteste i pokaže „koliko ima svojih“, odnosno kakav je odnos snaga u razjedinjenom i rascepljenom srbijanskom društvu.

Kreće od skupa u Jagodini, kao nekakav lakmus-papir za svoj opstanak na vlasti, opisuje Vurušić.
 

I dok nezavisni mediji, poput beogradskog Danasa ili Nove nabrajaju ko se sve priključuje štrajku – škole, bolnice, pozorišta, ugostitelji, prodavnice, poljoprivrednici, advokati, umjetnici, sportisti, s druge strane režimski portali se ili bave drugim stvarima ili pak nabrajaju sve one, često iste, koji se neće priključiti štrajku i ponavljaju:
 

„Majdan vam u Srbiji neće proći“.
 

Režimski mediji navode i da je „proglašen antištrajk“, te čak da mnogi kafići nude besplatnu kafu za „antištrajkaše“.

Zavladalo je potpuno ludilo, ocjenjuje novinar Jutarnjeg.
 

On napominje da je Vlada već najavila da će smanjiti plate prosvjetnim radnicima koji neće raditi u petak. Glavne snage režima navode da je „štrajk propao, sve radi“, a politika – „sudije se ne priključuju štrajku“, a nezavisni mediji objavljuju da je „Srbija stala“. Nema natrag.
 

Koliko god se režim trudio da pazi da se protest svodi samo na „najuži centra Beograda i Novog Sada“, želeći da poruči da je riječ o „urbanim elitistima bez nacionalne svijesti“, pokazalo se da je u čak 103 srbijanska grada i naselja posljednjih sedam dana održan barem jedan protestni skup.
 

To pokazuje da se nezadovoljstvo širi, ali hrvatski novinar smatra da nije poznata prava politička pozadina niti zahtjevi onih koji su nezavodoljni, osim da su nezadovoljni Vučićem.

Ni to nije malo, ali iskustvo kada je na talasu sličnog nezadovoljstva pao Slobodan Milošević pokazalo se da se njegova politika vratila u drugom obliku (vučićevsko – šešeljevskom), pa ono upozorava.
 

Situacija je dakle došla do vrhunca.
 

“Slave obje strane, ali znamo da se klatno uvijek lako prebaci na drugu stranu, premda se čini da je zamah promjene na vidiku”, ocjenjuje Vurušić.

Doduše, i studentima i opoziciji je jasno: ako ne iskoriste ovaj zanos i ne uhvate svog Kairosa za čuperak – trenutak bi mogao da propadne.
 

„Studenti su stalno govorili da njihov protest nije politički, već oni traže odgovornost za novosadsku tragediju, ali bilo je evidentno da pobuna nije samo zbog toga, ona je bila okidač dugogodišnjeg nezadovoljstva jednog dijela srbijanskog društva sve jačim autoritarnim, nepotističkim, korupcijskim i klijentelističkim navikama Vučićevog režima i on je postao meta protesta. Srbima je jednostavno prekipjelo.

Njima je dosta Vučića i njegove partijsko-klijentelističke autokratije, ali, barem za sada, nije poznata koliko im je dosta njegove političko- nacionalističke antievropske i proruske agende.

No, protesti su usmjereni na Vučića, kao nositelja neizdrživog mučeničko-patničkog, ali patriokratskog sistema“, smatra Vurušić.

(DEPO PORTAL/dg)