Preživio sam do sada 19 trećih ponedjeljaka mjeseca januara bez mrvice apaurina. Za ovaj 20. januar bojim se da mi neće pomoći ni cijela apoteka. To što će se dogoditi nije moglo u gorem danu, ne pomažu ti sedativi što će trebati cijelom svijetu. Jer, kada takvi po drugi put dolaze, onda kao da sudbina bira posebne ponedjeljke u jednom datumu američke tradicije. Kao da želi da u kompletu zaokruži smisao trećeg ponedjeljka i 20 godina straha ili važne tradicije dvadesetih januara koja je započela 1937.

Samo se čovjek koji dolazi predstojećeg ponedjeljka mogao naći u takvoj ulozi da se oglasi u najdepresivnijem danu godine što je tek započela. Sa strahom pomišljam koliko će još depresije on izazvati slijedeće četiri godine. Ako svijeta i ove Kugle još bude…

Već u mislima vidim kako će se važno, kao plavokosi paun, na najvažnijoj pozornici planeta što će blještati u Washington, D.C. šepuriti 47. predsjednik najveće sile svijeta. Bio je on prvi čovjek Bijele kuće i prije četiri godine kada je obavljao dužnosti i počasti 45. prezidenta. Sada je kao ponavljač na prijestolu u školi na kojoj više nema repeticije. 

Da li će on naredne četiri godine iskoristiti da smiri usijani globus ili će izazvati erupcija militirastičke lave koja može uništiti civilizaciju u kojoj sve manje političara mira?

  
Uh, šta radi strah od trećeg ponedjeljka u januara, koji baš pada 20. januara. Nešto kontam, možda Donald Trump i ne zna šta on znači, a da je i znao - nije mogao premjestiti svečanu predsjedničku zakletvu za neki drug dan. Jer, od 1937. svi oni koji su postali američki predsjednici zaklinjali su se nad biblijom jedino 20. januara. Pod uvjetom da 20. ne pada na nedjelju.   

… A, kad se samo sjetim vremena kada imali nismo ni radio, ni televiziju, ni telefon. Tek pokoje dnevne novine što prostor nisu gubile na nekakve babine gatke, na nekakav "blue monday", nego na lik i djelo najvećih sinova naših naroda i narodnosti.

Niko u taj vakat nije ni znao zašto je važan taj treći januarski ponedjeljak. I zašto je plavi?! A, tek zamisliti da će se usred onih tradicionalnih januarskih snježnih nanosa, što su donosili nezaboravna sanjkanja i liguranja niz sarajevske strme džade, neko dosjetiti da jedan januarski datum proglasi najdepresivnijim danom godine. 

Ma, kakva depresija, kakva lupetanja, kada smo najradosniji bili na bijelim šeherskim predolimpijskim stazama. Nije bilo tada depresivnih šutnji, povlačenja u sebe, pomisli na, ne daj bože, samoubistva. Odzvanjalo je u taj vakat, tih trećih januarskih ponedjeljaka, samo stalno čampraz, čampraz, uz škripu jurećih saonica i veselu ciku liguraša i sanjkaša.

Onda je došla demokratija, kapitalizam, slobodni putevi za insane iz sarajevske kotline. Dođoše suvremeni mediji i svakakvi haberi iz bijelog svijeta. Nekoliko posljednjih godina ubiše se prepadajući nas sa tim "blue monday". A meni, osobno i lično, nijedan od tih plavih početnih dana treće sedmice prvog mjeseca u godini nije bio depresivan. Jedino ponekada ako bi plavi Željo, za veliko čudo, pobijedio moje bordo Sarajevo. A, to je bilo često kao dobiti premiju na lutriji.

Znam, nije fer da do polovine mog osmog desetljeća još nisam osjetio šta je to depresija. Možda sam već prolupao, otkačio pa nisam svjestan da sam depresivan. Eto, ako i jesam, a otkud neko baš zna da će treći ponedjeljak u januaru biti najdepresivniji. I kakva je to depresija kada je od sabaha do akšama dan plav? Ili, ko će vidjeti to plavetnilo u, recimo, smogali i maglovitom danu? 

Ustvari, krajem protekle godine bio sam malkice depresivan kada sam u sunčanoj Dalmaciji shvatio da nije sve u lovi, punim novčanicima, nego i u praznim dušama, pustim kalama, plažama. Hoditi malim mistima bez ljudi, bez furešta što donose prividni lagodni dalmatinski život, je kao biti u gradovima duhova. Naslućuje se prisustvo čovjeka samo po odbačenim ligeštulima, hotelskim ležaljkama. Prometnicama čije bijele linije nestaju u horizontu ništavila bez ijednog vozila. 

Tek tada sama povjerovao prijatelju psihijatru da najviše posla ima upravo nakon godišnjih odmora. Poslije paklenih gužvi, u kojima mislimo da se odmaramo dok se grabimo za mjesto gdje ćemo baciti ručnike, meteorski brzo se privikavamo na gužve, guranja, čak i u ovoj protekloj sezoni dok su nas plašili svjetskim ratovima i sudarima s pravim životom.

Iz rapsodije uživanja, ljuljuškanja na modrim valovima, naglo se gušimo sa svakodnevnicom od koje smo pokušali pobjeći, i onda ponovo, još silovitije upadamo u život u kojem imamo samo sve veće i veće snove, nade kako pobjeći od njega. Poslije svakog ljeta bolno otkrivamo da izlaza nema. Preostaje jedino voziti do kraja, do depresije, do psihijatra.

Nakon te kratke šetnje po pustoj tučepskoj vali, uz udare juga, strahovao sam da ću i ja kod prijatelja psihijatra. Do sada sam mu odlazio na čašicu drugarskog razgovora i zajedničkog gledanja neke tekme.

Samo ne znam zove li se i to depresija? I ne znam zašto se taj nesretni treći ponedjeljak zove plavim, ili još ljepše zvuči kada se izgovara na engleskom blu mandej. Veselo titraju izgovori tih riječi, kojih se raja sve više plaši. Ne znam ni to kako je taj plavi prvi dan treće sedmice prvog mjeseca u godinu stigao među nas. Ko ga je izmislio, lansirao. Liči mi to na onu riječ gluten. Sve više poznanika mi pati od tog belaja u stomaku. Ubi ih gluten u hljebu, gluten u kolačima, gluten u mesu, gluten u pivu. Ma, nema gdje ga nema, a samo prije godinu, dok još nismo čuli za njega, nikoga stomak nije bolio.

Elem, ne znam ko nam je uvalio taj gluten, ali znam ko nas je častio sa zvučnim i prijetećim "blue monday".

Bio je to  britanski psihologa Cliff Arnall. Gospon doktor se malo zaigrao i skontao da ima smisla označiti neki trenutak u januaru kao najdepresivniji u godini. Složio je nekoliko uvjerljivih misli ili zaključaka u pseudoformulu, što naravno ne dokazuje da je to plod nauke, znanosti. Poredao je on tako tugu kod mnogih nakon završenih praznika, razočarenja da su se dobre namjere pokazale manje ostvarivim od očekivanja, te pridodao januarsku hladnoću i mrak i osjećaj da je prošla još jedna godina u našim besmislenim životima. I kada se sve ovo pogleda, nekako ima smisla označiti jedan dan u januaru kao najdepresivniji u godini.

Ta zlokobna pseudoformula psihologa Arnalla bi, možda, prošla neprimijećena da je nisu svom snagom prihvatili iz jedne velike svjetske turističke agencije. To im je postao moto i glavni mamac za prodaju zimskih turističkih aranžmana po sunčanim, toplim svjetskim destinacijama. Čak je i sam psiholog, otac "blue mondeya" postao foto maneken njihovih reklama, što se može vidjeti na slici koju objavljujem...

I najvažnije! Plavi ponedjeljak je izmišljen 2005. godine. Nevjerovatnom brzinom je osvojio svijet. O tom najdepresivnijem datumu godine mnogi znaju, ali samo rijetki znaju za 'yellow day' - najsretniji dan u godini. Zapamtite, to je 20. juni.

A, zapamtite i da li ste 20. januara 2025. bili depresivni. I nemojte za to kriviti nastupajućeg američkog predsjednika Trumpa. Čovjek je obećao da će za 24 sata zaustaviti neke ratove, ali i da će njegovoj domovini vratiti Panamski kanal i pridodati SAD Grenland, a možda i Kanadu.

Valjda će sve to ispuniti do 20. juna, ali valja mu preživjeti "blue monday", 20 januara. Mora da će i novi stanovnik Bijele kuće biti depresivan kada bude polagao predsjedničku zakletvu po krovom Kaptola, umjesto da je to slavio na otvorenom prostoru pred stotinama hiljada ljudi, kao što su to činili njegovi predhodnici. Veliku feštu za kakve su Amerikanci majstori pokvario je neočekivani udar polarnog zraka sa temperaturom osjećaja od minus 15 stepeni Celzijusa. Sam Trump je odlučio da ne muči ljude, da se ne smrzavaju u danu kada bi velika zemlja trebala biti najradosnija.

I tako najdepresivniji dan u godini donosi još više depresije. Ne krivnjom friškog prvog čovjeka SAD-a, nego babinim gatkama pominjanog psihologa Arnalla. Nadamo se da će ovo biti jedini depresivni treći ponedjeljak januara u tek započetoj četvorogodišnjoj vladavini Donalda Trumpa, maga bombastičnih riječi i obećanja.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)
  
                                                                        
                                                                                                     

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook