Izvor: Penbih.ba
Piše: Jasmin Agić

Paradoksalnost političkog stanja u Bosni i Hercegovini najuspješnije dočarava snaga umjetničke situacije, jer ima moć da sublimira sva društvena proturječja. Upravo vođeni tim principom društvene deskripcije atorski dvojac filma "Djeda Mraz u Bosni", scenarist Vahid Duraković i režiser Emir Kapetanović, kreirali su filmku priču o simboličkom mjestu djeda Mraza u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. 

Ovaj kratki uvod mogao bi čitaoca dovesti u zabludu, makar u cjelosti, po našem mišljenju, suštinski opisuje značenje filma, ponajviše iz razloga što je riječ o crnoj komediji ili komediji apsurda. Naravno, ta komičnost, kako ćemo pokazati, ima svoju specifičnu zadaću, koja nije prvenstveno stvaranje besmislenog niza komičnih situacija. Njena osnovna funkcija, u filmu, jeste ona društveno deskriptivna, a autorski dvojac upotrebom principa komedije pokazuje duboku tragediju društva u kojem likovi filmske priče obitavaju.

Jedno sasvim obično putovanje za grupu likova pretvoriće se u svojevrsnu noćnu moru, jer kada odluče održati predstavu za djecu sa Djeda Mrazom kao glavnom ličnošću, Burhan i njegovi pratioci počinju otkrivati skrivenu stranu bosanske poslijeratne stvarnosti. Glumačka trupa, koja iz glavnog grada dolazi u provinciju održati zabavnu predstavu, ubijeđena je kako djeluje društveno korisno. Za njih, koji su i sami socijalni marginalci, odlazak na turneju prilika je da usavrše umjetničke vještine i zarade nešto novca. Ali, od samog početka putovanja čini se da se znanja o tome kakva je provincija ne podudaraju između svih članova grupe.

Vođa puta, organizator, i nekadašnji lokalac Burhan svjestan je da uspjeh predstave mnogo više zavisi od faktora koji nisu direktno povezani sa performativnim sposobnostima malog putujućeg pozorišta, čiji je lider. Njegove sumnje, ispostaviće se, bile su tačne jer društvena klima u koju pozorišna trupa dolazi daleko je od benigne, kako je neupućeni članovi glumačke trupe doživljavaju.

To neznanje ili inforamtivna uskraćenost, koja je uvijek prisutna između Burhana i ostatka glumačke trupe, stvara komičnu napetost, čak do te mjere da se cinizam njegovog ponašanja uzdiše iznad elmentarne komične funkcije. 

Utjelovljujući Burhana bosanskohercegovački glumac Mirvad Kurić uspješno je dočarao lik suzdržanog, ciničnog i realnog sitnog poduzetnika, koji se u jednom stadiju filmske priče preobražava u istinskog socijalnog buntovnika. Onoga trenutka kada političko–ideološko doživljavanje Djeda Mraza, kao opasnog društvenog simbola, bude uzdignuto do mjere da ugrožava ne samo njegov poslovni poduhvat nego još i više neki prirodni i neuvježbani osjećaj za poretkom stvari, Burhan kreće u vlastitu pobunu protiv, kako se njemu čini, besmislenih društvenih okova. 

Ti su okovi podjednako snažni u obje zajednice, lokalnih Hrvata i Bošnjaka, i njihovo djelovanje je istovjetno u gotovo svim pojavnim ispoljavanjima. A razlike među zajednicama, koje je autorski dvojac namjerno potencirao, dosežu nivo očekivane stereotipizacije, što pojačava komični efekat i na čije prepoznavanje Duraković i Kapetanović i računaju. 

Stoga je u hrvatskom mjestu protivnik Djeda Mraza bivši vojnik za koga je Djed Mraz prijetnja novoustoličenom klero–ideološkom poretku stvari i njegova pobuna protiv historijski prevaziđenog simbola socijalizma, kako ga doživljava iz svoje perspektive, predstavlja borbu za očuvanje novouspostavljenog ideološkog konteksta. U njegovom poimanju stvarnosti Djed Mraz može biti samo sveti Nikola i on dolazi, ne svoj djeci, što je Burhanova ideja od samog početka, nego isključivo djeci katolicima.

Nakon fijaska predstave u mjestu gdje žive Hrvati, Burhan odlazi u susjedno „svoje“ mjesto nadajući se da će imati više uspjeha. To mjesto je višestruko „njegovo“, jer ne samo da odlazi u zajednicu kojoj i sam formalno etnički pripada, nego odlazi u grad iz kojega je potekao. Ubijeđen kako će upravo zbog te višestruke podudarnosti predstava imati više uspjeha, Burhan ne uspijeva na vrijeme shvatiti kako je etno-nacionalna ideologija bosanske stvarnosti toliko duboko nagrizla temelje realnosti da će se čak i mnogostruki njegovi ponašati ne po uzusima Burhanove sitnopoduzetničke logike, nego po zakonima podijeljenog i traumiranog društva.

Predstava, naravno, ne biva odigrana, a za pripadnike formalno njegove vlastite etničke zajednice simbol propalog socijalističkog društva jednako je neprihvatljiv kao i u lokalnom hrvatskom mjestu. Iz te očigledne nekompatibilnsti Burhanovih očekivanja i realnosti svijeta u kojem se kreće izbija tragika bosanskog društva i komika filmske priče, s tim da Kurićeva izvedba uvijek, i bez imalo sumnje u njegovu filmsku namjeru, akcenat stavlja na tragičnost lika više nego na njegovu komičnu neprilagođenost.

Ono što se u ključnoj tački filmske priče pojavi kao nepremostiva prepreka postaje efmeran problem, jer u Bosni, kako to autorski dvojac nedvosmisleno sugerira, postoji stvarnost koja nadilazi zbilju etno–nacionalnih podjela. U toj stvarnosti predstava o Djedu Mrazu moguća je, i moguće je izvodljiva, čak i po zahtjevima Burhanovog idealizma – na jednom mjestu, za svu djecu, bez obzira na etno–nacionalno porijeklo. To je stvarnost poslijeratnog bosanskog kapitalizma kojim dominiraju „kontroverzni biznismeni“, suštinski ozloglašeni kriminalci čije moći nadilaze unutrašnje društvene podjele i imaginarno–stvarne granice etničkih enklava.

Taj transnacionalni princip u filmu utjelovljuje Merdžo, moćni lokalni kriminalac koji će iz malograđanskog hira, doslovce, narediti da se predstava odigra i to u najvećem srednjoškolskom centru u gradu. Na koncu, desiće se nešto nepredviđeno, jedan divljački izljev traume koji će, uprkos svemu, princip društvene iracionalnosti postamentirati kao fundamentalnu vrijednost stvarnosti filmske priče.

Predstava neće biti odigrana, a Burhan će shvatiti kako je njegovo idealističko uvjerenje da čini ispravnu, progresivnu, i u odonsu na stanovišteetno –nacionalističke svijesti benignu stvar, samo uzaludan pokušaj da se negira stvarnost.

Vrijedi istaći još nekoliko jako važnih stvari kako bi se shvatio autorski „koncept“ filma. Svijet u kojem se likovi kreću je duboko poremećen i baš je zato krajnje pogodan da se u njemu interveniše, Bahtinovskim jezikom rečeno, karnevalizacijom stvarnosnog diskursa. To neprekidno ironijsko „očuđavanje“ stvarnosti zadatak je mlade glumice Selme, koju igra Zana Marjanović, a njena namjerna teatralnost, u okviru filmskog plana, dobiva na posebnom značaju jer je njeno komentarisanje zbivanja uvijek podvrgnuto zahtjevu za povećanjem efekta komičnosti.

Selma uvijek situaciju, koliko god neugodna bila, hinjenom infantilnošću dovodi do komičnog usijanja, ali uvijek uz jako prisutnu svijest da ono što radi ima dublju, tragikomičniju, notu. Uz svijest o bezizlaznosti poslijeratne bosanske tragičke stvarnosti, Selmin otpor principima beskonačnih podjela je ismijavanje zbilje, pri čemu je uvijek svjesna da je njen otpor mlak, nedovoljan i beskoristan.

Film "Djeda Mraz u Bosni" crna je komedija o poslijeratnoj stvarnosti u kojoj filmska priča ni u jednom trenutku gledaoca ne nastoji uvjeriti da je ta stvarnost, na bilo koji način, ružičastija nego što zaista jeste. Film je i gorko svjedočnastvo da u današnjem bosanskom društvu svaki pokušaj za prevladavanjem etno–nacionalnih granica proizvodi neuspjeh i rezignaciju, a da čak i najbezbolnija društvena ili umjetnička pojava, kakva je izvođenje predstave za djecu sa Djedom Mrazom kao glavnim likom, nosi klicu neizlječive i neiskorjenjive tragedije.

(DEPO PORTAL/ad)