Nacionalnost i državljanstvo je posljednja stvar na koju misle ljudi koji se zaljube i požele da dobiju potomstvo, ali ako se to dogodi u inostranstvu, problemi tek nastaju,.
 
Rejčelin otac je Kanađanin, majka Kineskinja, a ona je napokon poslije godinu dana i dva mjeseca postala državljanka - Irske.
 
Rejčelini roditelji Patrik Čendler i majka Fiona Zou bili su zaprepašćeni kada su otkrili da zbog toga što je on rođen tokom boravka njegovih roditelja Kanađana u Libiji, a Zuo nije bila udata za njega u trenutku kada je rodila Rejčel, nijedna od njihovoh država ne želi da dodijeli državljanstvo njihovoj kćerki.
 
Rejčel je bila bez domovine 14 mjeseci, sve dok nije dobila irsko državljanstvo na osnovu irskog porijekla svoga dede, oca njenog oca, koji je rođen u Irskoj, pa kasnije emigrirao u Kanadu.
 
U isto vrijeme Kloi, koja je rođena mjesec dana kasnije u Briselu i čiji roditelji su državljani Kanade i Alžira, još uvijek nema državljanstvo nijedne zemlje.
 
Jan Goldring i njegova supruga Jamina Gidum, savjetnici koji rade u Briselu, nisu bili ni svjesni da će njihova kćerka Kloi biti "bez države" prije njenog rođenja.
 
Jan Goldring, rođen na Bermudima u vrijeme kada je njegov otac tamo radio kao računovođa, a odrastao u Kanadi i ima kanadsko državljanstvo, ne može da izdejstvuje državljanstvo za svoju kćerku jer po kanadskom zakonu koji je stupio na snagu 2009. državljanstvo može da se dodijeli samo jednoj generaciji rođenoj u inostranstvu.
 
Jamini je pak rečeno da pošto je udata za stranca ne može da prebaci svoje alžirsko državljanstvo svojoj kćerki rođenoj u inostranstvu, tako da 16-mjesečna Kloi i dalje nema nikakav pasoš.
 
Slične probleme moglo bi da ima oko 200 miliona ljudi koji žive, rade ili studiraju van svoje zemlje.
 
Većina od oko 12 miliona ljudi bez državljanstva su siromašni ljudi iz marginalnih društvenih grupa koji uglavnom žive u Kuvajtu, Nepalu, Iraku, Mjanmaru, Tajlandu i bivšim sovjetskim repubikama.
 
Prema riječima Marka Menlija, koji se nalazi na čelu jedinice za ljude bez državljanstva pri Visokom komesarijatu UN za izbjeglice (UNHCR), razlike u nacionalnim zakonodavstvima stavile su vrsne profesionalce u isti koš sa imigrantima i izbjeglicama u trenutku kada zatraže pasoš za svoju djecu.
 
Pojedine zemlje uključujući Švajcarsku, Japan i mnoge druge evropske države ne dodjeljuju djeci automatski svoje državljanstvo po rođenju, dok mnoge druge ograničavaju dodijelu državljanstva na određeni broj generacija rođenih u inostranstvu.
 
Jedino rješenje za sada, kako navode u UNHCR-u, je pozivanje na Konvenciju o smanjenju osoba bez državljanstva koja je donešena 1961. godine, ali koju je potpisalo samo 37 država, a prema kojoj u situaciji kada djete nema uslove za dobijanje državljanstva svojih roditelja, zemlja u kojoj je rođeno obavezna je da mu da svoje državljanstvo.

(TANJUG/ds)