Piše: Marina Katnić-Bakaršić
Knjiga Odsutno tijelo moćimože se shvatiti i kao zasebna knjiga i kao treći dio trilogije jer već u naslovu sadrži ključni pojam autorskog transdisciplinarnog pristupa, a to je tijelo. Ona se uspješno nadovezuje na prethodne autorove knjige - Rat. Konstitucija totalitarnog tijela (2008)i Umiruće tijelo politike (2019), te pokazuje i konzistentnost i razvoj njegove misli od konstitucije tijela do njegovoga umiranja i, konačno, odsutnosti. Dakle, upravo tijelo možemo shvatiti kao ključnu konceptualnu metaforu oko koje Senadin Musabegović gradi svoja teorijska promišljanja.
U knjizi su sabrani naučni eseji koji obuhvataju širok krug pitanja – od raspada Jugoslavije i mjesta Bosne i Hercegovine u njoj preko ideje kružnog zatvaranja kao ideala palanačkog samozatvaranja pa do turbofolka kao provokativnog mjesta raspolućenosti, sve do interpretacije Krležinog odnosa prema stećcima, kao i nadogradnje tih postavki.Musabegovićevi tekstovi rezultat su odlične teorijske utemeljenosti i originalnog promišljanja – oni povezuju poznavanje književnosti i vizualnih umjetnosti, semiotike, sociologije, politologije, historiografije, kulturalnih studija, posebno sociologije umjetnosti uz prepoznatljiv autorski glas koji ga, vjerujem, čini jedinstvenom pojavom kod nas, ali i šire. Zašto to kažem? Prije svega, rijetka je takva širina znanstvenog zanimanja i takvo suvereno kreiranje ne multidisciplinarnog, već transdisciplinarnog pristupa kao u ovoj knjizi i u prethodnim dvjema istog autora.
Kakvo je to „odsutno tijelo moći“ i zašto ga autor smatra ključnim za razumijevanje današnje situacije u Bosni i Hercegovini i zemljama nekadašnje Jugoslavije? Musabegović smatra da je rušenjem socijalizma ostalo upražnjeno tijelo moći, na čijem mjestu niču nacionalni identiteti „koji nastoje da se zatvore u vlastite granice“, ali njihovu osnovu stalno čini to upražnjeno tijelo moći jer „ta praznina posjeduje fantomsku realnost“ (str. 8).Ako pogledamo korice knjige, pomno odabrane jer kao paratekst grade snažan odnos sa tekstom, vidjet ćemo simbol toga upražnjenog mjesta tijela moći, Titovu fotografiju i, kao dodatno značenjski bogatu, paradoksalnu činjenicu da rudari u štrajku u doba socijalizma nose Titovu sliku. Svakako je vrijedan pažnje i tekst o opoziciji Tito – Milošević, gdje autor govori o Miloševićevom prividnom zazuzimanju tog upražnjenog mjesta moći, jer suštinski tu ostaje, kako kaže Senadin, „zjapeća praznina“ – Milošević je opozit svega što je Tito predstavljao. U tom kontekstu vrijedno pažnje svakako je i psihoanalitičko tumačenje Miloševićevog statusa i (ne)uspjeha jer je on imao dvostruku ulogu – sina (zamišljajući sebe Titovim nasljednikom) i oca svoga naroda, a u oba slučaja to se završilo neuspjehom.
Kao nekoga ko se bavi semiotikom i različitim znakovima u jeziku i van jezika, u prostoru i društvu, jer okruženi smo znakovima svakim trenutkom svoga postojanja, upravo me uvođenje znakova granice i tijela u Musebegovićeve tekstove posebno inspirira na razmišljanja.
Nije slučajno u knjizi uz koncept tijela posebno važan semiotički pojam granice: s jedne strane, svi eseji proučavaju razne oblike granice u etnonacionalizmu i kapitalizmu, njihovo povremeno premještanje i dokidanje, dok sa druge strane sam autor stalno upravo pomoću spomenutog prevazilaženja i brisanja granica među disciplinama i pristupima koje primjenjuje pokazuje relativnost, ponekad i „šizoidnost“ granica. „Granica po prirodi implicira neku dihotomiju, što se odražava i u jeziku: ona implicira podjelu prostora na dvije strane, na ovdje i tamo, na ovu / našu stranu i onu / njihovu stranu; zavisno od perspektive, neko je unutar granice ili je izvan nje; na konotativnom planu ona po pravilu implicira podjelu na Ja i Druge, Nas i Njih (tzv. subjektivna granica)“ (Katnić-Bakaršić, Riječki filološki dani, u štampi).
U prvom tekstu u knjizi, Raspad zajednice – stvaranje nacionalizma, Senadin Musabegović pokazuje kako granice funkcioniraju u raznim kontekstima; u tekstu Kružno samozatvaranje – ideal palanačkog nacionalizma on se oslanja i na velikog filozofa palanke Radomira Konstantinovića, koji naglašava da je palanka „između zatvorenosti i otvorenosti, između sela i grada“, te da više teži zatvaranju, izoliranju (str. 89), a suštinski ostaje uvijek u prostoru „između“. Istovremeno, može se pratiti i neprekidni unutarnji konflikt na granici između težnje za povratkom u idealiziranu prošlost, tradiciju „svoga“ naroda i želje za ulaskom u neku imaginarnu bolju budućnost: stalno se oscilira na granici između toga i ostaje se u stanju Janusove raspolućenosti. Kao lingvistica pratim takve unutarnje konflikte i kod lingvista, i kod nas i u okruženju, jer se s jedne strane zaziva povratak na nekadašnji jezik, jezik utopijske zlatne prošlosti, a istovremeno svijest o nemogućnosti toga i pogleda u budućnost stvara stalno osciliranje i boravak u frustrirajućem međuprostoru kao ne-mjestu. Autor kaže da se postavljanjem granice prema Drugome „stvara svijest o sebi kao 'duhovnom centru'“, ali je problem u tome što ta granica dijeli „sopstvenu zajednicu iznutra“ (str. 108). Dovoljno je pročitati tekst o raspolućenosti granice kapitalizma i etnonacionalizma u tekstu o turbofolku i shvatiti koje sve nove manifestacije toga možemo uočavati i u ovom trenutku. Naime, već u nazivu se krije „šizoidna granica“ jer folk asocira na etnomit o povratku u idealiziranu prošlost, dok turbo označava modernost, ubrzanje, čak i okrenutost Zapadu. Nemogućnost povratka u imaginarnu Arkadiju i jeste izvor osciliranja u prostoru na granici kao ne-prostoru.
Želim ovdje spomenuti i tekst Krleža i stećci, koji pokazuje koliko Musabegović dobro poznaje i književnost i umjetnost općenito, pa tako i umjetnost stećaka. On ne polemizira s Krležom, ali daje i vrlo originalno i, čini mi se, uvjerljivo tumačenje podignute ruke na bosanskom stećku.
U nizu tekstova Musabegović pokazuje i originalnost tumačenja savremenog svijeta i odnosa u njemu; u tom smislu on se ne libi ni kritike Zapada i njegove politike; on utemeljeno pokušava interpretirati i figuru islamskog teroriste, objašnjava šta je pokret nesvrstanih značio i koliko je danas zamijenjen neodgovarajućim modelima za tzv. Treći svijet.
Ukratko, riječ je o iznimno kvalitetnoj knjizi zreloga autora snažne individualnosti, koja nam otvara niz pitanja i poziva čitatelje/-ice različitih profila na dijalog i drugačije promišljanje od često nametnutoga. To je promišljanje duboko humano (i humanističko), antidogmatsko, drugačije od pojednostavljenih kakva dominiraju javnim prostorom danas, i to ne samo kod nas. Sigurna sam da će Musabegovićevi tekstovi naći publiku i izvan granica naše zemlje, u širem evropskom kontekstu.Ujedno, riječ je o angažiranom intelektualcu koji bez kalkuliranja interpretira kompleksna pitanja, što se vidi i u intervjuu koji je sastavni završni dio knjige.
Konačno, smatram da je riječ o knjizi koja ima visoke naučne domete u kombinaciji sa prepoznatljivim autorskim stilom, kome nije strano izražavanje emocija (o čemu opet svjedoče brojne eksklamativne rečenice), čime se stvara zanimljiva kombinacija naučnosti i esejističnosti. A nama koji u Musabegovićevim knjigama stalno nalazimo i užitak u tekstu i inspiraciju za vlastite interpretacije ostaje i zanimljivo pitanje: ako je tijelo prvo bilo konstituirano, zatim umiruće, a u ovoj knjizi i odsutno, znači li to da je krug zatvoren? Ili će pak uslijediti otvaranje kruga, prevazilaženje njegovih granica u nekoj narednoj knjizi ovog autora sa tijelom kao centralnom konceptualnom metaforom?
(DEPO Portal/ak)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook