Mohamed Bzek, Amerikanac porijeklom iz Libije, svoj život je posvetio deci koja nemaju nikog u posljednjim sedmicama svog života.

Prije više od 40 godina Bzek je došao u SAD da studira elektronsko inženjerstvo. Danas živi u Los Anđelesu, gdje je jedan od rijetkih hranitelja koji brinu isključivo o neizlječivo bolesnoj deci. Njegova priča dospjela je na naslovne strane 2019. godine kada je LA Tajms pisao o onome što radi.

Dobio je Međunarodnu nagradu za dobročinstvo, a njegov život je pretočen i u dokumentarni film.

- Godine 1995. odlučili smo da usvojimo siročad ostavljenu u bolnicama ili djecu koju je država oduzela od njihovih porodica zbog nasilja - objasnio je Bzek, kom je žena u međuvremenu preminula.

Kaže i kako je jedina kuća koja prima siročad i djecu na samrti u Los Anđelesu – njegova kuća.

- Od 1989. godine sam bio u kontaktu sa 80 djece. Desetoro mi je preminulo na rukama

Odjeljenje za brigu o deci u Los Anđelesu blisko sarađuje sa Bzekom.

- Kažu mi kada znaju da će dijete uskoro da umre i pitaju da li mogu da ga usvojim. Oni znaju da ne oklijevam da prihvatim. Ako to ne uradim, šalju ih u bolnice, gdje su sami bez porodice i doma. A kada ih ja uzmem, osjete porodičnu atmosferu. Osećaju se sigurno i voljeno do kraja - rekao je.

Mohamed često, osim utočišta i ljubavi, da djeci i ime.

- U bolnici se rađaju, tu ih ostavljaju, bez imena. Na papiru samo piše dječak ili djevojčica. Ja im dam ime - ističe.

Sofi Kifer, koja radi na zbrinjavanju djece, nedavno je podijelila svoje iskustvo sa Mohamedom.

- Ličio je na nekog velikog medu sa tom bradom i nježnim osmjehom. Njegova usvojena ćerka bila je naslonjena na kauč. Kada je Mohamed krenuo da uzme tu malu krhku djevojčicu, upozorio me je da ona povremeno ima napade i da je pridržim ako se to desi i da će brzo proći. Bio je tako smiren dok smo pričali i ja sam mogla da je držim spremna na ono što može da se desi. Devojčica je od rođenja imala užasnu deformaciju na glavi. Ne može da vidi, čuje, govori, ni da se kreće. Ona, međutim, može da osjeti i reaguje na dodir. Kada je nježno pomilujete, ona se opušta i, dok je držite, ona se prilagođava vašim pokretima - priča on.

Bzek je uzeo djevojčicu kada je imala samo sedam sedmica. Rečeno mu je da će živjeti samo nekoliko mjeseci. Danas joj je šest godina. Opština ju je uzela od njenih bioloških roditelja.

Pritom, Mohamedov biološki sin Adam (19) rođen je sa krhkim kostima i patuljastog je rasta. Slomio je skoro svaku kost u svom tijelu makar jednom. Bzeek kaže da je briga o onima koji su tako bolesni bolan proces. On zna da je njihovo zajedničko vrijeme dragocjeno.

- Znam da to slama srce. Znam da je to puno posla i znam da ću zbog toga ponekad biti povrijeđen. Osećam se tužno. Ali mislim da treba da pomažemo jedni drugima - kaže.

Svjestan je i da je njegova priča dirnula mnoge.

- Vratila im je veru u čovječanstvo, promijenila perspektivu o Amerikancima muslimanskog porekla. Volim da mislim o tome kao o pravom islamu, to je ljubav, to je saosećanje prema drugima. Ako mogu da pomognem nekome, moram da pomognem - ističe.

U protekle četiri godine Mohamed radi sa medicinskom sestrom koja dolazi svaki dan kako bi on mogao da pravi male pauze, da obavlja poslove i moli se u svojoj džamiji.

Poslije članka LA Tajmsa Bzeka su neki nazvali muslimanskom Majkom Terezom. Drugi su otvorili nalog u njegovo ime za donacije koje sada dobija mjesečno, oko 1.600 dolara.

Od tog novca Mohamed planira da renovira kuću za bolje uslove, počevši od instaliranja klima uređaja.

Pritom, on sada ima svojih zdravstvenih problema. Prošle godine ljekari su mu rekli da ima rak debelog crijeva. U jednom razgovoru kazao je kako je prihvatio tu vest.

- Nisam imao porodicu uz sebe i bio sam uplašen. Osećao sam isto što i ta deca. Ona su sama. A ako sam ja sa 62 godine uplašen, kako je njima? - kaže.

(DEPO PORTAL/mm)