Sanja Jovanović je meka. Meka, osjetljiva, ranjiva, pretjerano osjećajna... Nijedna od tih riječi možda čovjeku ne bi prva pala na pamet pri spomenu njezina imena, ali tako je.

To tvrde ljudi koji je znaju, to priznaje ona sama. Drugi bi možda rekli da je jaka. Psihički i fizički. Možda uporna. Nepobjediva. Ponekad čak zastrašujuća... Ali osjetljiva? To teško. e zarade.

No, da je opisuje Oprah, kraljica klišeja, vjerojatno bi rekla nešto poput:

“Sanja je prigrlila svoju ranjivost.”

A mi bismo samo dodali: i svoju ženstvenost.

S time bi se složila i ona sama. Kako drukčije objasniti ove fotografije?

“Želim da me ljudi vide u izdanju malo drukčijem od kupaćeg kostima, kapice i naočala. Želim da vide da imam i drugu stranu. Mnogo, mnogo ženstveniju”, govori mi 24-godišnjakinja koja je pred objektiv Borisa Štajduhara stala u trenutku kada se zbog bolesti štitnjače bori s osam kilograma viška. No, nju to više brine zbog profesionalnih razloga. To što će na slikama imati malo veće obline – to je, kako bi ona rekla, ni najmanje ne tangira.

“Ako mene pitate, žena mora imati i guzu i sisu. Meni će uvijek biti ljepša žena s oblinama”, kaže.

Sanja u neposrednom kontaktu ostavlja dojam izrazito odlučne i samouvjerene osobe. Doima se kao netko tko preko svega što mu život podmeće prelazi poput bagera:

“Naučila sam da, koliko god bila slomljena, mogu učiniti čuda. Tako je došla i posljednja zlatna medalja na 50 metara. Iza mene je jako teška godina, preminula mi je majka, počeli su problemi sa štitnjačom, zaredali su se problemi... Ali, shvatila sam da je plivanje moj posao. I to posao koji volim. Koji moram napraviti najbolje što mogu. Uostalom, svim mojim uspjesima moja se mama još veseli. Samo negdje gore”, objašnjava mlada sportašica, bez trunke patetike u glasu.

O ljudima koje voli progovara s gotovo opipljivom toplinom. Kad govori o ružnim stvarima, pokušava zvučati čvrsto, zrelo i odmjereno, recimo kao kad se dotiče teme oca koji je nju, sestre Petkanu, Biljanu i Tanju te majku Mariju ostavio početkom rata, nakon čega su za njih uslijedile godine siromaštva i progonstva.

“On je moj otac i ja ga se ne mogu odreći. Ali, iskreno – o tome jednostavno ne volim govoriti”, kratko kaže.

Ipak, svjesna je da osjećaji vode igru, pa dodaje:

“Znam da sam preosjetljiva. To mi svi govore...” Globus/DEPO/a.k.