Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Otišao je Veljko Bulajić... Našao me je negdje prvih godina poslije rata u kafiću "King" pored redakcije "Dana", gdje sam u to vrijeme honorarno radio kao urednik kulture i pisao, najčešće, o filmu. Došao je sa redateljem i producentom Bakirom Tanovićem i upoznao me sa svojom idejom da snima film o opsadi Sarajeva. Predložio mi je da budem njegov suradnik u čitavom procesu rada na tom filmu – od scenarija do snimanja. 

U to vrijeme sam bio zaposlen i u Redakciji dokumentarnog programa BHRT-a, pun ambicija za snimanje svojih autorskih filmova. Ali svidjela mi se ideja da radim sa čuvenim redateljem i sa Mirkom Kovačem, kao scenaristom filma. 

Bulajić je obećao i dobar honorar, što u tim siromašnim i (u mom slučaju) podstanarskim poslijeratnim godinama nije bilo nevažno. Samo mi nije bilo jasno kako će Bulajić naći pare za taj, vidjelo se odmah, skupi filmski ep. I tako sam počeo da surađujem sa njim. Bilo mi je čudno otkud ta kombinacija sa Kovačem, koji je u Jugoslaviji imao dosta scenarija, ali više za filmove sa kritičkom društvenom notom, poput "Malih vojnika" Bate Čengića, "Lisica" Krste Papića, "Okupacije u 26 slika" Lordana Zafranovića ili sjajnog djela uoči raspada zajedničke zemlje, "Tetoviranja" Stoleta Popova. Vjerovatno je ovu dvojicu povezao rat i potreba da se umjetnički odgovori na fašizam u Beogradu koji je zapalio bivšu Jugoslaviju. Oni su prvo radili na scenariju za priču o Dubrovniku, ali su se potom okrenuli stradanju i opsadi Sarajeva. 

Moj zadatak za Kovača bio je istražiti i isporučiti što više autentične dokumentacije, priča i ljudskih sudbina za scenarij. Slao sam te materijale i prijedloge, ne znajući što će ući u projekat. Poslije su stvari za taj projekt krenule po zlu. U projekat se uključila neznalačka i grabežljiva bošnjačka politička elita, producent Tanović je bio previše star da iznese taj veliki projekat, dok je u samom gradu postojao ozbiljan otpor bosanskih filmskih radnika, naročito mlade generacije, protiv projekta. Zbog svega toga i ja sam se brzo povukao iz njega. 

Iz današnje perspektive gledano, mada je frustrirana lokalna filmska zajednica bila u pravu zbog činjenice da oni nisu imali podršku tih godina za svoje projekte, šteta je što taj film nije snimljen.

Zanimalo me je u to vrijeme puno detalja iz Bulajićevog rada na ranijim projektima i puno toga mi je ispričao. Jedna od tih priča je bila sa snimanja "Neretve": 

- Mjesecima smo već snimali i počelo je da nestaje novca. Bili smo u Prozoru kada je Tito pozvao svjetske zvijezde u filmu na večeru u Dubrovnik. Ja sam morao da ostanem na snimanju, ali sam dao upute Orsonu Wellesu šta treba da radi u Dubrovniku. Večera je bila, kako je to kod Tita, obično i bivalo. Nakon hrane, prešlo se na viski i kubanske cigarete Cohiba. Zavaljen u veliku stolicu, Orson je hvalio ulogu partizanskog pokreta protiv njemačkih nacista i Titovu lukavštinu sa rušenjem mosta u Jablanici. Ali, više puta reče, šteta je što je Jugoslavija mala zemlja i što nema snage da ovu priču pretoči u film na spektakularni holivudski način. Tito je, zavaljen u svoju fotelju, to slušao i klimao glavom. Sutra ujutro sva filmska preduzeća, ali i druga, u Jugoslaviji dobila su naredbu da moraju podržati "Neretvu".

Nikada nije zvanično utvrđeno koliko je koštao ovaj veliki partizanski ep. Film je bio i međunarodna koprodukcija, ali je većinu budžeta osigurao direktno Tito. Tu se negdje krije i istina o tome ko je vlasnik tog filma. Bulajić je prije desetak godina ušao u sudski spor sa Filmskim centrom Sarajevo, kao nasljednikom nekadašnjeg "Bosna filma", tvrdeći da je film "hrvatski", ali tu pravno nije bio u pravu. Radeći jedno vrijeme kao direktor Filmskog centra Sarajevo, detaljno sam istražio taj dosije i utvrdio da je nosilac svih producentskih prava na taj film bio "Bosna film". Na početku projekta su bili uključeni u projekt "Bosna film" i ekipa iskusnih filmskih radnika iz "Jadran filma", da bi se kasnije u projekt uključile i ostale producentske kuće iz Jugoslavije - Viba film, Avala film, Zeta film, Vardar film. Zato je najispravnije reći da je "Neretva" pravno film u vlasništvu Filmskog centra Sarajevo, ali je, kao kulturna baština, svejugoslavenski. 

Često sam u to vrijeme razgovarao sa Bulajićem o tome, ali i drugim temama. Bili smo se dogovorili da napravimo i jedno njegovo veliko filmsko veče u Sarajevu, ali je u posljednjem trenutku, zbog bolesti, otkazao dolazak. 

Veljko Bulajić je svakako veliki redatelj. Debitirao je na velika vrata sa "Vlakom bez voznog reda" (1959), pričom o organiziranom preseljavanju seljaka iz planinskih zabiti Zagore u plodnu slavonsku ravnicu, dok mu je naredni film "Rat" (1960) bio hladnoratovska SFF satira, iza toga je uslijedio "Uzavreli grad" (1961), velika i epska priča o izgradnji industrijskog grada Zenica. "Kozara" je bila njegov prvi partizanski ep sniman u BiH i danas se taj film smatra jednim od najboljih svjetskih ratnih filmova ikada. Snimao je i "Skoplje '63" (1963), o posljedicama zemljotresa u Skoplju, kao i komornu art dramu "Pogled u zjenicu oka" (1966). 

Nakon toga stiže spektakl nad spektaklima - "Bitka na Neretvi", kao i njegova verzija "Atentata u Sarajevu" (1976). U svojoj Crnoj Gori snimao je zanimljivu historijsku dramu "Čovjek kojega treba ubiti" (1979). "Visoki napon" (1981) je bila drama o poslijeratnom razvoju industrije u Zagrebu, dok je "Veliki transport" (1983), snimljen u Vojvodini, bila ponovo epska priča o partizanskom pokretu. Njegov posljednji film u vremenu Jugoslavije bio je "Donator" (1989), historijska drama iz vremena Pokreta otpora o potrazi za dragocjenom kolekcijom slika. 

U vremenu samostalne Hrvatske, iako je imao puno projekata i planova, uspio je samo snimiti film o Marinu Držiću "Libertas" (2006) i dramu "Bijeg do mora" (2018), koja je ostala dosad neprikazana.

  
Za svoje filmove Bulajić je dobio brojna domaća i međunarodna priznanja, ali su možda i najveća bila ona od same publike. Milioni ljudi su gledali i još uvijek gledaju njegove filmove, posebno one iz ciklusa partizanskog epskog spektakla. 

Jeste Veljko Bulajić bio hrvatski filmski autor. Ali za njega se prije svega može reći da je bio jugoslavenski redatelj. I to najveći koji je ikada postojao.

Naprosto, reditelj od kalibra i formata. Kakva je bila i zemlja u kojoj je snimao svoje velike i epske filmove po kojima ćemo ga pamtiti.

(DEPO PORTAL/ad)