JU Bosanski kulturni centar KS i izdavačka kuća Rabic najavljuju predstavljanje knjige „Žuta kabanica“, autora Dragana Bursaća, u Galeriji BKC-a, u subotu, 23. marta, u 20,00 sati.

Uz autora, o knjizi će govoriti: Arijana Saračević - Helać, Faruk Vele i Rade Čolović, dok će moderator biti Goran Mikulić.

„Ovo liči na SF storiju, ali se u ovom slučaju radi i o nečemu mnogo ozbiljnijem. Naime, što god smo brutalnije i dalje gurnuti u prošlost - naši ratovi su sve bezdušniji, a zločini sve sličniji divljaštvu.“ – Miodrag Živanović, Izvod iz recenzije knjige Dragana Bursaća „Žuta kabanica“

Miodrag Živanović:

Magija kolumni Dragana Bursaća

„Pred čitaocima je jedna iznimno zanimljiva knjiga našeg znanog kolumniste i novinara Dragana Bursaća. To su, zapravo zapisi o vremenu Zla, o onome što je protutnjalo našim životima - a dakako i našim umiranjima.

Ordinarni hroničari ovog, kako  rekoh, događanja Zla, ovdje na Balkanu uglavnom vezuju za devedesete godine prošlog stoljeća. To nije netačno, ali je - po svemu sudeći - možda nedovoljno. Jer, devedesete traju i danas, a neizvjesno je koliko ćemo u njima još živjeti. Ili umirati. Uzmite kako god hoćete, jer rasap i poništavanje svega ljudskog, protjerivanje prvenstveno Nade, Snova i Očekivanja iz svakog kutka našeg postojanja, nije odviše prijemčiv ambijent za naše sutra.

Otuda mi se čini sasvim opravdanim opredjeljenje našeg autora da  svoje kazivanje uobliči u formu kolumni, dakle, onih sažetih, kratkih zapisa od kojih svaki za sebe predstavlja stub, temelj onoga o čemu se govori. Uostalom to i jeste osnovno i izvorno značenje same riječi „kolumna“.

Naravno, ovakvo postuliranje pomenute forme naracije, moralo bi podrazumijevati da kolumna nužno nosi sobom i u sebi, ono krinein, dakle, kritičko prosuđivanje predmeta samoga  govora. Rekao bih, kolumna kao kritika. To mi se čini izuzetno važnim zbog  već višedecenijskog instaliranja i izgradnje fašizma u različitim dijelovima ove naše male države. To čak nije ni neofašizam nego je najprimitivniji vid fašizma iz vremena kada je on nastajao – dakle, s početka prošlog stoljeća. Najblaže rečeno, degutantno je slušati naše dične populiste, kriminalce i ostali polusvijet, kako drže govore na stratištima, na partizanskim grobljima antifašista iz  Drugog svjetskog rata. Čak se i danas zabranjuju  skupovi antifašističkih udruženja koja bi trebala baštiniti tradiciju najviših vrijednosti antifašizma - posebno u BiH.

Nadalje, upravo zbog prethodnog, kol - umna bi trebala biti i umna, što će reći ogoljena do srži samoga mišljenja o onome što pred - leži čovjeku. To je, dakako, nužno, želimo li naći izlaz iz slijepe ulice u koju smo zabasali ili u koju smo brutalno gurnuti. Jer, ovakva „kol-umna koja je umna“ neće naravno tek tako i namah promijeniti svijet, ali će možda pomoći da bar koliko toliko - sačuvamo dostojanstvo. Ili bar djeliće života koji su nam dopušteni. Zato je, ne samo ovaj put i ne samo ovom prilikom,  istinski važno sve ono što stvara Dragan Bursać i svi oni mladi ljudi (ako ih ovdje još ima) što posjeduju bar ostatke one magije prijeko potrebne za svitanje. Jer, prema mojoj računici mi smo, kao društvo, već odavno smješteni u deseti vijek pretprošlog milenija, dakle u vrijeme plemenskog uređenja društvenih zajednica. Tamo smo, zapravo, zatočeni ili kako volim više reći - utamničeni.

Ovo liči na SF storiju, ali se u ovom slučaju radi i o nečemu mnogo ozbiljnijem. Naime, što god smo brutalnije i dalje gurnuti u prošlost - naši ratovi su sve bezdušniji, a zločini sve sličniji divljaštvu. Dragan Bursać je već ranije pisao o fenomenu genocida, ali bih ovdje dodao o tome i jedan moj kratak komentar. Stariji čitaoci se vjerovatno sjećaju svojevremenih besmislenih rasprava o  tome koliko broj ubijenih je „dovoljan“ da bi se neki zločin proglasio za genocid. Sjećam se da je tada rečeno da je „prava mjera“ više od 8.ooo ubijenih (!?) Ako je taj broj manji, onda se o genocidu ne može ni govoriti! Odviše morbidno, naravno. Rekao bih nešto sasvim drugo: u filozofskom i civilizacijskom značenju, čovjek je biće sui generis, dakle rodno biće. Zašto? Pa, zato što se još od drevnih indijskih Rig Veda, preko antičke misli, pa do Marxa i svekolike savremenosti - čovjek tretira kao biće „hvat visoko u kojem se nalazi svijet sa svojim početkom i krajem“. Otuda, ako samo jednom jedinom čovjeku oduzmemo život - mi smo uništili, zapravo, cijeli svijet. To je, po meni, najpotpunija definicija onoga što se uobičajeno naziva „genocidom“. 

Naravno, prethodno je kosmički daleko od formalno - pravne logike, ali i od drugih, prije svega, primijenjenih znanstvenih disciplina. A istovremeno je blizu čovjeku, na bilo kojim meridijanima da živi.

Otuda je, sa dosta razloga, čak i nužno, naš autor uveo u radnju i u naslov živo biće imenom „Žuta kabanica“. I upravo takvo, kako rekoh, živo biće bi moglo biti sabiralište naših rađanja i umiranja, naših snova s onu stranu prizemnih falsifikata što nam ih već decenijama nude domaći i strani mešetari i ne znam sve ko. 

I što više i duže prelistavam Bursaćev tekst, njegovu knjigu, sve više mi je bliska i ova metafora o Žutoj kabanici koja bez prisile, bez prinude, uređuje svijet ili ono što je od njega još ostalo.

Ako je to tako, onda nije čudo što se i našem autoru događa ono što nadobudni jezikoslovci nazivaju „pomanjkanje“ riječi. No, to nije ništa neobično - jer, o zločinu i zločinima, o onome što se odnosi na prva i posljednja pitanja postojanja i ne može se govoriti „jasno i razgovijetno“, tek uobičajenim, kolokvijalnim riječima. Ne. Prije će biti da ćemo vjerovatno morati, silom i milom prilika, stalno i iznova pristupati onom poznatom hermeneutičkom poslu profiliranja jedne drugačije i nove supstance jezika kroz koji želimo kako-tako razumijevati svijet. Dakle, sa samih granica, bridova onoga što nazivamo jezik, govor, kazivanje... Ili, da kažem drugačije: upravo izgleda da je sve što je dato u ovom kratkom komentaru, ništa drugo do „granična situacija jezika“. A šta je sa one druge strane granice? Doista ne znam.

Jedino znam da je ova knjiga koja je pred nama, u svakom slučaju jedan od bitnih putokaza ka onome što nas tek čeka. Ili što nam, samo po sebi  ili iz sebe – nadolazi iz budućnosti. Nešto kao „unutrašnja strana vjetra“, „zadirkivanje daljine“ ili nešto sasvim treće.

Na kraju, dozvolite mi jednu sasvim skromnu privilegiju da ovaj tekst završim ne svojim već riječima jednog Jeana Baudriarda kojeg uvijek navodim kad više nemam šta pametnoga reći... Stvari treba uhvatiti na spavanju ili u nekoj drugoj zgodnoj prilici kada su odsutne iz sebe samih... Simulacija nije predstava neke teritorije, nekog referencijalnog bića, neke supstance. Ona je proizvodnja pomoću modela, nečeg stvarnog bez porijekla i stvarnosti, nečeg nadstvarnog... Ostaci stvarnog postoje tu i tamo u pustinjama...“

(DEPO PORTAL/mm)